Vedrana Rudan nakon teške operacije: 'Nisam mogla zamisliti da ću ovo doživjeti'

Desetak dana nakon teškog zahvata objavila je dirljiv blog u kojem je progovorila o progresivnoj bolesti s kojom se ozbiljno namučila prije nego što su joj liječnici ponudili operaciju. Da je operacija srca bila vrlo uspješna, govore riječi koje ponavlja: 'Nemam aritmije. Prvi put nakon deset godina živim onako kako sam živjela pred sto godina'.

'Godinama bolujem od fibrilacije atrija. Ležiš u krevetu, potpuno opuštena, a onda ti srce krene u grlo, loviš dah, uzalud, jasno ti je da umireš, znaš da ne umireš, a više od svega želiš umrijeti. U tri ujutro u usta ubaciš šaku tableta i moliš boga da prođe. Ako prođe, satima se treseš od užasa. Ako ne prođe, noć provedeš na hitnom traktu. Zoru dočekaš prebijena, u ušima ti zvoni rečenica koju si pred deset godina čula u Klagenfurtu od jednog od najboljih evropskih ritmologa: “Sve je ovo tek početak. Fibrilacija atrija je progresivna bolest kojoj nema lijeka. Antiaritmici ublažavaju posljedice, nuspojave znaju biti teške, lijekovi protiv zgrušavanja krvi sprečavaju moždani udar koji je pet puta češći nego kod običnih ljudi, ali mogu izazvati krvarenje… Sve te tablete morat ćete piti do kraja života.

Bila sam na startu, a već mi je bilo previše. Moja mi je bolest činila ono što mi je bilo obećano. Postajala je sve opakija. Noći su mi bile isprekidane jezivom borbom za dah, dani užasom da ću dobiti napadaj onda kad ne bih smjela. Kao da sam mogla išta kontrolirati? U trenucima straha od mogućeg napada u sebe sam ubacivala sve veće količine antiaritmika, betablokatora, tableta za smirenje…', piše Vedrana Rudan u prvom dijelu bloga.

Paun Paunović / Hanza Media

Potom je opisala i kako je prošle godine saznala za tim u Rijeci koji uspješno operira pacijente s ovom bolešću srca . 'Ljudi čuda rade. Upoznala sam doktora Brusicha. Razočarao me čovjek onako kako starije ljude uvijek, na neki način, razočaraju “klinci”. Može li se vjerovati čovjeku koji je do jučer nosio kratke hlače? Jedno je kad ti “klinac” popravlja auto, sasvim drugo kad ti “klinac” govori o ablaciji.

Detaljno mi je objasnio da ne postoji samo “spaljivanje” nego i “smrzavanje”. Predložio mi je uvlačenje žice, nije baš rekao “žica”, do srca, na njoj će biti balon, balon će napuhati kad dođu do plućnih vena, a onda ih zalediti na -50C, ili -60C ili -70C… Pojma nisam imala, nemam ni danas, što su plućne vene ni čemu služe. Zapamtila sam samo kako on misli da bi mi moglo biti bolje. Gotovo je siguran.

Ha, ha, pomislila sam, dečko želi da mu ja budem prastara pokusna kunica. Više nisam mogla zamisliti da može biti bolje, nisam mogla zamisliti da ću u svom životu doživjeti jedan, ne dva, jedan dan bez sulude lupnjave u grudima.

Na riječkoj kardiologiji čekalo je nas četvero. Dvije cure, jedan dečko i ja. Nijedno od nas nije se bojalo zahvata jer nam je svega bilo dosta. Doktor Brusich došao je u četiri popodne. Pogledao nas je i rekao: “Nevjerojatno, u samo jednoj Noći vještica spalit ću tri vještice.” Nasmijale smo se.'

Doktor Brusich i ekipa “spalili” su troje, mene su “zaledili”. U dva ujutro već smo bili u sobama. U tri ujutro doktor Brusich nas je posjetio, svi smo bili odlično, u osam ujutro provjerio je kako smo. Meni je rečeno da sam bila “dobar kandidat”, da ću još neko vrijeme imati aritmije, osjećati pritisak u grudima… NEMAM ARITMIJE! Nemam ni pritiska u grudima. Prvi put nakon deset godina živim onako kako sam živjela pred sto godina. Ne mogu k sebi doći. Ne borim se za dah, ne osjećam kao da sam stalno priključena na struju, ne znam da imam srce. NEMAM ARITMIJE!', napisala je u svom stilu Vedrana Rudan.

Cijeli blog pročitajte OVDJE.