Tonko Maroević: Nikada nisam mogao napisati ljubavnu pjesmu

Tonko Maroević , pjesnik, prevoditelj, publicist, sveučilišni profesor i akademik, kojem su kolege u povodu 70. rođendana organizirale književni skup, s lakoćom govori i prevodi sa sedam jezika, no nikad nije položio vozački ispit, nabavio mobitel ni računalo, a televizor je sa suprugom Ivom Grgić nabavio tek prije nekoliko godina – zbog sina.

Kad biste morali odabrati samo jednu odrednicu, kako biste se definirali? – Smatram se prevoditeljem, iako sam u životu najmanje prevodio. No, i kad govorim o slikama, prevodim ih u riječ, a kad pišem poeziju, zbilju prevodim u riječ. Riječ je moj medij.

Koliko bi sati trebao imati dan da obavite sve što ste naumili? – Uzalud je o tome govoriti. Svaki dan kad otvorim oči, ispred sebe imam dvadesetak-tridesetak zadataka, interesa i želja. Je li istina da ste prije naučili čitati nego plivati? – Da. Slobodnu Dalmaciju čitam od pete godine, a plivati sam naučio kasnije. No, plivanje me nikad nije oduševljavalo kao čitanje. Kako ste proslavili 70. rođendan? – Svečano, zahvaljujući Velimiru Viskoviću, koji je u Hrvatskom društvu pisaca na književnom skupu okupio niz prijatelja. Tome sam se odupirao, jer u proslavi uvijek ima nešto konačno, a potvrde te vrste uvećavaju i ljubomoru kolega koji nisu imali tu priliku.

Što vam je bio najljepši dar? – Tekstovi koje su prijatelji o meni napisali.

Je li bilo i privatnog slavlja? – Da, vrlo intimnog, samo s kumovima.

Kako se nosite sa znakovima starenja? – Imam privilegiju da me i noge još podjednako dobro služe kao i glava. Ja sam peripatetik, hodajući filtriram misli.

Koliko ste izložbi dosad otvorili? – Petstotinjak, možda i više.

Jeste li ikada odbili nekome napisati predgovor, recenziju ili otvoriti izložbu? – Dakako. Postoji razina do koje držim. Ne zazirem ni od koga, ali nečije stvaralaštvo mora me nečim privući da bih mogao i nešto reći. Nisu sve izložbe bile prvorazredne, ali je svaka imala neki motiv.

Što činite s darovanim djelima? – Objesim ih na zid. No, mogao bih bez slika i kipova u stanu, nisam hedonist i materijalist te vrste. Slike i kipovi dovoljni su mi u galerijama.

Jeste li kada sami uzeli kist u ruke? – Ne, zato sam kao kritičar slobodniji.

Po čemu ste Splićanin, po čemu Hvaranin, a po čemu Zagrepčanin? – Zagrepčanin sam po vlastitom izboru, Splićanin po osjećaju tradicije, a Hvaranin po obitelji i emocijama. U Starom Gradu sam u djetinjstvu doživio najljepše trenutke slobode sa psom, mačkom, konjem…

Što je bilo ključno da za mjesto prebivališta odaberete Zagreb? – Kad sam kao 11-godišnjak prvi put vidio Sveučilišnu knjižnicu, rekao sam da moram tu živjeti.

Što vam je najveći gušt? – Još uvijek čitanje.

Koji su književnici najljepše opisali ljubav? – Stari majstori. Nema ljepših ljubavnih priča od Tristana i Izolde te Romea i Julije.

Koji vam je najfascinantniji ženski lik? – Ana Karenjina.

Zašto nikad niste napisali ljubavnu pjesmu? – Nisam mogao, to je moja granica. Stidim se što nisam, a stidio bih se i da jesam.

Je li istina da ste godinama u središtu grada živjeli bez televizora? – Da. Supruga i ja nabavili smo ga prije nekoliko godina zbog sina. Tu i tamo s velikim užitkom pogledam nogomet.

Čije utakmice pratite? – Omiljeni nogometaš mi je Zinedine Zidane, čija su me kombinatorika i svladavanje prostora godinama oduševljavali, kao i Barcelonina igra danas.

Jeste li napokon nabavili mobitel i računalo? – Ne.

Kako pišete? – Na pisaćem stroju.

Gdje nabavljate traku? – U Prosvjetinoj knjižari sam kupio pet-šest traka, prije nego što je propala. I štedljivo ih koristim.

Odupirete li se svjesno suvremenoj tehnologiji? – Nisam snob, ali me Gutenbergova galaksija, dakle svijet knjiga i novina, toliko ispunjava da nemam vremena ni potrebe ni za čim drugim.

Koliko knjiga ste pročitali? – Mnogo, najviše poezije i esejistike. Vlasnik sam 20 tisuća knjiga, ali nisam ih sve pročitao. Međutim, pročitao sam mnoge posuđene.

Čemu najvažnijem želite podučiti svoje studente? – Želim im prenijeti ljubav prema umjetnosti, jer je bavljenje tuđom kreacijom silno obogatilo moj život. Želio bih da i njima na sličan način posluži to druženje.

Čime ste trenutačno zaokupljeni? – Radim knjigu o talijanskim pjesnicima 19. stoljeća u Dalmaciji, pregled umjetnosti 20. stoljeća u Hrvatskoj i Europi, prevodim zbirku pjesama Cirila Zlobeca, a obećao sam predati i nekoliko monografija…

Koje ljudske osobine najteže podnosite? – Agresivnost i mržnju, koje nas unizuju na životinjsku razinu.

Jeste li strog otac svojim sinovima? – Ne, na žalost. Moj otac je bio puno stroži od mene i tako mi olakšao život.

Po čemu želite da vas ljudi pamte? – Po ljudskosti. Kruno Petrinović