Zagrebačka glazbenica, pjesnikinja i marketing menadžerica Ivana Lulić nije mogla ni zamisliti da će završiti na šestomjesečnom liječenju od anksioznosti i depresije u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan. Kao i većina ljudi, povremeno bi upala u depresivna razdoblja, ali uvijek bi našla načina izboriti se s njima. No, prošlog ljeta cijeli niz stresnih događaja probudio je u njoj crnilo s kojim se više nije mogla nositi bez stručne pomoći.
Prije nego što sam se suočila s depresijom, donekle sam imala predodžbu o tome kako se bolest manifestira i tko joj je podložan. Sebe sam smatrala veselom osobom. Imala sam razdoblja tuge kada mi je bilo teško nositi se sa situacijama koje su me emocionalno pogađale, ali uvijek sam pokušavala pronaći načine kako da se izvučem. Mnogo su mi pomagali odlasci u prirodu, molitva, čitanje i umjetnost - bilo kroz glazbu, prozu i poeziju koju sam pisala, obnovu dotrajalog namještaja ili crtanje. Smatrala sam da mogu funkcionirati uz svoju tugu, da će s vremenom proći, i da moji problemi nakon toliko godina više nisu toliko bitni da ih rješavam kroz zdravstveni sustav.
Stres okidač
Potreba za intenzivnim psihoterapijskim liječenjem došla je zbog niza stresnih događaja koji su nadmašili moje kapacitete za prilagodbu. Da sam imala više vremena za proradu svih tih događaja, možda opet ne bih potražila pomoć, ali u kratkom razdoblju doživjela sam gubitak bliskih ljudi, pokušaj provale dok sam bila sama u stanu, velike promjene na poslu i na kraju, kao kap koja je prelila čašu, događaj kojim sam retraumatizirala neke situacije iz djetinjstva kada je strah za vlastiti život i za život meni bliskih osoba jednostavno postao paralizirajući. Pritom ni ne spominjem pandemiju i potrese koji su pogodili sve.
Posljednjih sam godina imala depresivne epizode koje bi potrajale i po nekoliko mjeseci. Tada bih se osamljivala, prorijedila druženja, osjećala da ne upravljam vlastitim životom, nego da me splet okolnosti stalno odvlači tamo gdje ne želim biti. Cijelo vrijeme mi je bilo mučno. Nekad sam imala tolike bolove u želucu da ne bih mogla uspravno hodati. No, prošlog ljeta sve se intenziviralo.
Danima sam neprekidno plakala, posve sam izgubila koncentraciju i uopće nisam mogla raditi, više uopće nisam mogla čitati, nisam željela nikoga vidjeti, ni s kim razgovarati. Zbog toga nisam željela izlaziti iz stana kako ne bih slučajno nekog srela jer se više nisam mogla skrivati iza lažnog osmijeha. Obično pitanje “kako si” bi me rasplakalo. Posve sam zapustila izgled. Toliko sam izgubila na težini da sam postala pothranjena. Stalno sam bila napeta i nikako se nisam mogla opustiti.
Kada sam ljetos zbog obiteljskih problema doživjela posljednju traumu, toliko sam se osjećala slabo i nemoćno, hiperventilirala sam i doslovno nisam mogla ustati s poda kupaonice. Klečala sam, pokušavala se umiti hladnom vodom, nisam mogla normalno disati i nisam mogla prestati jecati. Nije mi pomoglo ni prisustvo bliske prijateljice. Samo sam se pitala zašto mi se takve stvari stalno događaju i razmišljala kako više ne želim živjeti.
Suicidalne misli su me trgnule
Shvatila sam da moram potražiti stručnu pomoć kad su mi se javile suicidalne misli. Više nisam vidjela svrhu života i to me toliko uplašilo jer sam uvijek bila borac i uvijek bih i u najgoroj situaciji vidjela barem tračak svjetla i izvukla neku pouku. Sada sam bila u potpunom crnilu. Shvatila sam da više nema odgađanja i da to što mi se događa u glavi nije normalno. Više nisam prepoznavala osobu u koju sam se pretvorila.
Svojoj sam liječnici poslala e-mail jer nisam mogla izaći iz stana zbog straha da se ne slomim u javnosti na putu do njene ordinacije. Napisala sam joj što se sve dogodilo, kako sam se borila sa svojim depresivnim epizodama dotad i što mi se u tom trenutku događalo. Čula sam kasnije svakakva iskustva ljudi s depresijom i nikad neću moći dovoljno zahvaliti svojoj liječnici što je prepoznala ozbiljnost situacije i nazvala me već nakon 15 minuta i uputila na hitnu u Kliniku za psihijatriju Sveti Ivan.
Iako sada znam da je to najbolja stvar koja mi se tada mogla dogoditi, tih dana sam se osjećala kao najveći gubitnik i apsolutni promašaj jer se nisam mogla samostalno izboriti za sebe i svoje zdravlje. Još sam negirala ozbiljnost svojih simptoma i mislila sam da u psihijatrijsku bolnicu odlaze neki drugi ljudi. Imala sam velike predrasude. Bila sam svjesna da prolazim kroz teško razdoblje u životu, ali nisam vidjela kraj tog razdoblja. Nisam vidjela rješenje i, najgore, izgubila sam nadu da može postati bolje.
Sve moje terapije
Vrlo brzo sam primljena u program dnevne bolnice specijalizirane za provođenje preventivnog i terapijskog programa stresom i traumom prouzročenih poremećaja. Šest mjeseci sam odlazila na intenzivnu grupnu terapiju, učila tehniku opuštanja mišića, pohađala psihoedukaciju po kognitivno-bihevioralnom principu, biblioterapiju i radionice na kojima sam osvijestila stvari koje sam jednom voljela raditi, a koje sam zbog svog psihičkog stanja negdje putem propustila činiti. Nisam odmah pristala na farmakoterapiju. Čitala sam mnogo o tome kako antidepresivi izazivaju ovisnost, ali na kraju sam prihvatila i takvu terapiju jer sam odlučila vjerovati svojoj liječnici i najbolje iskoristiti vrijeme liječenja.
Donekle mi je pomogao i razgovor s prijateljima. Stvarno je veliki blagoslov imati nekoga s kime možeš otvoreno razgovarati i bez uljepšavanja reći što ti se događa. Prijatelji mogu suosjećati, ali mi često nesvjesno prebacujemo odgovornost na druge i tražimo nekoga tko će umjesto nas riješiti problem ili nas barem savjetovati. Meni u jednom trenutku suosjećanje više nije bilo dovoljno. Najviše su mi pomagali razgovori s mojom grupom u dnevnoj bolnici gdje smo svi imali istu srž problema, a sagledavanje situacija iz tuđe perspektive pomoglo mi je razumjeti moje probleme i vlastite obrasce ponašanja. Liječnice, profesorice i ostalo medicinsko osoblje bili su toliko brižni i susretljivi i baš sam osjetila koliko im je stalo da se svi oporavimo, ali, kako su i sami uvijek naglašavali, mi smo morali biti otvoreni za promjenu.
Napadi tjeskobe
Neke su mi stvari i otežavale put prema izlječenju. Najviše se bavim pisanjem, a zbog problema s koncentracijom, mjesecima nisam mogla kvalitetno raditi. Samozaposlena sam i bolovanje uopće nije dolazilo u obzir jer sam strahovala da ću izgubiti klijente ako prestanem raditi, pa sam se onda mučila s tim osjećajem da mi nešto visi nad glavom i da se ne mogu u potpunosti usredotočiti na liječenje. Ako bih nekamo otputovala, povratak u Zagreb izazivao bi mi nove napade tjeskobe. Tada bi me oblijevao ledeni znoj usred ljeta, probava mi je divljala, nisam se usudila udaljiti od mjesta koje sam smatrala sigurnim. To mi je baš radilo velike probleme kod socijalizacije. Bilo mi je teško objašnjavati takve stvari dok sam se osjećala ranjivo. Lakše mi je bilo udaljiti se od svih, ne izlagati se mogućoj osudi i to proživljavati sama, nadati se da će brzo proći. Dugo mi je trebalo da uopće shvatim da su oscilacije u liječenju normalna pojava.
Vrlo malo sam pisala dok sam se liječila jer mi je bilo teško sabrati misli, ali otkrila sam koliko me opušta crtanje i baš sam usavršila tehniku crtanja tušem. Crno-bijeli portreti savršeno su ocrtavali moje unutrašnje stanje i osjećala sam kao da crtanjem izvlačim iz sebe to crnilo. I dalje to na mene djeluje vrlo iscjeljujuće. Uspjela sam postaviti već dvije izložbe pod imenom “Mokra lokna”, a dogovorila sam i treću najesen.
Prije početka liječenja pohađala sam radionice suvremene poezije pri Centru za kreativno pisanje. To mi je bila terapija prije terapije. Nedavno je objavljena zbirka nas polaznika, “Na početku novog kruga”, i žao mi je što nisam mogla uživati u završnim fazama, u objavi i promociji. Kad sam se osjećala loše, intenzitet svih ovih lijepih emocija i osjećaj postignuća bili su puno manji. Počela sam raditi i s dječjim zborovima pa sam kroz jedno tako neopterećeno pjevanje ponovno osvijestila koliko volim pjevati, a kad su se malo posložile misli i odnos prema vlastitoj vrijednosti, pokrenuo se i posao u željenom smjeru. Mislim da me od svega najviše ipak veseli moj mačić kojeg sam pronašla za vrijeme liječenja na jednom planinarenju. Odmah sam ga odlučila udomiti i vrlo brzo sam se povezala s njim. Često je znao osjetiti kad bih potonula u raspoloženju i brzo bi mi pomogao da se resetiram. To su sve bili znakovi da sam na dobrom putu. Mislim da sam kroz ovih šest mjeseci osvijestila mnogo pogrešnih uvjerenja i proradila one najveće traume, napravila velike pomake, ali vidim da ima prostora za daljnji rad. Nastavljam psihoterapiju, ali ne više ovako intenzivno.
Suočavanje s vlastitim strahovima
Posljednji veliki napad tjeskobe doživjela sam kada sam prvi put javno govorila o svom iskustvu s anksioznošću i depresivnim poremećajem. Bojala sam se osude, odbacivanja, projicirala sam svoje strahove na druge i užasavala sam se pomisli da ljudi neće htjeti sklapati sa mnom poslove ako doznaju moju dijagnozu, a više nisam mogla skrivati liječenje koje je zahtijevalo toliko vremena i energije. Kada se uključio strah za egzistenciju, to me dokrajčilo. Tada sam osvijestila koliko misli u mojoj glavi mogu raditi protiv mene. Sukobila sam se sa strahovima, progovorila o svojoj borbi i nisam bila odbačena. Baš naprotiv, toliko mi se ljudi javilo sa sličnim iskustvima da sam pomislila kako bih se možda odvažila prije zatražiti pomoć da nisam osjećala kako jedina prolazim ovakve stvari u svojoj okolini. Moje je iskustvo tada potaknulo barem tri osobe koje poznajem da potraže pomoć. Depresiju mnogi smatraju samo tugom ili lijenošću, i nitko ne bi volio takve etikete, pa je onda proživljavaju u samoći i šutnji, a mnogi tereti otpadnu čak i kad se stvari samo glasno nazovu pravim imenom. Zašto i dalje stigmatiziramo iscrpljenu psihu, a ne iscrpljeno tijelo?
Na svojim nogama
Danas se osjećam dobro i smireno. Toliko sam posljednjih mjeseci analizirala svoje ponašanje i odnos prema okolini da sada jako brzo prepoznajem potencijalno crvene situacije i u skladu s time reagiram. I dalje nisam imuna na stres, ali ga sada doživljavam kao upozorenje koje se ne smije ignorirati i koje mi nešto govori o mojim stvarnim potrebama. Osjećam blagu dozu neizvjesnosti jer više nemam tu intenzivnu podršku na koju sam se poprilično navikla, ali bit će dobro za mene da osvijestim kako je to ponovno stajati na svojim nogama.
Bitno je shvatiti da druge osobe ne možemo promijeniti ako one same to ne žele. Možemo promijeniti samo sebe i svoj odnos prema okolini. Racionalno, svi znamo što trebamo promijeniti, ali dok god ne osvijestimo uvjerenja iz kojih podsvjesno djelujemo, dok god ne razumijemo zašto se ponašamo na način na koji se ponašamo, značajnije promjene u ponašanju se ne događaju. Psiha se, baš kao i tijelo, može iscrpiti, ali kad slomimo nogu, odlazimo liječniku, zar ne? Odluka je uvijek naša.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....