Moj put od logora do Hollywooda

Drvena kuća stara 250 godina, prenesena iz Male Gorice iz okolice Lekenika na žumberačko brdo u blizini Krašića, oaza je mira za Branka Lustiga, slavnog producenta ovjenčanog Oscarima za filmove “Schindlerova lista” i “Gladijator”. Čovjek koji je bio desna ruka Stevena Spielberga i Ridleya Scotta i koji je radio s najvećim holivudskim zvijezdama, poput Nicole Kidman, Georgea Clooneya, Sharon Stone, Orlanda Blooma, Jeremyja Ironsa, Julianne Moore, Anthonyja Hopkinsa, Russella Crowea i Denzela Washingtona, na filmovima “Mirotvorac”, “Hannibal”, “Pad crnog jastreba”, nagledao se predivnih mjesta i doista je mogao birati na kojem će dijelu svijeta pronaći svoj kutak za odmor, ali njemu je najviše priraslo srcu njegovo Vlašić brdo, na kojem ima samo dvojicu susjeda.

Imanje je veliko, a kuća ima samo nekoliko prostorija, uređenih vrlo jednostavno ali s mnogo ukusa. A dvostruki oskarovac, koji će početkom lipnja proslaviti 77. rođendan, najviše vremena provodi na drvenom trijemu, sjedeći u svojom stolcu sa seta na kojem je njegovo ime i čitajući neki novi scenarij za film ili, pak, na maloj terasi u potkrovlju, na koju stanu samo dva pletena stolca – za njega i njegovu suprugu Mirjanu, s kojom je u braku 39 godina. Na koju god stranu pogleda iz svog skrovitog raja, vidi samo planine. Neki mu u šali kažu da je zamijenio dva brda (misleći na Beverly Hills gdje ima predivnu kuću) no Branko Lustig tvrdi da za Žumberak nema zamjene. Kad je tu, čini mu se da Hollywood ne postoji. A oduševljeni su i njegovi gosti.

Slavna holivudska glumica Meryl Streep nikad nije zaboravila kako je prije 27 godina u njegovu voćnjaku brala šljive pa ga, kad god se sretnu, pita kako je u – Džumberku. S njom ga je posjetio i redatelj Alan Pakula, jer su zajedno 1982. u Zagrebu snimali film “Sophijin izbor”. Livada prepuna poljskog cvijeća i netaknuta priroda oduševili su i Roberta Mitchuma i Jane Seymour, koje je Lustig 1989. doveo u svoju vikendicu kad su snimali TV film “Rat i sjećanja”. Na njegovo se brdo popeo i slavni Peter Ustinov u vrijeme kad su u tom kraju zajedno radili na filmu “Makedonija”. – Sve je to zasluga moje supruge – kaže producent koji je za svoj rad nagrađen i brojnim drugim nagradama, poput Emmyja i BAFTA-e, a od Izraelskog filmskog festivala primit će 30. svibnja nagradu za životno djelo, koju bi mu trebao uručiti dobar znanac i dugogodišnji suradnik Steven Spielberg.

– Da nema moje Mirjane, nikad ne bih imao ovakvu kuću. Godinama je dolazila u Hrvatsku dva mjeseca prije mene da bi malo-pomalo dovršavala projekt koji je napravila moja šogorica. I kad je lani, napokon, sve bilo gotovo, napravili smo veliko slavlje. Pozvali smo prijatelje, svirali su nam cigani, imali smo i veliki vatromet pa su susjedi Slovenci mislili da su se Žumberčani podigli. Mirjana je cijele dane oko kuće: kosi, pljevi, sadi cvijeće, pokazuje mi grmove lavande na kolje je posebno ponosna, svoje jagode, bosiljak, peršin… Ja joj držim kablove, donosim šlaufove, kupim pokošenu travu i palim je, a kad se želimo odmoriti, sjednemo na terasu ili pak u kuhinji kartamo, gledamo televiziju. Za godinu-dvije, kad završim sve što sam započeo, namjeravam se ovamo povući da bih napisao biografiju. Na filmu sam 53 godine i puno sam toga prošao. Ovih dana mnogo će više biti u Zagrebu je treći put organizira Festival židovskog filma koji će se od 24. do 28. svibnja održati u kinu Europa. Financijske mogućnosti ne dopuštaju mu da pozove ljude koje bi volio vidjeti na tom festivalu, ali ipak se nada da će imena poput Gorana Višnjića, Rade Šerbedžije, i filmovi koji govore o stradanjima Židova, privući gledatelje.

– Kako jako volim djecu, ovaj sam festival posvetio djeci žrtvama rata. Ne samo židovskoj djeci, nego i djeci Vukovara, Srebrenice, djeci u Gazi, Africi, Darfuru. Djeci koja su se rodila u ljubavi, a rastu u mržnji ne svojom krivnjom. Otvaraju ga dvoje mladih iz Vukovara kojima su roditelji ubijeni početkom rata. A i ja ću ispričati strahote koje sam prošao u logorima kao dijete.

Kakvo je bilo vaše djetinjstvo do početka Drugog svjetskog rata? – Moje me najranije sjećanje veže za Osijek. Živjeli smo u blizini nekadašnjeg kina Urania, na osječkom korzu. Moj otac bio je natkonobar u kavani Central i namjeravao me poslati u hotelijersku školu u Švicarsku. Mama je bila gospođa i nije radila, a vrlo često bio sam kod bake i djeda. Oni su, za razliku od mojih roditelja, bili vrlo pobožni, pa sam s njima išao u sinagogu, a sjećam se i broda pivovare Šeper koji je prevozio pivo do Apatina. Moj djed imao je bravarsku zadrugu i održavao je cijeli pogon, kao i taj brod, pa smo često na njemu plovili Dravom. Sjećam se predivnih parkova, zimi odlazaka sanjkama u Čingi-lingi čardu… A onda se jedne noći 1941. sve preokrenulo. Javili su mojim roditeljima da moramo napustiti Osijek jer će drugo jutro doći po sve Židove.

Kako su vam to mama i tata objasnili? – Išao sam u židovsku školu, moji su se kretali u židovskom krugu i nisam imao nikakav doticaj s vanjskim svijetom tako da nisam ni osjećao psihozu protiv Židova. Tata i mama samo su mi rekli da moramo ići baki u Čakovec, potrpali vrijedne stvari u kištre, ukrcali ih u brod i cijelu smo noć plovili do Preloga u Međimurju, odakle su nas konjima prebacili do stričeve kuće u Čakovcu. Mama i tata su mislili da smo tamo sigurniji, da Mađari neće dirati Židove. Tako je doista i bilo sve do 1944. No, kako je moj otac pobjegao iz Mađarske kamo su ga odveli u radnu službu, mene i mamu su sredinom 1943. kao taoce odveli u logor. Kad je to doznao, vratio se u Čakovec, ali mi smo ostali u logoru, a njega su ubili 15. ožujka 1945. Mi to nismo znali dok rat nije završio.

U koji ste logor s majkom odvedeni? – U Auschwitz. I odmah su nas razdvojili. Kad su nas iskrcali iz vagona, do mame je dotrčao jedan zatvorenik i samo joj uspio reći neka kaže da mi je 16 godina. Tako je i postupila. Da to nije rekla, završio bih kao i moja baka, u krematoriju, jer su se rješavali djece koja im nisu mogla biti od koristi. Mamu sam vidio još samo jednom, ošišanu i nagu kako trči preko dvorišta. Nju su zatim odveli u na rad u tvornicu oružja u Essen, a mene u rudnik ugljena. Mislio sam da su je ubili. Kasnije su me premjestili u radni logor Doru Mittelbau u središnjoj Njemačkoj, gdje smo radili rakete V1 i V 2 u tvornici sagrađenoj pod brdom. A u veljači 1945. prebacili su nas u logor Bergen-Belsen u kojem je, 25 metara od moje barake, mjesec dana kasnije umrla Anna Frank. Ondje sam dočekao oslobođenje.

Kakav je to bio osjećaj? – Za mene nikakav, jer sam bio jako bolestan. Imao sam tifus, ležao sam na slamaricama punim ušiju, koje su postale imune na sve čime su nas špricali, a nogu koja mi se smrznula u vagonu nakon velikog marša na koji su nas natjerali kad su čuli da dolaze Rusi, nisam mogao kontrolirati. Mnogo je ljudi na tom putu umrlo od hladnoće, a često smo iza leđa čuli pucnje jer su ubijali sve one koji nisu mogli nastaviti put. Ja sam nekako preživio iako mi se noga dizala i trzala kao da marširam. A kad sam došao u Bergen-Belsen, dobio sam i tifus, uši sam u slojevima mogao bacati sa sebe, a spao sam na 30 kila. Stoga, kad sam vidio Engleze u logoru i čuo gajde, mislio sam da sam umro i da mi anđeli sviraju na nebu. Spasio me jedan zarobljenik, vojnik jugoslavenske kraljevske vojske, koji me izvukao van, oprao od ušiju i zatvorio me u svoju baraku gdje sam ostao nekoliko dana. Kad mi je splasnula temperatura i kad sam malo došao sebi, ispričao sam mu svoju priču. On me je slušao i u jednom je trenutku shvatio da mu je istu priču ispričala nedavno i jedna žena. Od njega sam doznao da mi je majka živa.

Jeste li je odmah potražili? – Bili smo udaljeni 500 metara, a nismo znali jedno za drugo. Ali kako su nas stalno nekamo premještali, taj čovjek više nije znao gdje mi je majka. No, vrlo je brzo doznao i uputio me prema kamionima koji su išli prema njezinom logoru. Rekao mi je da uđem u kamion koji ima na zastavi crvenu, bijelu i plavu boju i na kojem pjevaju “Hej, Slaveni”. Ali ja sam se popeo na poljski kamion jer su i oni pjevali “Hej, Slaveni”. Kad sam shvatio da sam pogriješio, počeo sam plakati, jer su me Poljaci maltretirali u logoru, pa su me usred šume izbacili na cestu. Nasreću, ubrzo je naišao džip na kojem se vijorila židovska zastava s dvojicom Židova koji su pomagali Englezima. Njima sam sve ispričao pa su me najprije odvezli u svoj štab, odande su veoma mnogo telefonirali i nakraju me odvezli mami. Moja mama, koja je pala u nesvijest kad je čula da sam živ, dočekala me sa svim ženama iz logora i pali smo jedno drugom u zagrljaj. Sljedeća četiri mjeseca vodila me po bolnicama da mi izliječe nogu. Skoro se i udala za jednog Škota, ali ipak smo se vratili u Čakovec jer nismo znali što je s ocem.

Jeste li poželjeli maknuti taj broj koji vas podsjeća na strahote u logoru? Jesu li vas noću mučile more? – Broj je još na mojoj ruci i nikad ga nisam poželio maknuti, a more imam posljednjih desetak godina. Supruga mi kaže da u snu plačem i vičem, ali kad se probudim, ne sjećam se što sam sanjao. Samo ponekad osjetim strah.

Koliko ste dugo ostali u Čakovcu? – Mama se zaposlila, a ja sam završavao pučku školu. Zatim sam otišao u Zagreb. Neko sam vrijeme živio u internatu na Gornjem gradu, a kad sam upisao tehničku školu, kemijski smjer, bio sam smješten u internat najprije u Klaićevoj ulici, a zatim na Selskoj cesti. Kasnije je i mama došla u Zagreb i godinama je radila u Nami, a živjeli smo u Jagićevoj ulici. Sjećam se da sam joj s radnih akcija donio radio na dar. Naime, gradili smo Autoput “bratstva i jedinstva” i kako sam imao iskustvo u rudniku, postao sam udarnik i dobio bonove s kojima sam mogao kupiti što sam htio. Pa sam kupio radio.

Gdje je počeo vaš život s umjetnošću? – U srednjoj školi. Bio sam u KUD-u “Joža Vlahović”, pa su me nagovarali da se upišem na glumačku akademiju. I doista sam 1951. otišao na prijamni ispit u Bogovićevu ulicu. Došlo nas je 400, a prošlo samo 11. I ja među njima, ali nisu me htjeli primiti jer nisam završio gimnaziju. Pa sam onda na brzinu morao učiti grčki, latinski i sva ostala čudesa da bih dobio gimnazijsku svjedodžbu i nakraju se uspio upisati na prvu godinu. Prve tri godine uzdržavao sam se recitirajući, a često sam i u kinu najavljivao glumce prije početka filma. Jednom sam tako na četvrtoj godini nakon najave izišao iz kina Balkan (današnja Europa) i jedan od direktora Jadran filma pitao me govorim li mađarski i njemački i bih li želio raditi na jednom filmu koji se radi u koprodukciji s Mađarima. Zvao se “Često mislim na Pirošku” i ja sam im bio prevoditelj. Bilo je to 1955. i nakon toga više nisam mislio ni na kazalište ni na akademiju. Zatim sam upoznao Branka Bauera pa sam mu postao vođa snimanja, radio sam na filmu “Ne okreći se, sine”, a polako su počeli dolaziti i drugi filmovi, poput “Ceste duge godinu dana” (1958.) na kojem sam surađivao s Giuseppeom De Santisom. Američki film “Guslač na krovu” (1970). dogodio se sasvim slučajno. Bio sam u Münchenu po sasvim drugom poslu, ali sam slučajno čuo kako neki Amerikanci traže određenu lokaciju. Prišao sam im i rekao da imam nešto za njih. Prije toga nazvao sam Sulejmana Kapića, tadašnjeg direktora Jadran-filma, i pitao ga bi li platio avionske karte za njih i osigurao im smještaj u Esplanadi. I tako sam ih na kraju odveo u Lekenik. Vrlo brzo se pročulo da u Zagrebu živi jedan mali ludi Židov koji zna sjajne lokacije. U tom sam filmu i u najavnoj špici spomenut kao menadžer za lokacije. A 1984. prvi sam put otišao u Ameriku.

Kako ste upoznali Stevena Spielberga? – Prvi sam put otišao u Ameriku sam, bez žene i kćeri Sare kojoj su tada bile četiri godine. Ali vratio sam se brzo u Europu snimajući za Amerikance. Uglavnom serije i TV filmove, ali na film nikako nisam uspijevao doći. A Spielbergu sam se odlučio javiti potkraj osamdesetih, kad sam drugi put došao u Ameriku. Ovaj put sa ženom i djetetom. Došao sam u njegov ured, predstavio se, ali uspio sam doći samo do njegove sekretarice Ketty Kennedy, koja mi je rekla neka ostavim broj telefona pa će mi se javiti ako me budu trebali. Javili su se nakon dvije i pol godine. U to sam vrijeme radio na filmu “Intruders” (1992.), o malim zelenima koji dolaze na zemlju i kradu ljude, ali zbog problema sa srcem morao sam na operaciju. Trajala je pet sati, u bolnici sam ostao tri-četiri dana, a zatim su me pustili kući na oporavak. Kako sam ubrzo nakon operacije hodao, odlučio sam pomoći redatelju montirati film. Zazvonio je telefon, javila se moja supruga, i doviknula mi da me trebaju iz ureda Stevena Spielberga. Ovaj se put javio njegov direktor Jerry Mulen i pozvao me na ručak. Vozač me morao odvesti do restorana jer još nisam mogao sam voziti. Nakon ručka dao mi je scenarij za “Schindlerovu listu”. Kad sam je pročitao, bio sam pozvan na razgovor sa Spielbergom, ali uz upozorenje da budem kratak, da za mene ima samo pet minuta, jer mora na neki ručak. Čekao sam ga ni sam ne znam koliko i kad sam već mislio da nemam sreće i da je otišao na taj ručak, otvorila su se vrata. Dobacio mi je da budem kratak. Ali ostali smo razgovarati sat i pol. Sve me ispitao o danima u logoru, nakraju smo zajedno otpjevali mađarsku pjesmu “Tužna je nedjelja”, a kad sam odlazio, poljubio mi je logoraški broj i rekao da ću biti njegov producent. Sutradan sam već imao svoju kancelariju, dobio sam i ugovor i počeo raditi kao producent.

Što se od vas tražilo? – Ja sam mu samo sugerirao da snimimo film na autentičnoj lokaciji u blizini Krakova, a ne u Pragu, kako je on u početku želio, s čim se složio, a od mene je tražio da predložim ekipu s kojom bismo snimali film. Predložio sam mu Nenada Pečura, Sergia Mimicu, zapravo sve osim kamermana koji je bio njegov. Sergio je čak dvanaest godina ostao s njim.

Jesu li se vratila sjećanja kad ste došli na lokaciju? – Samo u sceni kad su djecu tjerali na kamione. Tada sam dobio živčani slom i nisam se mogao smiriti. Spielberg mi je prišao, zagrlio me, pitao želim li kući, ali nastavio sam raditi. Ja sam, pak, tješio Liama Neesona u jednoj drugoj sceni, a snimanje smo prekinuli na dan samo zbog jedne izraelske glumice koja se nije mogla suočiti sa scenom u kojoj žene odvode pod tuš, ali ne znaju da će iz tuša umjesto vode početi izlaziti plin.

Kako ste doživjeli svoj prvi Oscar? – Otišao sam u Armanijev dućan jer samo morao kupiti smoking, košulju, kravatu, gumbe za manžete, Mirjana i Sara kupile su haljine, a po nas je pred kuću stigla limuzina. Ali kad smo dolazili na svečanost dodjele Oscara, jedan čuvar nas je pomaknuo u stranu s crvenog tepiha jer je on bio rezerviran za zvijezde. Sjedili smo sa Spielbergom u trećem redu. Bili smo nominirani u 12 kategorija, a dobili smo sedam Oscara. Ja nisam ni čuo da smo dobili Oscar, nego mi je to postalo jasno kad sam vidio svoju suprugu kako je skočila tri metra uvis. Steven, Jerry i ja izišli smo na pozornicu. Njih dvojica su govorila. I ja sam se pripremao, ali mislio sam da za mene neće više biti vremena. Ali onda sam shvatio da ipak nešto moram reći. U dvorani je vladala grobna tišina i ja sam počeo: “Moj broj je A3317”. Pogledao sam krajičkom oka prema satu koji je stajao pokraj dirigenta da bismo se mogli ravnati. Vidio sam da su ga iz režije zaustavili, pa sam nastavio: “Dalek je put od Auschwitza do ove pozornice. Umirući su mi ostavili u amanet da ako preživim, pričam kako je bilo” Nakon toga svi su ustali i počeli pljeskati, a nešto kasnije su nam prilazili, čestitali nam, tapšali su nas, neke glumice su plakale… Prišla vam je i Sharon Stone, koja vas je vrlo hladno pozdravila na premijeri filma “Posljednji Mohikanac” u Los Angelesu. Gotovo vas se nije sjetila iako ste 1988. cijeli mjesec svaki dan bili zajedno na Havajima dok ste snimali “Rat i sjećanja”.

Jeste li joj zamjerili? – Prišla mi je sa suzama u očima iako me hladno pozdravila na toj premijeri. Ali nisam joj zamjerio jer tako je to u Hollywoodu. Kad se ne bi tako ponašala, bilo bi čudno. Baš kao što nam se na kraju ispričavao čuvar koji nas nije pustio na crveni tepih pri ulasku. Kad je vidio kipić u našim rukama, čak nas je gurao prema tepihu, ali nama to više ništa nije značilo.

Kako ste proslavili tu veliku nagradu? – Kratko smo ostali na partyju koji je službeno priređen, a onda smo se odvezli u stan Miha i Sonje Perenčević, jer su nas tamo dočekali svi Zagrepčani koji žive u Los Angelesu i slavili smo do zore. Ujutro nas je u studiju fotograf sve posnimio za uspomenu. I dalje, kao da Oscara nikad nije ni bilo. Uslijedila su putovanja zbog promocije filma, susreti s državnicima, kraljevskim obiteljima, britanskom kraljicom, a u Krakovu sam prvi i zadnji put vidio Stevena da svira saksofon. Uzeo ga je iz ruke sviraču iz malog židovskog orkestra koji svira po malim mjestima. Jedan takav orkestar sam i ja doveo na naš festival u Zagreb. Pomogao sam Spielbergu i oko osnivanja zaklade za pomoć žrtvama holokausta, a kad je odlučio snimiti “Mirotvorca” (1997.), opet mi je povjerio posao producenta. Taj film režirala je Mimi Leder, glavni glumci bili su George Clooney i Nicole Kidman.

Zbog čega ste angažirali Gorana Višnjića u tom filmu? – Vidio sam ga prvi put na zagrebačkoj akademiji i mogu reći da je odličan glumac. Osim toga je i zgodan, šarmantan, seksi i žene ga vole. Odveo sam ga na audiciju u Beč k Mimi Leder i dobio je manju ulogu, a uzeli smo ga i za film “Makedonija”. Glumio je jednog vojnika. Mimi ga je zapamtila i predložila za “Hitnu službu” serijal na kojoj je radila prije “Mirotvorca”. S tom je ulogom napravo pun pogodak. Cijela Amerika zna za njega. I u ostalim filmovima na kojima ste radili, davali ste priliku našim ljudima. – Nisam im davao priliku, nego sam angažirao najbolje. Poput Sergia Mimice, koji je uz Spielberga ostao 12 godina i šteta što nije snimio svoj film, ili Nade Pinter, koja je jedna od najboljih skripterica u Europi. Nema nikakve razlike između nje i američkih skripterica. U ekipu “Gladijatora” doveo sam i Dragana Josipovića, a Miki Stanišić bio je moj direktor ekipe u “Schindlerovoj listi” i ne znam kako bi to bez njega organizacijski prošlo jer sam ja morao više pomagati Stevenu. Svakako bih spomenuo i scenografa Ivu Hušnjaka. Odlični su i naši električari, asistenti kamere… Druga kamera u filmovima na kojima sam radio uvijek je bio Zagrepčanin.

Jesu li vam ti ljudi bili zahvalni na pruženoj prilici? – Nisam očekivao zahvalnost, ali mogu reći da jesu. Primjerice, kad smo završili snimanje “Pada crnog jastreba” 2001. od ekipe sam dobio prekrasan stari pištolj s posvetom, jer znaju da skupljam pištolje.

Kako je došlo do suradnje s Ridleyem Scottom? – Spielberg mi je 2000. rekao da priprema film “Gladijator”. Trebao ga je režirati redatelj Wolfgang Petersen, koji je snimio i film “Podmornica”. On je to odbio, pa smo ja i Spielbergov šef produkcije predložili Ridleya Scotta. Ni s njim nije bilo sve glatko, ali je na kraju ipak pristao. Ponudili smo mu da ja budem producent i tako smo započeli suradnju koja je trajala osam godina. Zajedno smo radili “Gladijatora”, za koji sam 2001. dobio svoj drugi Oscar, “Hannibala”, “Kraljevstvo nebesko”, “Dobru godinu”, “Pad crnog jastreba”, pripremali smo i film “Tripoli”, ali ga nismo snimili jer mu se razboljela kći, a puklo je na “Američkom gangsteru”.

Što se zapravo dogodilo jer su se mogle pročitati različite verzije? – Spielberg je genij, ali uz bok mu može stati i Ridley Scott, jer na osebujan način vidi film. Ali je i vrlo rastrošan. U konačnici ima pravo, jer i pet dolara je mnogo baciti za film koji ne valja. Kao što nitko ne pita koliko je potrošeno za neki film ako je dobar i gledan. Ali meni se činilo da ipak ne treba trošiti toliko na kostime koliko je on želio, niti da ne treba ići snimati neke scene u Tajland. I danas tvrdim da zbog scene s drogom nije trebalo ići na polja makova u blizini Burme. No, on je inzistirao na Tajlandu. I kako sam bio ljut na njega, sam sam otišao onamo da bih mu sve pripremio za snimanje. I ujedno se lijepo proveo dva tjedna sa suprugom. Nisam ga htio ni dočekati na aerodromu, nego sam to prepustio nekome drugome tko je zafrknuo stvar pa je Ridley morao pješačiti tri kilometra po aerodromu, a boljela ga je noga. Sve ga je dočekao spremno, ali na snimanju ga nisam ni pozdravio. Nakon snimanja pozvao me na večeru da se pomirimo, ali nisam na nju otišao… Danas moram priznati da mi je žao zbog toga, jer ipak smo osam godina bili nerazdvojni. Ne samo u poslu. Ja sam ga vodio zubaru… Ali više neće biti prilike da se pomirimo. Za neke stvari život je ipak prekratak.

U kakvim ste odnosima s glumcima s kojima ste surađivali? – Sa svima sam dobar osim s Clooneyem. S njim ne razgovaram već 12 godina, od snimanja “Mirotvorca”. Bio je lijen, nije znao tekst, unatoč mojoj zabrani za vrijeme snimanja igrao je košarku i posvađali smo se. Profesionalac se tako ne smije ponašati, jer ako se njemu nešto dogodi, dovodi u pitanje cijeli projekt. Na sreću, naše je snimanje prošlo u redu, ali u “Batmanu” je slomio ruku igrajući košarku.

Viđate li se često s Radom Šerbedžijom? – Rade je moj kolega s akademije i dobar prijatelj. Sjajan je glumac, ali i najbolji suprug i tata. Zalazim u njegovu kuću i mogu reći da je to jedna skladna obitelj, nikad nitko ni na koga ne povisi glas, a kćeri su mu genijalke koje su naslijedile talent i od mame i od tate. Kad bi se dijelio Oscar za najboljeg oca, Rade bi ga morao dobiti.

S kim ste još posebno dobri? – Orlando Bloom je fenomenalan čovjek, pravi prijatelj. I jako sam dobar s Russellom Croweom. On me zove papa.

Svih ovih godina vjerno vas je slijedila supruga Mirjana: kako ste znali da je baš ona prava žena za vas? – Mirjanu samo dugo poznavao prije nego što smo 1970. postali par, jer sam prijateljevao s njezinim bratom. Osim toga, spojili smo se u zrelim godinama – ja sam imao 38, a ona 32, kad sasvim jasno znate što želite u životu. Nakon nekoliko mjeseci sam je zaprosio. Htjeli smo da nas na vjenčanju bude samo petero, ali na kraju smo bili u Esplanadi i bilo nas je 150. Na medeni mjesec išli smo zajedno pješice u Daruvar, jer smo morali tražiti lokacije za “Guslača na krovu”. Išla je sa mnom i dva tjedna u London, gdje smo također snimali “Guslača”. A kad smo nakon deset godina braka dobili kćer Saru, bili smo presretni. No, moram reći da je Mirjana podnijela veliku žrtvu. Skoro 18 godina bili smo razdvojeni: ja bih snimao po Europi i kući bih došao kad bismo završili film. I tako sve do 1988., kada smo zajedno otišli u Ameriku. Često kažem da smo proveli svoj brak u avionu, između Zagreba i Los Angelesa.

Čime se bavi vaša kći? – Sari je 29 godina i pomaže odvjetnici Vesni Alaburić u Den Haagu. Film je nikada nije zanimao, ali kako lijepo piše, htjela je postati urednica pa je upisala izdavaštvo na New York University. Dvije godine danju je radila, a noću učila, ali bila je to prevelika muka pa je treću upisala kao redoviti student. No, kad se zaposlila, shvatila je da je pogriješila u odabiru pa je odlučila studirati nešto konkretno i upisala je pravo. Diplomirala je prošli tjedan, ali nije bila na dodjeli diploma u Lincoln Centeru u New Yorku jer je morala biti u Haagu. Ne moram ni reći što za mladu odvjetnicu znači prilika da može ući u sudnicu. U Americi se odvjetnici nakon završenog fakulteta prve tri godine mogu baviti samo krađama torbica i sličnim sitnim poslovima.

Kakvi su vam planovi za budućnost? -Volio bih snimiti još jedan film u Americi o svicima s Mrtvog mora (jedan pastir je 1947. u spiljama oko Kumrana na obali Mrtvog mora pronašao ćupove sa svicima na kojima su napisani dijelovi Biblije na originalnom hebrejskom jeziku, što su dosad najstariji pronađeni zapisi biblijskih knjiga, a to otkriće otvorilo je nove znanstvene rasprave i polemike). Ali taj je projekt u perspektivi, jer sve ovisi o novcu. A kako kaže moja žena, dok nije potpisan ugovor i ne stigne prvi ček, ništa nije sigurno. Pa čak ni onda nije sigurno. Kao što ni nas dvoje još nismo sigurni hoćemo li se definitivno vratiti u Hrvatsku. U svakom slučaju, kuću na Beverly Hillsu još nismo prodali.

Diana Šetka