Beogradska glumica Branka Petrić, koja u 84. godini nastupa u čak sedam kazališnih predstava, za desetu obljetnicu smrti supruga Bekima Fehmiua samo za magazin Gloria otkriva kako je izgledao život s međunarodnom filmskom zvijezdom te priznaje da je za mnoge njegove avanture doznala tek kad je objavio autobiografiju...
Glumica Branka Petrić (83) provodi već deseto ljeto u Novom Vinodolskom bez svojeg životnog suputnika Bekima Fehmiua, prve međunarodne filmske zvijezde s ovih prostora. Njihova ljubav rođena je početkom 60-ih, na terasi Brankine kuće u Novom, u koji su poslije stalno dolazili sa sinovima Uliksom (52) i Hedonom (45), pa svaka šetnja rodnim gradom glumici priziva sjećanja na događaje koji su joj obilježili život.
Karijeru je ostvarila u Beogradu, gdje i 15 godina nakon odlaska u mirovinu nastupa u sedam predstava, u svojem matičnom Jugoslovenskom dramskom pozorištu te u Narodnom pozorištu i Zvezdara teatru, ali čim u zraku osjeti miris ljeta, u nju se, kaže, uvlači nemir i želja za odlaskom u Novi Vinodolski.
Na svijet je došla u jednoj od najljepših gradskih vila, koju je austrijski general zamislio kao trokatni obiteljski ljetnikovac, no sluteći raspad carstva, 1917. preko noći ju je prodao Brankinom djedu Franu Petriću, veleposjedniku šuma i trgovcu drvenom građom. A Brankini roditelji Vinko i Radmila Petrić poslije su sobe iznajmljivali umjetnicima, poput operne dive Zinke Kunc, baletana Oskara Harmoša, primabalerine Ane Roje...
Danas Branka ljetuje u mnogo skromnijoj katnici na početku korza, na čijoj je terasi jedne zvjezdane noći u kolovozu 1963. planula ljubav između nje i Bekima, koji si je 2010. oduzeo život. Branka vjeruje da je ljubav najjača sila, koja ne gasne niti nakon odlaska voljene osobe s ovoga svijeta, jer suprug joj je u oproštajnom pismu napisao da je još uvijek - puno voli.
Ovog ljeta Brankino je društvo snaha Snežana Bogdanović (59), glumica koja sa suprugom Uliksom Fehmiuom živi u New Yorku. Dok Uliks trenutačno u Beogradu snima TV serijal “Crna svadba”, u kojem tumači glavni lik, policijskog inspektora, njih dvije se pripremaju se za odlazak na 65. kazališni festival Sterijino pozorje u Novom Sadu, koji će, ako epidemiološke prilike to dopuste, 26. rujna svečano otvoriti upravo Branka Petrić.
- Na stotinu sam muka jer moram napisati govor, a još se ne zna hoće li se festival, na kojem sam prvi put nastupila kao studentica, uopće održati - govori Branka Petrić dok nam pokazuje vitrinu sa suprugovim fotografijama, šalicu iz koje je pio kavu te izreske iz novina koji dokumentiraju najsjajnije trenutke njihovih glumačkih karijera.
- I ja sam imala svoj trenutak slave na crvenom tepihu. Crna komedija Bate Čengića “Uloga moje obitelji u svjetskoj revoluciji”, u kojoj glumim s Milenom Dravić, Draganom Nikolićem i Batom Stojkovićem, bila je 1971. u konkurenciji za Zlatnog lava na venecijanskoj Mostri. Dok smo se mi provodili, Bekim je kod kuće čuvao našeg trogodišnjeg Uliksa - smije se Branka Petrić.
A u kazališne je anale upisana kao članica ansambla jedne od najdugovječnijih predstava - “Buba u uhu”, s kojom je redatelj Ljubiša Ristić diplomirao 1971. i koja je do 2014. izvedena 1680 puta pred više od milijun gledatelja. Branka je u njoj glumila zavodnicu u štiklama.
- Glumu sam zavoljela prerušavajući se za maškare - prisjeća se te ističe da joj je prva dramska pedagoginja bila glumačka legenda Marija Crnobori, koja je u njezinoj osnovnoj školi na riječkom Sušaku vodila dramsku sekciju i naučila je recitirati čakavsku pjesmu “Dvi daske”. Stihovi istarskog akademika Mate Balote bili su njezin adut na prijamnom ispitu za studij glume u Beogradu, koji je položila otprve.
- Zahvaljujući Balotinim “dvima daskama” popela sam se na daske koje život znače. Da nisam uspjela, studirala bih jezike, kemiju ili nešto treće - govori glumica, čiji je roditeljski dom bio na Sušaku, ali je obitelj vikende i ljeta provodila u Novom. Imali su kuću i u Bukovcu, kod Mrkoplja u Gorskom kotaru, gdje su se nalazile obiteljske šume i pilane, no u Drugom svjetskom ratu spalili su je talijanski okupatori.
- U njoj je bilo i pet ćilima koje je moja mama kao miraz donijela sa Sandžaka, gdje je rođena. No baba nije pustila ni suzu, a od tada je stalno ponavljala da se za izgubljenim gradom ne plače - prisjeća se Branka.
Njihov je ljetnikovac tijekom rata prenamijenjen u vojnu bolnicu, a njezin otac, ekonomist s diplomom sveučilišta u St. Gallenu u Švicarskoj, osuđen je na zatvorsku kaznu od 20 godina. Pušten je poslije kapitulacije Italije, a nakon uspostave socijalističke države sa suprugom i kćerima preselio se u Zemun. Brankina majka ondje je radila kao profesorica književnosti i ruskog jezika, a očevo prvo zanimanje na novoj adresi 1948. bilo je - zemljoradnik u seoskoj zadruzi.
- To je bio veliki šok, meni je do zemunske gimnazije trebalo sat vremena pješice jer smo živjeli na selu, a prijevoza nije bilo. Mama me tada naučila da mogu živjeti skromno i istodobno se osjećati poput kraljice - govori Branka, koja je budućeg supruga upoznala na studiju glume, a na satovima baleta bili su plesni par. I prije nego što su postali par u stvarnom životu, bili su kazališni supružnici u predstavi “Jaje” redatelja Bojana Stupice 1959., a posebno su se zbližili razmjenjujući pisma za Bekimova služenja vojnog roka u Šibeniku.
- Spojio nas je nevjerojatan splet okolnosti. Austrijski književnik Jakov Lind, kojeg sam upoznala u Londonu, poslao mi je scenarij za film koji se snimao u Opatiji, a od mene, glavne glumice, tražio je da si odaberem četvoricu kolega - prisjeća se Branka.
Njihove su prve zajedničke godine, kaže, bile vrlo turbulentne; razilazili su se, mirili i ponovno sastajali, a zauvijek ih je vezao događaj kakav bi mnoge veze - razorio.
Na kazališnom gostovanju u Sovjetskom Savezu 1965. u središtu pozornosti svih muških članova ansambla bila je njihova ruska domaćica, plavokosa ljepotica Ljudmila, za kojom su svi uzdisali i udvarali joj se.
- Bekim se držao nezainteresirano, a nju je, čini se, baš to privuklo pa se dvije noći nije pojavio u hotelu. I još ga je došla ispratiti na željezničku stanicu. Oni se ljube, vlak kreće, on uskače, ona mu maše i nestaje u oblaku pare... kao da zamišljate prizor iz Ane Karenjine.
Pa sam otvorila vrata njegova kupea, pozdravila ga na ruskom i obraćajući mu se s “vi” upitala: “A što vi to čitate?” Odgovorio mi je naznakom smiješka u kutu usana, i to je bilo to, tada smo shvatili da smo suđeni jedno drugome - priča Branka i dodaje da je Bekima proslavila uloga Belog Bore u filmu “Skupljači perja”, koji je na Filmskom festivalu u Cannesu 1967. osvojio Veliku nagradu kritike.
Ondje ga je zapazila Silvana Mangano, talijanska glumica i supruga slavnog producenta Dine De Laurentiisa, kojoj je intuicija govorila da bi Bekim bio sjajan u naslovnoj ulozi Odiseja u serijalu koji su pripremali. Potom je dobio i ulogu legendarnog zavodnika Porfirija Rubirose u holivudskom filmu “Avanturisti”, što mu je otvorilo vrata engleskih produkcija.
- Dino De Laurentiis je po Bekima u Beograd poslao privatni avion, kojim je stigao u Rim, gdje je smješten u luksuznom hotelu Parco dei Principi, a dnevnica mu je bila veća od mjesečne plaće - govori Branka Petrić, koja je punu istinu o suprugovim aferama s holivudskim ljepoticama doznala tek iz njegove autobiografije.
A nije se sviđao samo ženama, nego i muškarcima, pa je tako za dizajnera Johna Galliana početkom 70-ih bio ideal muške ljepote.
- Bekim je imao potrebu da mi se povjeri, makar i u knjizi, a znao je da ću ja sve, kao i uvijek, prihvatiti prijateljski. U šali sam mu govorila da bih se ja na njegovom mjestu ponijela još i gore - govori Branka, koju je Fehmiu u knjizi opisao kao Amazonku, dok ju je s obale promatrao u moru sa sinovima Uliksom i Hedonom. Uliks je ime dobio po očevoj seriji, a Hedon je varijanta imena Bekimove majke Hediye.
- Bekimov odlazak ne mogu preboljeti, ali njegov postupak, koji ničim nije navijestio, mogu razumjeti. Duboko je patio zbog bujica mržnje koje su izazvale stradanja širom naše bivše zemlje - od Vukovara, Dubrovnika i Sarajeva do Kosova i Beograda. Vjerovao je u plemenitu misiju umjetnosti, no osjećajući da se to urušava, povukao se iz javnosti te u naponu snage prestao prihvaćati uloge - kaže Branka Petrić te dodaje kako si je njezin suprug život oduzeo metkom iz pištolja koji mu je darovao američki scenarist Clair Huffaker.
Nakon pokolja koji je počinio Charles Manson svi su u Hollywoodu počeli nositi oružje, a njih dvojica su se upoznali 1970. na snimanju vesterna “Dezerter”.
Dio suprugova pepela Branka je u pratnji sinova prosula u rijeku Bistricu u Prizrenu, a dio će, kaže, sinovi i unuka Nika (25), koja se u Americi bavi filmskom režijom, prosuti u novljansko more - kad za to dođe vrijeme.
- Nikamo mi se ne žuri, a zdravlje me, premda sam pušačica, dobro služi. Kaže se da je čovjek star koliko je bora na njegovu licu, a mlad koliko mu je neispunjenih želja u srcu. Ako je tako, ja sam još u cvijetu mladosti jer je još toliko mjesta koja želim vidjeti i prijateljica koje želim posjetiti. Sve su one u predivnim mjestima na Jadranu, no ja zbog želje da u Novom provedem što više vremena to stalno odgađam - priča Branka Petrić, koja se nije zasitila ni kazališta.
Nastupat će, kaže, dokle god bude u stanju izići na pozornicu, a uoči svakog nastupa i danas osjeća uzbuđenje i tremu kakvi su je pratili i prvi put. Jer glumica sve do izlaska na scenu nije sigurna u kakvom će raspoloženju zateći svoju publiku, baš kao što zaljubljena žena sve do prvog pogleda ne zna kakav dojam ostavlja na čovjeka za kojeg se s toliko pozornosti uređivala.
Čitajte i:
Branka Petrić: Bekim i ja bili smo si sve
Najljepše filmske ljubavne priče kroz povijest dodjele Oscara
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....