Ivana Miličević, koja je i u stvarnosti i pred kamerama vješta s oružjem, samo za magazin Gloria otkriva kako je zbog serije ‘Protuudar’ i snimanja u Zagrebu prekinula rodiljni dopust te naljutila supruga.
Trebalo mi je samo četvrt stoljeća karijere da napokon snimim nešto u Hrvatskoj - zafrkava se Ivana Miličević (45), američka glumica hrvatskog podrijetla, rođena u Sarajevu, a odrasla u Detroitu, kamo su se njezini roditelji Tonka i Damir Miličević doselili kad joj je bilo pet godina. Početkom devedesetih stigla je u Hollywood, gdje je 1996. debitirala na filmu (bila je to mala uloga uz Toma Cruisea u melodrami “Jerry Maguire”), a potom je imala zapažene role u filmovima “Casino Royale” i “Zapravo ljubav”.
U serijalu “Protuudar” (“Strike Back”), koji se lani snimao u Hrvatskoj, također igra dominantan lik, suprugu albanskog mafijaša (glumi ga Goran Bogdan), koja je spremna učiniti sve da bi spasila svoju obitelj. Popularni akcijski serijal može se gledati na platformi HBO GO, a osma sezona upravo je počela na kabelskoj televiziji Cinemax.
U privatnom životu Ivana je čvrsto vezana uz obitelj. Za brata Tomu, gitarista rock-sastava Thirty Seconds to Mars, kaže da joj je najbolji prijatelj, a bio je i najveća utjeha kada je 2016. preminuo njihov mlađi brat Filip. Utjehu je pronašla i u novom životu, u sinu Phoenixu, kojeg je rodila 2018. u braku s irskim poduzetnikom Paddyjem Hoganom.
- Odlično vas razumijem pa mi možete postavljati pitanja na hrvatskom, ali osjećam se sigurnije kad odgovaram na engleskom - rekla je Ivana na početku razgovora.
Kako je bilo napokon snimati u Hrvatskoj?
- Božanstveno. Nakon što sam rodila sina Phoenixa, namjeravala sam kratko predahnuti od glume da bih se posvetila obitelji. Ali ponudu da snimam u Hrvatskoj nisam mogla odbiti. Čak sam se i porječkala sa suprugom jer je plan bio da imamo ljeto za sebe, a ne da ja cijelo vrijeme radim. Na kraju je ipak shvatio koliko mi znači snimati u Zagrebu, da to nije samo uobičajen posao.
Kako ste se slagali s Goranom Bogdanom?
- Obožavam Gorana. Znala sam za njega i prije, no zapravo ga nisam gledala ni u jednoj ulozi. Vrlo brzo sam shvatila zašto je on hrvatsko nacionalno blago - šarmantan, srdačan, marljiv... Odličan glumac.
Jeste li i u stvarnosti spretni s oružjem kao u serijalu?
- Zbog raznoraznih uloga dosta sam trenirala s oružjem. Znam rukovati pištoljem, ali ne volim vatreno oružje. Kada bih se morala boriti, moj izbor bi bili samostrel ili luk i strijela.
Što inače trenirate?
- Prije sam gotovo svakodnevno trenirala, čak i borilačke vještine. Posebno mi je bila draga filipinska vještina kali. Doista sam bila u formi. No otkako sam rodila sina, malo sam se opustila. Ne žalim zbog toga, ipak je ovo vrijeme koje trebam posvetiti njemu, ali znam da ću se uskoro morati žestoko baciti na vježbanje da bih vratila nekadašnju liniju.
Primjećujete li da vas se muškarci pomalo boje otkako tumačite snažne ženske likove?
- Muškarci su me se uvijek plašili... šalim se. Nisam slabašna osoba, visoka sam i dosta spretna, ali moja najveća snaga dolazi iznutra. Srčana sam i znam se izboriti za sebe pa se ne bojim pokazati svoju ženstvenost i muškarci me se nemaju zašto plašiti.
Čime vas je osvojio suprug Paddy Hogan?
- Upoznali smo se prije sedamnaest godina na tu lumu, njemu je bilo 19, a meni 28 godina. Već ta da se moglo vidjeti da postoji neka iskra među nama, ali bilo smo premladi za nešto ozbiljnije. S vremena na vrijeme bismo se čuli, no nismo pomišljali na vezu, on je imao svoje cure, ja svoje dečke. A kako me osvojio? Kada je čuo da sam sama, nazvao me i pitao osjećam li nešto prema njemu. Odgovorila sam potvrdno i on je odmah doletio u Los Angeles. Kada se pojavio na mojim vratima, znala sam da je to - to. Možemo mi cure govoriti sebi svašta, ali zapravo vrlo dobro znamo kada nam se netko doista sviđa i kada je toj osobi jako stalo.
Kako to da ste se odlučili vjenčati na brodu u Miamiju?
- Vjenčanje je bilo čarobno, vjerojatno i zato što se dogodilo iznenada. Bili smo zajedno u Miamiju, gdje smo odlučili obiteljski proslaviti Božić. Došli su i moji i njegovi roditelji, a kad smo se svi okupili, što se ne događa tako često, pomislili smo da je to idealna prilika za vjenčanje. Suprug je unajmio brod i rekli smo “da” pred nama najvažnijim ljudima. Nije to bila velika svadba, samo nas dvanaestero, ali je bila predivna.
Koliko je vaš život promijenio dolazak djeteta?
- Potpuno se izokrenuo, i to nabolje. Budimo iskreni, nisam baš najmlađa majka. Zapravo sam već mogla biti i baka. Phoenixa sam rodila s 44 godine, a mojoj je baki bilo godinu manje kad sam ja rođena. Tako da sam zahvalna na svakom danu koji provedem sa sinom. Što ne znači da ću ga razmaziti. Ne želim da odrasta u nekom balonu gdje sve izgleda idealno. Učim ga da svijet ima i lijepe i ružne strane, pa kad se suprug i ja posvađamo, što se događa vrlo rijetko, nikada ne skrivamo svoje osjećaje pred njim. Naprotiv, iako je još mali, objasnimo mu da svatko ima pravo na loš dan, ali i da se razgovorom može puno toga popraviti.
Kad ste ljuti, psujete li na engleskom ili hrvatskom?
- Ipak na engleskom. Kada psujem na hrvatskom, sama sebi zvučim smiješno pa sumnjam da bih ozbiljno izgledala i onome kome su psovke namijenjene.
Zna li vaš suprug hrvatski?
- Malo, ali uči. Najviše je naučio prošlo ljeto dok me posjećivao na snimanju “Protuudara”. Phoenix je imao dadilju Slovenku, koja je s njim govorila hrvatski, a istodobno je učio i tata. Tako da sada zna reći - mlijeko, lopta, sunce..
Kako ste prije dvije godine podnijeli gubitak brata?
- Otkako imam sina, znam da nema veće tragedije od toga da majka izgubi dijete. Za sve nas bio je to strašan šok, ali mami je bilo je najteže. Mene je izvuklo to što sam ubrzo nakon bratove smrti saznala da sam trudna. Kada sam prvi put otišla liječniku, pitala sam ga što misli, kada je moj sin začet, a on mi je odgovorio - 7. kolovoza, baš na datum kada je Filip umro. Shvatila sam to kao poruku, mali bratov dar s neba kako bismo lakše podnijeli tugu zbog njegova odlaska. Zato sam sinu dala ime Phoenix (Feniks), kao simbol novog životnog ciklusa.
Što se zapravo dogodilo?
- Filip je imao srčanu aneurizmu. Vjerojatno je to bilo u njegovom srcu godinama, samo što to nitko od nas nije znao. I tako je jednoga dana samo pao i više nije ustao.
Kada pomislite na njega, što vam najviše nedostaje?
- Njegovi zagrljaji. Svatko tko ga je poznavao to će vam reći. Filip je bio duša od čovjeka, srdačniju osobu vjerojatno niste susreli. Njegov je zagrljaj bio pun ljubavi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....