Vlasnik najpoznatije francuske tvrtke za luksuzno uređenje doma čije znanje koriste vodeći svjetski muzeji - ekskluzivno za Gloriju piše o bogatoj ostavštini koju je sačuvao svojim unucima.
Ponekad u krevetu, dok čekam da mi san dođe na oči, razmišljam jesam li uopće radio i jedan dan u životu - iako sam proteklih četrdeset godina sve svoje vrijeme i energiju uložio u tvrtku Pierre Frey. Bile su mi samo 22 godine kad mi je otac povjerio vođenje tvrtke koja nosi njegovo ime. Uživao sam u svakom trenutku svog života, u strasti, znatiželji, zadovoljstvu i sreći koji su pobijedili sve povremene nezgode i neugodnosti koje donosi tako odgovoran posao. Rođen sam u znaku Riba, volim svoju ženu, djecu i unučad, vjeran sam svojim prijateljima i uvijek se trudim sve napraviti najbolje što mogu.
A najbolji način da unucima prenesem svoju životnu priču i sve što sam stvorio je - knjiga. Skromno sam očekivao da će to biti neki manji format, ali jedna je misao vodila drugoj i pretvorila se u veliku knjigu o životnom stilu. Urednici izdavačke kuće Flammarion umnogome su mi pomogli. Zaista je teško bilo odvojiti svoj život od brenda Pierre Frey, jer sam u njega toliko uronjen još od najranijeg djetinjstva.
Na moj odgoj i moje viđenje svijeta uvelike je utjecala moja majka, talentirana umjetnica i kći poznatog dekoratera i dizajnera namještaja Renéa Proua. Moj je djed osmislio brojne luksuzne interijere brodova i vlakova 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća. Bio je silno duhovit i nepredvidiv, a imao je naviku - koju je prenio i na moju majku - da stalno preuređuje svoj dom. Stalno bi premještao namještaj i slike po kući ili mijenjao boju zidova, a iz vedra neba bi spakirao obitelj i preselio je u hotel dok bi se dom renovirao. Poput njega i ja volim premještati stvari, jer mi se čini da ćemo ih, ako sve ostane predugo isto, prestati primjećivati.
Majka je imala jedinstven i pozitivan pogled na život te mi je često znala govoriti da "mnogi gledaju, a malo njih vidi". Naučila me je na svijet gledati na drugačiji način, a dragocjeni trenuci i putovanja na koje me je vodila oblikovali su moju percepciju ljepote i utjecali na pristup dizajnu i kreativnosti. Majka je živjela sretno i aktivno do svoje sto i treće godine.
Njezina me jedinstvena vizija vodila tijekom cijele karijere, posebno kad sam morao preuzeti umjetničko vodstvo tvrtke Pierre Frey. Mogu reći da je to bio i ključni trenutak mog života. Otac mi je vjerovao iako su, zbog mojih mladih godina, mnogi sumnjali u moje sposobnosti. Upravo me je njegovo silno povjerenje potaknulo da prihvatim izazov.
Otac i majka upoznali su se u djedovoj radionici u koju je mladi Pierre Frey došao po savjet. Samo osam dana kasnije otac je zatražio majčinu ruku. Oboje su već imali brakove iza sebe, a zajedno su živjeli osamnaest godina. Osim mene, dobili su i kćer Martine, koja je još kao dijete umrla zbog liječničke pogreške. Odrastao sam u sjeni oca koji je zbog gubitka kćeri postao duboko melankoličan, a to je bio i razlog da se brak mojih roditelja raspao.
S dvadeset godina otišao sam studirati u New York i potpuno se zaljubio u taj grad - i jednu djevojku. No, očeva povratna karta natjerala me da se odmah vratim. Na izlasku iz vlaka otac mi je rekao da očekuje da ću već u ponedjeljak u 8.30 biti na poslu.
Otac je tada imao 66 godina i 50 godina teškog rada iza sebe. Želio me je što prije uvesti u dobro uhodani posao kako bi zlatna slova na vratima njegove poslovne zgrade još dugo tamo stajala.
Isprva me uputio u poslovanje tvrtke, a nakon šest mjeseci dozvolio mi je i da dizajniram tkanine. Prepuštao mi je sve više poslova i odluka u strahu da se ne vratim u Ameriku.
Otac bi se svako jutro ukrcao u autobus 52, stigao u ured točno u 10 sati i ostajao do 17.30. Iako nije imao nikakvu funkciju, i dalje je imao moralnu vlast. Volio je razgovarati s radnicima, pregledavati zbirke i davati poneki savjet.
U znak zahvalnosti godine 1991. našoj sam tvrtki pridružio legendarnu manufakturu Braquenié, koju je nekoć iznimno cijenila Mariju Antoanetu. Mnogo više od komercijalne transakcije, ova akvizicija predstavljala je duboku vezu s poviješću i baštinom koju sam želio sačuvati i oživiti.
Istim sam se povodom vodio i kad sam preuzeo vođenje jednog od prvih francuskih proizvođača namještaja, a zatim i Maison Le Manach, specijaliziran za tiskane tkanine iz 18. stoljeća, žakarda po mjeri i ručnom tkanju. Tvrtki sam pripojio i manufakturu Thorp iz Londona, gdje se ručno oslikavaju tkanine i tapete po želji, a čija je tehnika tiska na drvo ostala identična onoj iz 18. stoljeća. Moja posljednja akvizicija Zuber, najstariji proizvođač tapeta na svijetu, osnovana je 1767., a njezini čuveni panoramski krajolici nastavit će se i dalje oslikavati tradicionalnim tehnikama.
No, nemojte me krivo shvatiti, ja se ne smatram vlasnikom ovih manufaktura. Ja sam samo posrednik u prenošenju znanja i iskustva. Stručnjak koji ih - sa svojim iskustvom i unesenom strašću - prenosim budućim generacijama!