Senad Bašić: Djeca me maze, ali me to i debelo košta

Senad Bašić , sarajevski filmski i kazališni glumac te profesor na Akademiji scenskih umjetnosti, koji je tek u 46. godini dobio prvu televizijsku ulogu – u trenutačno vrlo gledanom serijalu ‘Lud, zbunjen, normalan’ – tvrdi da je duhovit samo ‘na poslu’ jer mu je zbog životne ravnoteže potrebno da pred suprugom Jasnom, sinom Skenderom (21) i kćeri Hanom (23) bude – dosadan

Tko je u vašoj obitelji najveći obožavatelj serijala “Lud, zbunjen, normalan”? – Supruga. Djeca nisu fanovi onoga što radim: doživljavaju me kao tatu i nelagodno se osjećaju kad me gledaju na velikom platnu, ekranu ili u teatru.

Kakav ste otac, jeste li razmazili sina i kćer? – Jesam, i to mi nije drago. Najveći je problem što to sad, kad su odrasli, radim još i više. Radničko sam dijete pa volim da ih mazim. Maze i oni mene, ali mene to debelo košta.

Koji ste im najvažniji savjet dali? – U znanju i radu je spas. Pokušao sam im usaditi ljubav prema znanju i radu, ali nisam siguran da sam u tome uspio.

Čime biste se bavili da niste glumac i profesor na Akademiji? – Nemam pojma. Možda sam mogao i nešto pametnije raditi u životu, ali već 26 godina sam na sceni, debitirao sam na Dubrovačkim ljetnim igrama. I ne znam ništa drugo nego glumiti.

Koji vas je redateljski zahtjev posljednji put izbacio iz takta? – Da glumim ispod praktikabla u teatru, tako da me publika ne vidi.

Jeste li strog profesor? – Ne uzdam se u svoj autoritet nego u interakciju – zajedničku strast, ljubav, snove i imaginaciju prema našem poslu.

Jeste li ikad studentu progledali kroz prste? – Vrlo često. Znam da nismo svi isti i da nekima ponekad treba više vremena da dođu do rezultata. Netko ubode za petnaest dana, netko za petnaest mjeseci. No, ne mora značiti da će bolje proći onaj koji je prvi shvatio, ili da će biti bolji na sceni.

Vode li vas u životu emocije ili razum? – Razum sve manje.

Je li istina da ste suprugu zapazili u tramvaju? – Da. Bila je lijepa, slatka kao mimoza, voljela je da se voza.

Čime ste je osvojili? – Nisam bio osvajač, nego vrlo sramežljiv.

Koji film ste pogledali najviše puta? – Posljednji film koji me oduševio je “Glavom kroz zid”. Pogledao sam ga tri puta jer me fascinirala gluma i način na koji je redatelj Fatih Akin vodio glumce.

Kad ste posljednji put zaplakali u kinu ili kazalištu? – Ne pamtim. Ponekad osjetim ganuće, pogotovo za vrijeme nastave kad vidim da su moji studenti obuzeti imaginacijom na pravi način, cijelim svojim bićem.

Na što vam nije žao potrošiti novac? – Darežljiv sam, čak rasipan. Nikad nisam znao čuvati novac: najviše trošim na djecu, najmanje na sebe. Stoga u posljednje vrijeme dobivam džeparac od supruge.

Koji vam je životni moto? – To se mijenja. Držim se one Čoline: “Tko ne želi da se mijenja, vole ga iz sažaljenja”. Uvjeren sam da samo budale ne odstupaju od onog čega se čvrsto drže.

Jeste li ikad radili teške fizičke poslove? – Nikad nisam bježao od posla, niti od lopate, niti od vreća cementa. Neki dan sam pokazivao sinu zgradu čije sam temelje radio. Za vrijeme studija radio sam kao noćni čuvar dječjih vrtića, pa sam ih tijekom ljetnog raspusta krečio…

Koji vam je omiljeni kućanski posao? – Sve više volim kuhati: spremam ribu, kuhinja mi je sve interesantnija. Nijedan kućanski posao mi nije mrzak.

Što smatrate svojim životnim uspjehom? – Svoju obitelj, 25 godina braka, dvoje odrasle djece – to je stvarno veliko postignuće.

Koje ljudske osobine najteže podnosite? – Oholost, nadmenost i aroganciju organski ne podnosim.

Kako reagirate kad se razljutite? – Sve se bolje kontroliram, osim u vožnji. Tada parkiram, izađem iz auta i zapalim cigaretu, pa nastavim vožnju.

Kako bi izgledao vaš dan iz snova? – Kao i svaki drugi. Meni je profesionalna deformacija da sanjam, pa mi život izgleda kao san.

Kruno Petrinović