Snježana Šimek-Dujmić prvi put govori zašto je Rajku oprostila sve udarce, ali i zašto ga je prijavila: 'On je ljubav mog života, morala sam...'

Premda je Rajko Dujmić (65) jedan od najplodnijih hrvatskih estradnih autora, koji je napisao više od 1800 pjesama i jednu rock operu, osvojio Porina za životno djelo i pobjedu na Euroviziji, stvorio najveće hitove grupe Novi fosili, u kojoj je proveo najveći dio karijere, posljednjih se godina ne piše o njegovu iznimnom stvaralaštvu - već o ekscesima i porocima. Tako je lanjskog srpnja u medije dospio kao obiteljski zlostavljač jer je fizički napao suprugu Snježanu Šimek-Dujmić (56).

Nije mu to bilo prvi put, no tada je žena reagirala i on je više od dva i pol mjeseca proveo u istražnom zatvoru, a protiv njega je pokrenut sudski postupak.

Prvi put Snježana Šimek-Dujmić odlučila je samo za magazin Gloria ispričati sve o njihovu odnosu, koji traje još od 1982., i odgovoriti svima koji se pitaju zašto je nakon obiteljskog nasilja te njegove ovisnosti o alkoholu i tabletama ipak i dalje s njim.

Što se zapravo dogodilo onog dana u srpnju kad vas je suprug posljednji put napao?

- Kao u mnogim brakovima - kad si ljut, ogorčen i razočaran dugogodišnjim postupcima i omalovažavanjem drugih, kao što je bio moj Rajko, i kad “pukneš”, napadneš osobu koja ti je najbliža jer znaš da će ti oprostiti. Rajkova je reakcija bila odraz njegove nemoći, nezadovoljstva i frustriranosti svime što se događa oko njega.

Što ga je to toliko uznemirilo?

- Zbog sudskog procesa koji traje ne smijem iznositi detalje o tom danu. Rajkov je najveći problem što je suviše emotivan i nikome i ničemu ne zna reći “ne”.

Javnost ga doživljava kao dugogodišnjeg zlostavljača, a vas kao zlostavljanu ženu. Zašto trpite zlostavljanje?

- Prvo, Rajko nije zlostavljač, iako ga u medijima prikazuju kao nekog tko me svaki dan mlati. Medalja uvijek ima dvije strane. Naš verbalni sukob prvi je put udarcem završio prije četiri godine, ubrzo nakon što je napustio Fosile. Potom lani. Rekla sam: prvi put, drugi, i nikad više. Da, udario me, u stanju u kojem nije bio svjestan što radi. Oba puta susjedi su pozvali policiju. Prvi put sam iskoristila zakonsku blagodat šutnje. Sad sam ispričala sve.

Zašto?

- Zato što me udario drugi put. Željela sam da se trgne, da shvati kamo vodi guranje glave u pijesak, koliko je i psihički i fizički uništen zbog svoje mekoće i straha da se suoči s problemom i riješi ga. Mora se izvući, zbog sebe, mene, Tina, unučice... Dobio je 30 dana istražnog zatvora, koji je produljen na još 30. U zatvoru je bio od 1. srpnja, saslušan je dan kasnije, a izašao je 20. rujna 2019. Do danas nije održano niti jedno ročište pa nema ni presude.

Gloria arhiva

Par se 29. srpnja - prije 38 godina - prvi put sreo.

Kako ste se osjećali dok je on bio u zatvoru?

- Bila sam uz njega. Netko će opet reći da to nije normalno. Ali ne mogu ja njemu iz našeg stana ne dati osobne stvari koje mu trebaju dok je u zatvoru. On je još moj muž, a ja njegova žena. Poslala sam ih po prijateljima koji su mi govorili kako mu je, jer ja kao oštećena strana nisam smjela imati nikakve kontakte s njim. Prvih nekoliko tjedana bio je u zatvorskoj bolnici. Rekli su mi da se osjeća grozno, da mu je žao da se uopće doveo u to stanje da digne ruku na mene, da si to neće oprostiti. Dok je bio u Remetincu, nazvala me socijalna radnica i pitala želim li u Sigurnu kuću. Odgovorila sam - ne, jer moj je suprug u zatvoru.

Jeste li potražili pomoć neke ustanove ili udruge?

- Bila sam kod socijalne radnice moleći da mi, s obzirom na njegovo narušeno zdravlje, pomognu oko ubrzanja sudskog procesa. No, nisu mogli. Jedna me službenica pitala: A zašto se vi ne razvedete? Bila sam i u Udruzi B.a.B.e. Oni su mi ponudili odvjetnika i Sigurnu kuću. A to mi nije trebalo. Udruge se silno trude pomoći svakoj žrtvi, ali nedostaje im sredstava, općenito pomoć društva. Sustav zaštite generalno ne funkcionira. Primjerice, ja sam svojedobno tražila i zabranu prilaska, a tu je mjeru zamijenio istražni zatvor. Kad su ga puštali, ne bih ni znala da izlazi iz zatvora da me nisu nazvale odvjetnice. Policajci su bili, pozvonili, mene nije bilo doma, i to je bilo to. Što da se uistinu radilo o zlostavljaču, zar me nitko od njih nije mogao obavijestiti na mobitel? Crne kronike prepune su slučajeva ubijenih žrtava zlostavljanja.

Je li vas bilo strah kad je nakon dva mjeseca stigao kući?

- Čega? Rajko je iscrpljen, bolestan čovjek. Kuhala sam, zajedno smo jeli, razgovarali. Bilo mu je teško jer je znao da mora u bolnicu - zbog sebe, da se napokon riješi svih demona. Ni meni nije bilo lakše, baš u to vrijeme i moj tata i brat imali su zdravstvenih problema, ta samoća u našem stanu bila mi je grozna... Uglavnom, taj vikend prije njegova odlaska na liječenje proveli smo mirno, dogovorili smo se da ćemo sljedećih šest mjeseci o svemu dobro razmisliti, a potom vidjeti što i kako dalje.

Matea Smolčić Senčar

Je li otada dolazio kući?

- Isprva je bio na zatvorenom odjelu psihijatrije, gdje sam ga redovito posjećivala. Nakon mjesec dana liječenje je nastavio u drugoj bolnici, odakle povremeno izađe na nekoliko sati, svrati kući, prošeće gradom... Jako je smršavio, nema apetita, iščekuje ročište i kaznu, ma kakva bila. Želi što prije doznati što ga čeka. Razočaran je, ne vjeruje u sebe.

Kako ste se nosili sa suprugovom ovisnošću?

- Njegov najveći problem je alkohol, svuda dostupan. Svi su ga častili, stalno smo bili u društvu gdje je najčešće pitanje - što ćeš popiti? Rajko nikada nije osporavao da pije, da zbog silnog pritiska i stresa ne može bez tableta koje su poput opijata i bilo mu je teško što se tome ne može oduprijeti.

Kako Rajko podnosi liječenje?

- Teško, jer je u životu mnogo vremena proveo po bolnicama. Rođen je s astmom, u astmatičnom napadaju, i jedva je preživio. Do šeste godine svako malo je bio u lječilištima za astmatičare. I u odrasloj dobi također. Sjećam se jednog astmatičnog napadaja u Gorskom kotaru, kad sam ga vozila na hitnu u Delnice, a oni ga prebacili u Rijeku, gdje su ga stabilizirali i pustili kući. No, tijekom noći dva puta mu je još dolazila hitna. Liječnici su ga upozorili da bi morao izbjegavati stres, a on je osoba koja puno trpi i tolerira. Imao je i teško trovanje nikotinom - ležao je na Jordanovcu u Zavodu za profesionalna oboljenja. Ima i problema s probavom i crijevima, odnosno ima brzu pasažu crijeva pa je često vrlo mršav.

Što je po vašem mišljenju uzrok njegova alkoholizma?

- Možda njegova hipersenzibilnost i nesigurnost. Trema pred nastup. U Puli, gostujući u tadašnjoj TV emisiji “Sedma noć” s pjesmom “Milena”, poželio je da sjedim uz njega za klavirom. Dok nas je Ljudevit Grgurić Grga najavljivao, primila sam ga za ruku i osjetila koliko se trese. Trema je kod njega uvijek prisutna, nekad veća, nekad manja, no Rajko mi nikada nije go- vorio o razlozima.

Prije 11 godina Rajko se kao član žirija u showu “Zvijezde pjevaju” pojavio neuredan, nestabilan. Što se dogodilo?

- Tada smo imali psa koji je stradao dva dana prije showa dok sam bila s njim u našoj kući u Gorskom kotaru. Rajko ga je obožavao i ja naprosto nisam znala kako da mu to priopćim pa je to doznao iz novina. Nazvao me, pitao zašto mu nisam rekla, plakao je za psom, poprilično popio i u nedjelju na televiziji nije uspijevao suspregnuti osjećaje.

Matea Smolčić Senčar

Te ste se godine na šest mjeseci iselili iz stana. Zašto ste otišli?

- Bila sam jako, jako ljuta na njega. Ponajprije zbog toga što je prema svima u poslu previše popustljiv. Velika je dobričina: tolerirao je mnogo toga u Fosilima što nije bilo u redu, zadovoljan što oni toleriraju njega kad popije. Rajko je kreativac, čovjek koji stvara 24 sata na dan i u jednom mi se trenutku bilo teško nositi s tim. Tada sam prvi put postavila uvjet: ili ja, ili Fosili. Izabrao je Fosile. No, nakon pola godine sam se vratila jer ga beskrajno volim. Shvatila sam da imamo ljubav kakva se dogodi jednom u životu i malo tko je doživi.

Dakle, klasična priča o suživotu s umjetnikom...

- Da, on je uistinu genijalan um, a ja sam sudjelovala u stvaralaštvu tog genija ispod čijih su prstiju samo navirale pjesme, u bilo koje doba dana ili noći. A s time treba znati i moći živjeti. Iza njega je više od 45 milijuna prodanih nosača zvuka, brojne nagrade. Uz njegov klavir rođene su velike zvijezde i nastali hitovi poput “Za dobra stara vremena”, pa “Ja sam ti jedini drug”, današnja himna Torcide, “Umoran” Jasmina Stavrosa, “Moja domovina” sa Zrinkom Tutićem, pa “Di jete sreće” koju je posvetio meni...

Koliko poznajete svog supruga?

- Kad smo počeli živjeti zajedno, ispričao je svaki detalj svog djetinjstva, odrastanja, karijere pa kad se nečeg ne može sjetiti, pita mene. Ja sam danas njegovo pamćenje! Naučio je čitati s četiri godine, bio je iznimno živahno dijete. Odrastao je u zagrebačkoj Crnčićevoj ulici i majci, koja je i mene jako voljela, zadavao je puno glavobolje. Bili su siromašni pa je kao 13­godišnjak, kako bi pomogao bolesnoj majci i ocu, koji je ostao bez posla, počeo svirati klavijature u tadašnjem Intim baru. Pokojni Slobodan Momčilović Moka čuo je za “malog talentiranog klavijaturista” i tako je 1976. Rajko dospio u Fosile, a prve klavijature, koje mu je Rajko ubrzo otplatio, kupio mu je upravo Moka. Rajkov talent odmah je izbio u prvi plan, krenuli su hitovi, a grupa je nastupala i u inozemstvu, tada najviše u Rusiji. Moka i on zajedno su pokrenuli zaštitu imena grupe, s na mjerom da Rajko ne ide na manje nastupe, već da piše. No, Moka je nažalost preminuo pa je Rajko to dovršio sam. S druge strane, znam sve njegove ljubavi, od Vesne Srećković Došen, Sanje Doležal... Sanju sam upoznala prije njega. Stanovale smo u istoj zgradi u zagrebačkom naselju Travno, išle u Osnovnu školu Gustava Krkleca, ona je išla u osmi a i bila predsjednica omladine, a ja u osmi b i blagajnica.

Čega se Rajko najviše plaši?

- Nemoći, boji se ovisiti o nekome. Kad ga obuzmu takve misli, poseže za slatkišima koje obožava, od kesten­pirea, rožate, čokoladica i kiflica... Za kolače bi se prodao.

Matea Smolčić Senčar

'Moj muž je bolestan čovjek i treba mu pomoć. Bez liječnika i nas koji ga volimo neće uspjeti' kaže nam Snježana.

Kako ste se vas dvoje upoznali?

­- Ljubav je planula kad je on već bio šef legendarne grupe, a ja maturantica koja je na njihovu nastupu u Primoštenu došla po autogram za svoju majku. Odveo me na piće, zatražio broj telefona. Ubrzo se javio i odveo me na večeru. I dok me učio kako se jedu škampi, oboje smo bili svjesni da smo pronašli ljubav svog života.

Kakav je Rajko Dujmić kao suprug?

- Pažljiv, neobičan. On ne pije kavu, ali meni rado zamuti Nescafe i ponosan je na količinu pjene koju uspije napraviti. Ne kupuje darove za praznike ili obljetnice, ali svaki dan donese nešto. Jednom smo bili u gradu, sređivala sam pretplatu za mobitel. Otišao je sebi kupiti kolač i vratio se s lijepom špangicom za mene. Prolazi kraj cvjećanice i donese mi granu orhideje, jer zna da volim cvijeće. Pa Jaffa kekse, koje obožavam.

A kakav je kao otac?

- Rajko je kratko živio sa svojim sinom Tinom i njegovom majkom, no jako se trudio nadoknaditi mu to vrijeme. Kad mu je bilo šest mjeseci, kupio mu je stan u kojem Tin, danas 36-godišnjak, živi sa suprugom i kćerkicom. Kao klinac s nama je uvijek provodio po mjesec dana na ljetovanju, jer je tada živio s mamom u Španjolskoj. Rajko i on gledali bi filmove, išli smo na more, pa u Gorski kotar... No, Tin je bio jako vezan i uz mene. Dok je Rajko nastupao, ja sam bila s njim, uspavljivala ga, pričala mu priče, bavila se njime. Danas sam, zahvaljujući njemu, presretna baka djevojčice Laure, koja će u lipnju napuniti tri godine. Status bake dijelim s Tinovom majkom Vesnom i Mirom, mamom njegove supruge Danijele. Nedavno smo sve tri bile isti dan baka-servis jer smo se jedino tako mogli usuglasiti, zbog obaveza.

Žalite li što niste imali djecu?

- Teško je to reći, valjda je tako moralo biti. Nije bilo medicinskog problema, jednostavno nam se nije dogodilo. Jedno vrijeme Rajko me nagovarao da posvojimo dijete, no ja sam se previše bojala. Naš je život suviše stresan i stalno sam mislila kako djetetu ne bih mogla pružiti sve ono što želim. A djeca me obožavaju i svi mi kažu da bih bila divna mama.

Kako u zajedničkom životu dijelite kućanske obaveze?

- Ja volim usisavati, a on odlično kuha i glača. Ako je vreća sa smećem ispred vrata, a on izlazi, usput će je baciti u kantu. Oboje pušimo pa svako malo isprazni pepeljare, a ja spremam odjeću koju on ostavlja po stolcima, uključujući majice i bokserice u kojima spava.

Tko su vaši zajednički prijatelji?

- Ima ih puno, najviše onih izvan estrade. Na Rajkovom 60. rođendanu bilo nas je dvadesetak, a samo su Zrinko Tutić te Goga i Fedor Boić bili iz svijeta glazbe.

Odlazite li na ples?

- Rajko niti zna niti voli plesati. No, rado odemo u kino, volimo dobre drame, a Rajko SF filmove i horore. Prije nekoliko godina dva smo sata, nakon filma “Nemoralna ponuda”, raspravljali koji je lik kriv - ja sam tvrdila da je on, a Rajko da je ona. Nedavno smo isti film gledali na TV-u i zaključili da tada nismo vidjeli puno detalja i složili se da je kriva financijska situacija u kojoj se nisu snašli.

Što Rajko trenutačno radi i koliko vi u tomu sudjelujete?

- Puno čita. Duhovan je čovjek, vjernik je odmalena i taj mu je segment života vrlo važan. Liječi se. I ne odustaje. On je čovjek u nevolji, ima problema s plućima, srcem... Bez pomoći liječnika i nas koji ga volimo neće uspjeti. A ja želim da opet raspravljamo o nekom tekstu, melodiji... I da naša unučica i s djedom ode na sladoled ili u park.

Ne propustite - samo uz novi broj Glorije, koji je na kioscima od četvrtka 20. veljače, potražite i nezaobilazni accessorize - gumice od pliša.