Posljednje zbogom legendarnom hrvatskom tigru: Mjesecima mu je život visio na koncu...

- Branko i ja zajedno smo prebrodili mnoge udarce, ne samo u ringu, nego i privatno. Ako se ostvare moje nade, opet nas čeka pobjeda - ovim je riječima, punim optimizma, Ivana Davidovski Cikatić lani završila intervju za magazn Gloria, koji nam je dala u trenucima dok joj je suprugu "život visio o koncu" zbog teške sepse. No, unatoč silnoj ljubavi i trudu Brankove supruge, ali i cijele njegove obitelji, jedan od najboljih hrvatskih boraca u tajlandskom boksu i kickboxingu, koji je ove godine trebao napuniti 66. godina, nije imao snage za najvažniju borbu.

Točno dvije godine nakon što je započela Brankova dramatična bitka za život, njegovi najbliži danas su se zauvijek morali oprostiti s njim.

U spomen na Branka Cikatića, legendarnog majstora borilačkih vještina, prisjetili smo se ispovjesti njegove supruge Ivane, koja ga je njegovala u zajedničkom domu... Priču je ekskluzivno dala našoj novinarki Dolores Tolić, te je objavljena 31. siječnja 2019. godine u magazinu Gloria. Prenosimo je u cjelosti.

Saša Burić

Ivani se kod Branka dojmila njegova snažna pojava, iza koje se, rekla je, zapravo krila nježna i dobra duša.

Prije samo godinu dana (aludirajući na 2018.) Branko Cikatić (64) pucao je od zdravlja: redovito je trčao, rekreativno trenirao boks te s tadašnjih 110 kilograma (i 192 centimetra visine) izazivao jednako strahopoštovanje kao 90-ih, kad je bio najveća svjetska zvijezda u tajlandskom boksu i kickboxingu. A onda je u svibnju završio u bolnici - iz koje je otpušten prije desetak dana (početkom siječnja 2019.).

Od plućne embolije, preko sepse, do Parkinsa

U proteklih devet mjeseci legendarnom majstoru borilačkih vještina život je nekoliko puta visio o koncu. U bolnicu je stigao s teškim oblikom plućne embolije, borio se i sa sepsom, a u međuvremenu mu je dijagnosticirana Parkinsova bolest, zbog koje je još prikovan za krevet.

Otkako je počela ta drama, život se potpuno promijenio i njegovim najmilijima - supruzi Ivani Davidovski Cikatić (43), kćeri Luciji (19) i sinu Bruni (16). Iako im je najvažnije da Branku omoguće prijeko potreban mir, supruga Ivana je pristala primiti Glorijinu ekipu u svojem domu u Solinu. Dok je ona u dnevnoj sobi u prizemlju pričala o proteklih devet mjeseci, Hrvatski tigar - kako su ga tijekom karijere zvali u svjetskim medijima - spavao je u svojoj sobi. Za našeg razgovora Ivana Davidovski Cikatić, inače rođena Karlovčanka, nekoliko je puta odlazila provjeriti kako joj je suprug i vraćala se suznih očiju.

Saša Burić

Ni u jednoj od bolnica u kojima je bio, Ivani nisu davali puno nade u ozdravljenje supruga.

- Nikada ne plačem pred Brankom. Samo sam od sreće zaplakala kad je došao doma iz bolnice. Premda mu je stanje i dalje ozbiljno, u ovih desetak dana ipak je malo živnuo. Dulje ostaje budan, više priča i ponovno jede krutu hranu, koju nije okusio mjesecima. Ujutro mu obično napravim tri meko kuhana jaja s usitnjenim kruhom i integralnim keksom te mu skuham kavu, što mu je inače bio omiljeni doručak - govori Ivana, koja je suprugu posvećena 24 sata.

Osim što ga hrani i pere, svaka tri sata ga mora okretati jer se Branko iz bolnice vratio s dekubitusom, odnosno s brojnim ranama na tijelu koje je dobio od višemjesečnog ležanja.

- Rane mu previjaju dvije patronažne sestre, koje dolaze svako jutro. Ja sam uz njega već od šest sati. Branko sada spava u bivšoj Brunovoj sobi, koju smo preuredili tako da ima sva medicinska pomagala, čak i bolnički krevet. Bruno i Lucija preuzeli su većinu svakodnevnih obaveza, a oko Branka mi puno pomaže njegov dugogodišnji prijatelj Tonči Mihovilović - govori Ivana.

Privatna arhiva

Devedesetih je Branko Cikatić bio najveća svjetska zvijezda tajlandskog boksa i kickboxinga - popularniji od Chucka Norrisa i JeanClaudea Van Dammea.

Bio je to samo početak njegove duge patnje

Životna drama proslavljenog Solinjanina započela je rano ujutro 28. svibnja 2018. Nije mogao ustati iz kreveta, a kad je napokon sjeo da bi se odjenuo, odmah se srušio na krevet i počeo se gušiti.

- Nazvala sam Hitnu pomoć - priča Brankova supruga - i do podneva je već bio u Jedinici intenzivnog liječenja u Kliničkom bolničkom centru na Križinama jer mu je dijagnosticirana plućna embolija. No, bio je to tek početak njegove patnje. Ubrzo je dobio dekubitus te sepsu, što je dodatno zakompliciralo ionako teško stanje.

S povišenom temperaturom i raznim infekcijama Branko Cikatić borio se više od četiri mjeseca, a kako je vrijeme prolazilo, sve su češće bile i smetnje u pamćenju. U međuvremenu je premješten iz splitskog KBC-a u Opću bolnicu u Kninu, da bi zadnja četiri mjeseca proveo u zagrebačkoj Specijalnoj bolnici za plućne bolesti te u KBC-u Sveti Duh.

Nije ga željela smjestiti u dom za stare i nemoćne

- Ni u jednoj od tih bolnica nisu mu davali velike šanse, premda su se svi jako trudili oko njega. Čak četiri puta mi je rečeno da mi suprug neće preživjeti. Liječnici na Svetom Duhu, gdje je ležao do povratka kući, savjetovali su mi da ga smjestim u dom za starije i nemoćne, no to nije dolazilo u obzir - govori Ivana, dodajući da ona nijednom nije posumnjala u Brankov oporavak jer dobro zna kakav je on borac. U 25 godina njihove ljubavi nikada ga nije čula da se tuži na fizičku bol, a čak je dvaput bio na operacijskom stolu. Prvi put 1996., u vrijeme kad je kao velika sportska zvijezda u Hollywoodu snimao film “Neboder” s pokojnom manekenkom Anne Nicole Smith. Tada je danima trpio nepodnošljive bolove u abdomenu, koji su, kako se pokazalo, bili posljedica upale slijepog crijeva. A prije dvanaest godina također se borio sa sepsom.

ao zvijezda borilačkih vještina dobio je ulogu u američkom filmu ‘Neboder’ uz Anne Nicole Smith.

- Dogodilo se to nakon operacije desne potkoljenice, koju je ozlijedio slučajno, kad se poskliznuo - prisjeća se Ivana. - Zbog sepse je u bolnici proveo tri mjeseca, no na kraju je sve ispalo dobro. Sada je mnogo teže, Branko još ne može ustati iz kreveta jer je u ovih devet mjeseci fizički jako propao. Kad je došao u bolnicu, imao je 110 kilograma, a danas sedamdeset i pet. Ivana kaže da joj se srce kida kad pogleda svog nemoćnog supruga. Kad su se njih dvoje 1994. zaljubili, Hrvatski tigar bio je u naponu snage. Godinu prije u Tokiju je osvojio svoje najveće priznanje - bio je pobjednik prvog turnira K-1 Grand Prix, jednog od najprestižnijih natjecanja u kickboxingu - a tom uspjehu prethodile su brojne svjetske i europske medalje u tajlandskom boksu i full contactu, čime se profesionalno bavio sve do 1999.

Naime, kad je upoznala Branka, on je bio na pragu četrdesete, a njoj je bilo devetnaest i upravo je završila srednju Upravnobirotehničku školu. U Zagreb se preselila kako bi se bavila manekenstvom nakon što je kao juniorska državna prvakinja u trčanju na duge staze sudjelovala na izboru za Miss sporta i osvojila lentu Miss fotogeničnosti. Zajednički život započeli su poslije godinu dana veze, a 31. listopada 1998. su se vjenčali. Svadba je bila u hotelu Esplanade u Zagrebu, gdje su živjeli do prije osam godina.

Mario Kučera

Ivana i Branko vjenčali su se 31. listopada 1998.

Bio je najromantičniji muškarac kojeg je upoznala

- Kad sam prvi put vidjela Branka, koljena su mi zaklecala. Bilo je to u hodniku zagrebačkog sportskog centra Mladost, gdje su se nalazili moja modna agencija i njegov ured - govori Ivana.

Mario Kučera

Kada ga je prvi puta vidjela, Ivana niej imala pojma tko je Branko.

- Tada nisam imala pojma tko je on, ali me se silno dojmila njegova snažna pojava, iza koje se, zapravo, krila nježna i dobra duša. Moj suprug je najromantičniji muškarac kojeg znam. Za prvu godišnjicu veze kupio mi je prsten s dvanaest blještavih kamenčića, svaki za jedan mjesec ljubavi, a zaprosio me na Valentinovo, i to u Amsterdamu, kamo je odlazio na sportske pripreme. I tijekom našeg braka zasipao me darovima, vodio me na putovanja, dočekivao me s cvijećem, koje bi kupovao čak i kad je odlazio u nabavu namirnica. A posebno se trudio za godišnjice braka. Na žalost, jubilarnu, dvadesetu, nismo si ni čestitali jer je on taj dan bio jako loše. Brankova bolest uvelike je promijenila život njegovoj djeci, Luciji i Bruni.

Mario Kučera

Talentirana karlovačka atletičarka ponijela je titulu Miss fotogeničnosti na izboru za Miss sporta. S 19 godina zaljubila se u Branka, koji je godinu prije osvojio prvi K-1 turnir u Tokiju.

Kći, koja je lani s odličnim maturirala u srednjoj turističkoj školi, odgodila je upis na studij kako bi bila uz roditelje, a sin, koji pohađa drugi razred ekonomske škole, nedavno je odlučio krenuti očevim stopama.

- Bruno je godinama trenirao nogomet, no kad se Branko razbolio, prešao je na boks. Rekao mi je da to radi ocu u čast, a njemu želi posvetiti i svoj prvi meč, koji ga uskoro očekuje. Zbog ove situacije on i sestra su odrasli preko noći, osobito Lucija, koja se nedavno zaposlila kako bi nam i financijski pomogla. Lani je preko društvenih mreža prikupljala novčana sredstva za Brankovu rehabilitaciju jer trenutačno živimo od mirovine koju je moj suprug zaradio kao dugogodišnji predsjednik i izbornik Hrvatskog saveza tajlandskog boksa. Naime, kao poslovni čovjek Branko nije imao previše sreće. Njegove dvije zaštitarske tvrtke, koje su nam trebale osigurati budućnost, nisu bile isplative pa nas je proteklih dvadesetak godina spašavala Brankova sportska ušteđevina. Prije nego što je završio u bolnici, planirao je u Splitu otvoriti kafić te oživjeti tamošnju školu tajlandskog boksa - govori Ivana Davidovski Cikatić.

Saša Burić

Onog dana kad se razbolio, sve se promijenilo u obitelji: kći Lucija odgodila je studij i zaposlila se, a srednjoškolac Bruno počeo je, u čast ocu, trenirati boks.

I tada je rekla: 'Znam da su preda mnom golemi životni izazovi'

Iako situacija nije bajna, požrtvovna supruga sretna je - jer Branko je opet kod kuće. Njoj je to dalo novu snagu da ga vrati u život, a u tome ima veliku potporu njegovih kolega i obožavatelja iz cijelog svijeta. Od lanjskog lipnja je potpredsjednica Hrvatskog saveza tajlandskog boksa te joj je velika želja da u Splitu utemelji muzej s Brankovim sportskim memorabilijama.

Privatni arhiv

Nakon sportske karijere Branko nije imao sreće s poslovima, a mirovinu je, kaže Ivana, zaradio kao dugogodišnji predsjednik i izbornik Hrvatskog saveza tajlandskog boks.

- Znam da su preda mnom golemi životni izazovi, ali ne bojim se - tvrdi Ivana Davidovski Cikatić. - Branko i ja smo zajedno prebrodili mnoge udarce, ne samo u ringu, nego i privatno. Najgore nam je bilo kad je 2001. mjesec i pol dana proveo u pritvoru u Remetincu jer je u javnost puštena notorna laž da je naručio ubojstvo majstora borilačkih vještina Mirka Filipovića. Premda je svoju nevinost dokazao i na sudu te je dobio i novčanu odštetu, Branku je dugo trebalo da se oporavi od te epizode. Sigurna sam da je i taj stres pridonio ovome što se događa s njegovim zdravljem. Ako se ostvare moje nade, Branko će za tri mjeseca sa mnom i djecom sjediti za stolom. Naša kći Lucija uvijek ponavlja da je njegov život poput filmskog scenarija. Naravno, sa sretnim završetkom.

Spavaj mirno, Hrvatski tigre.

ČITAJTE I:

• A trebao je to biti sretan dan za cijelu obitelj... Vanja Horvat okriva nam priču koja slama srce
• Hrvoje i Dunja Horvat zajedno u dobru i u Alzheimeru: 'Možda negdje u nekom laboratoriju upravo otkrivaju lijek i za moju Curkicu'
• Na tužnu obljetnicu Ribafish sinu posvetio dirljivu poruku: 'Svaki put kad hodam gradom, vidim te u nekom klincu'