Šezdesetih godina prošlog stoljeća Marisol Escobar bila je zvijezda pop arta, modna ikona i muza Andyja Warhola da bi naglo pala u zaborav - zahvaljujući putujućoj retrospektivnoj izložbi, njezini radovi opet su u fokusu.
Egzotična ljepota, melankoličan pogled, tužna životna priča, samozatajan gard i umjetnički talent - Maria Sol Escobar imala je baš sve što je američka art scena 60-ih tražila od svojih idola. Ta je mlada djevojka venecuelanskih korijena u kratkom roku pod umjetničkim imenom Marisol postala zvijezda pop art scene, miljenica njujorških umjetničkih krugova i muza Andyja Warhola, kojoj pripadnici visokog društva nisu zamjerali čak ni to što svojim radovima propituje (bes)korisnost njihovog postojanja.
Njezina instalacija "Zabava" ("The Party"), sastavljena od petnaest figura u prirodnoj veličini napravljenih od obojenog i izrezbarenog drveta, koja prikazuje uzvanike na domjenku visokog društva - i danas se smatra jednim od najautentičnijih prikaza otuđenosti i ispraznosti koje nerijetko prožimaju takva događanja. Lijepo odjevene i dotjerane dame - kojima je Marisol dala vlastito lice kroz različite fotografije, djeluju zaokupljeno samima sobom i nezainteresirane za ostale uzvanike. Ovaj satiričan rad ne tematizira samo njezino osobno otuđenje od rituala visokog društva, tj. shematičnog, konvencionalnog ponašanja i zadanih kodeksa ophođenja, već komunicira širi komentar o plitkosti svojstvenoj određenim oblicima društvene interakcije.
Marisol se na zabavama oduvijek osjećala nelagodno, čak i kad su je uzvanici zasipali komplimentima i posvećivali joj maksimalnu pažnju. A tih 60-ih su doista svi željeli biti u društvu djevojke koju su zbog ljepote i samozatajnosti mediji prozvali "latinskom Gretom Garbo". Tisuće posjetitelja stajalo je u redu ispred galerija u kojima su bile izložene njezine pop art skulpture, jednako zanimljive i atraktivne kao njihova autorica, koja je tih godina krasila i naslovnice ženskih magazina.
Radeći s raznim vrstama materijala - gipsanim odljevima, drvenim blokovima, drvorezbarijama, crtežima, fotografijama, bojama i dijelovima suvremene odjeće, Marisol je eksperimentirala s pop artom, nadrealizmom, dadaizmom i narodnom umjetnošću, a rezultat su bile umjetničke konstrukcije koje su oštroumno i duhovito komentirale aktualnu politiku, modu, televizijsku kulturu, društvene trendove, pa čak i druge umjetnike.
Dok je u svom radu bila glasna, Marisol je privatno bila tiha i povučena osoba koja je "više voljela promatrati ljude nego s njima komunicirati". Tim ju je riječima opisala novinarka Grace Glueck u članku objavljenom u New York Timesu 1965., nakon što su se upoznale na jednom ručku za probrano art društvo. Iako je dotični potrajao čak četiri sata, Marisol na njemu nije progovorila doslovno niti riječ. Neki su smatrali kako ta nevoljkost za komuniciranje nije urođena karakteristika, već pomno promišljena marketinška strategija, no u članku objavljenom u New York Timesu 2007. novinar koji je o njoj pisao u kontekstu života i rada iz vremena kad je njezina slava davno minula konstatirao je da Marisol "s vremenom nije postala ništa govorljivija". Nakon iznimno uspješnih 50-ih i 60-ih tijekom kojih se intenzivno družila s Andyjem Warholom, glumeći i u njegovim filmovima, 70-ih je pala u zaborav koji je potrajao do njezine smrti 2016.
Putujuća retrospektiva 150 radova Marisol Escobar po Kanadi i SAD-u, ponovno je izazvala veliki interes javnosti za tu nepravedno marginaliziranu umjetnicu, a organizirao ju je Buffalo AKG Art Museum, prva institucija koja je 1962. godine preuzela Marisolin rad, te kojoj je ona oporučno ostavila svoje imanje i neke radove. Izložba je okupila njezine rane radove iz 1950-ih, najpoznatije totemske i mješovite skulpture iz 1960-ih te radove iz 70-ih u kojima je interes za njom počeo nepovratno opadati.
Marisol se rodila 22. svibnja 1930. u Parizu u imućnoj obitelji venecuelanskog podrijetla kao Maria Sol Escobar. Njezin otac Gustavo i majka Josefina potjecali su iz bogatih obitelji, koje su posjedovale brojne nekretnine u Venecueli, Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Već je kao djevojčica pokazivala umjetničke sklonosti provodeći većinu vremena crtajući, što su njezini roditelji podržavali, često je vodeći u muzeje i galerije. Kad je Mariji bilo jedanaest godina, njezina je majka izvršila samoubojstvo, što ju je duboko i za čitav život traumatiziralo. Tugom rastrgana djevojčica prestala je komunicirati s drugima, odnosno progovarala je isključivo onda kad je to bilo nemoguće izbjeći (primjerice na školskim satovima), hodala na koljenima dok ih ne bi raskrvarila i tako čvrsto vezivala obruče oko struka da bi jedva disala. Kao tinejdžerica je bila iznimno religiozna i to su bili neki oblici žrtve koje je smatrala da mora podnijeti zbog majčine smrti. Umjesto da pokuša doprijeti do svoje izgubljene kćeri, Gustavo ju je otpravio u internat na njujorški Long Island gdje je provela godinu dana, da bi se u njezinoj šesnaestoj godini ona, otac i brat preselili u Los Angeles. Tamo su je upisali u srednju školu Marymount u koju se nikako nije uklopila, pa ju je nakon što je izbačena otac preselio u školu za djevojke Westlake. Paralelno s tim pohađala je satove na umjetničkoj školi Otis Art Institute, a kasnije i u Jepson Art Institute jer su slikarstvo i kiparstvo bili njezine trajne preokupacije i izvor zadovoljstva. Njezin rani rad bio je inspiriran slikama svetaca koje je pamtila iz djetinjstva, bajki i stripova. Marisol je smatrala da umjetnost ima pravo biti vedra, pa čak i smiješna, ma koliko su tu pomisao neki njezini muški kolege odbijali. Uslijedilo je njezino obrazovanje na pariškoj École des Beaux-Arts, njujorškoj školi Art Students League of New York i jednogodišnji boravak u Rimu, a onda se 60-ih konačno skrasila u New Yorku, gdje je počeo njezin streloviti uspon na art scenu, ali i zaokret u umjetničkom izričaju. Isprva je u karijeri bila pod utjecajem apstraktnog ekspresionizma, no nakon što je vidjela izložbu pretkolumbovske umjetnosti, počela je izrađivati skulpture, fokusirajući se na totemske figure po kojima je najpoznatija. Okrenula se skulpturama ljudi i životinja u velikim formatima, koristeći kombinacije na prvi pogled neskladnih materijala, poput gipsa i drveta ili crtež olovkom na drvetu. Obilježje njezinih skulptura bila je kombinacija četiri elementa - isklesanih, nacrtanih i lijevanih oblika u kombinaciji s onima pronađenim u okolini - zbog čega je njezin rad bio iznimno
prepoznatljiv.
To nije Pop, to nije Op, to je Marisol! - bio je naslov jednog novinskog članka o njoj iz 1965. Tih je godina Marisol upoznala i Warhola koji je bio očaran njezinom pojavom, nazvavši je "prvom umjetnicom koja ima glamura". Dvoje umjetnika brzo se zbližilo, ona je glumila u dva njegova filma - "The Kiss" (1963.) i "13 Most Beautiful Girls" (1964.), a povezivala ih je i slična trauma - Marisol je u djetinjstvu ostala bez majke, a Warhol bez oca i oboje su u želji da se odmaknu od svoje prošlosti i mladalačkog identiteta promijenili imena - Marisol je spojila svoja dva imena u jedno i odbacila prezime, dok je Warhola postao - Warhol. Tandem je žario i palio njujorškom art scenom, a iako su Marisolini radovi dva puta krasili cover New York Timesa i ona sama naslovnicu Glamoura, na kraju će Warhol biti onaj kojeg će svijet pamtiti, ne znajući da je za mnoga njegova djela inspiracija bila upravo Marisol.
Šezdesetih je godina prošlog stoljeća ženi bilo iznimno teško steći priznanje u svijetu umjetnosti, kojim su dominirali "ozbiljni" muškarci. Biti dotjerana, nježna, brižna, zaigrana i razigrana dama bilo je okej ako ste nečija ljubavnica, supruga ili majka - u svim ostalim slučajevima te su se osobine doživljavale izrazom površnosti i neproduhovljenosti pa su mnoge umjetnice tog vremena u pokušajima da ih se shvati ozbiljno bježale od vlastite ženstvenosti - umjesto da se za nju izbore. Marisol je to žensko iskustvo guranja u ladice, podcjenjivanja te od strane muškaraca nametnute definicije ženstvenosti (čak i u sklopu Pop Arta) tematizirala kroz svoje radove, analizirajući stereotipe povezane sa ženama koje su "imale pravo" biti ili senzualne ljubavnice ili supruge i majke. Sve izvan tog konteksta djelovalo je pobunjenički i bilo nepoželjno. Među njezinim naglašeno feminističkim radovima je i skulptura "Vjenčanje", nastala u periodu od 1962. do 1963., na kojoj se Marisolino lice pojavljuje i kao lice mladenke i kao lice mladoženje. Izradila je i skulpturu svog prijatelja Andyja Warhola, obitelji Kennedy te Hugha Hefnera, osnivača Playboya, kojeg je za potrebe snimanja naslovnice naručio New York Times.
Na vrhuncu svoje slave Marisol se odlučila povući iz centra pozornosti, čemu su pridonijele dvije stvari - prva je bila njezin osjećaj da je umjetnost postala nepodnošljivo komercijalizirana, a druga je bio pokušaj atentata na Andyja Warhola koji ju je zgrozio. Odlučila je otići iz New Yorka, a kad se pet godina kasnije vratila, više nitko nije bio zainteresiran za to što ima reći - ugled koji je stekla tako rano u karijeri postao je samo uspomena, koju je pred kraj njezinog života zamutila borba s Alzheimerovom bolešću. Umrla je u 85. godini, 2016., bez priznanja da je jedna od najvećih umjetnica svog vremena. Kao i mnogi prije nje, dobit će ga tek nakon svoje smrti.