Živim brže nego ikad prije

Napisao Kruno Petrinović Snimio Petar Jurica

Živim sve bržim tempom, obveza je sve više, tako da sam stalno u gužvi i jedva stignem predahnuti. No, ne žalim se, zdravlje i pamćenje me još dobro služe, jedino duga putovanja sve teže podnosim – rekao je dr. Otto Habsburški nakon što je stigao u Opatiju, gdje je proteklog vikenda imenovan počasnim građaninom. Unatoč visokoj životnoj dobi, 94-godišnji nadvojvoda pristao je sudjelovati u promociji Opatije, koja je u doba Austro-Ugarske Monarhije bila jedno od najpopularnijih turističkih odredišta.

Staru slavu trebala bi vratiti zahvaljujući projektu Opatija – grad muzej Srednje Europe, kojem je pokrovitelj upravo Otto Habsburški, a na inicijativu gradonačelnika Amira Muzura priključio mu se i dr. Wilfried Holleis, vlasnik hotelskog kompleksa Miramar. Zbog toga je nadvojvoda ondje odradio brojne protokolarne obveze: na subotnjoj svečanosti u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner uručena mu je povelja grada, u njegovu čast iste je večeri u hotelu Miramar priređen bal, a sutradan je došao na otkrivanje fontane koju je izradio austrijski umjetnik Hans Muhr.

Nadvojvoda je odustao jedino od putovanja kraljevskim vlakom Majestic Imperator, kojim je većina njegovih uzvanika stigla iz Beča do Matulja. Deset sati vožnje za njega je ipak previše, pa je Otto Habsburški na Kvarner doputovao automobilom, usput razgledavajući unutrašnjost Istre. Za to vrijeme prijatelji obitelji Habsburg, austrijski industrijalci, bankari i novinari uživali su u prvoj vožnji de luxe vlaka Majestic Imperator prema Hrvatskoj. Kako je kraljevski vlak zadržao autentičan izgled iz prve polovice 19. stoljeća, kad je i proizveden, putnici u njemu mogli su uživati u komforu koji je do pada monarhije bio namijenjen isključivo članovima kraljevske i carske obitelji. Priređena je i degustacija autohtonih hrvatskih vina, pršuta, kulena i sira, što je pridonijelo dobroj atmosferi.

– Moja supruga Regina na bolničkim je pretragama u Beču, a otkako ima zdravstvenih problema, na putovanjima me prati unuk Severin Meister, sin moje kćeri Gabriele. U njegovim se rukama najsigurnije osjećam: Severin je najmlađi časnik njemačke vojske, koji je položio ispit za kapetana podmornice – smije se Otto Habsburški, koji za upravljač automobila nije sjeo otkako je prije nekoliko godina slomio lijevu ruku.

– U slučaju nužde – nastavlja Otto – mogao bih voziti, a to bi mi bilo i veliko zadovoljstvo. No, sad se samo mogu prisjećati vremena kad smo supruga Regina i ja u našem mercedesu prevalili milijune kilometara.

U Opatiji je nadvojvoda najviše uživao u šetnjama uz more: primijetio je da se šetalište zove po njegovu stricu Franji Josipu, a kad su ga prolaznici na ulici prepoznali i srdačno pozdravili, još jednom se uvjerio koliko je još popularan i dobrodošao gost u našoj zemlji. Nimalo neobično, s obzirom na to da se Otto Habsburški u najtežim godinama zauzimao za međunarodno priznanje Hrvatske, a zbog zasluga za doprinos državnom osamostaljenju dobio je i brojna priznanja: pokojni predsjednik Franjo Tuđman odlikovao ga je Ordenom Zvijezde Danice s likom Katarine Zrinske, dobio je počasni doktorat Sveučilišta u Osijeku, a prije Opatije imenovan je i počasnim građaninom Bjelovara.

– Veseli me što se u Hrvatskoj živi sve bolje, a volio bih doživjeti trenutak kad će vaša zemlja postati punopravna članica Europske unije – priča dr. Habsburg, koji nikada nije zaboravio da je na svijet došao i kao Hrvat. Kad se rodio, 20. studenog 1912., Hrvatska je bila dijelom Austro-Ugarske Monarhije. Iako su ga roditelji odgajali za cara, Otto Habsburški zbog propasti monarhije nikad nije zasjeo na tron, no, većinu svog vremena i svu svoju strast posvetio je politici. Već dvadeset godina zastupnik je bavarske Demokršćanske stranke CSU u Europskom parlamentu, a najdraže teme za razgovor su mu aktualna politička pitanja. U Opatiji mu društva za razgovor nije nedostajalo, a Otto Habsburški posebno se razveselio susretu s prijateljem dr. Aloisom Mockom, bivšim austrijskim ministrom vanjskih poslova, koji je u Hrvatsku stigao u pratnji supruge Edith.

– Iako sam svjestan da mi svaki dan može biti i posljednji, ja sam čovjek okrenut budućnosti. To, pak, ne znači da prošlost nije važna i da je trebamo zaboraviti: jedino zahvaljujući njoj možemo znati tko smo i kamo idemo – priča dr. Habsburg, koji fascinira erudicijom, energijom, životnim stavovima i optimizmom.

– Divim se svom djedu, koji svakom pitanju pristupa krajnje temeljito: svejedno sastaje li se s industrijalcima, radnicima u pivovari ili štićenicima doma za starije i nemoćne. Osim toga, on vlastoručno odgovara na svako pismo, a njih nije malo – svakog dana dobije ih stotinjak. Njegov životni stil možda najbolje opisuje natpis na vratima njegove radne sobe: “Ako nemate što raditi, nemojte to raditi ovdje” – kaže Severin Meister. Nakon tih riječi potpuno je jasno zbog čega nije bilo sretnijeg čovjeka od Otta Habsburškog kad je, uoči dolaska u Opatiju, doznao da mu je dvodnevni raspored ispunjen od jutra do mraka.