Nick Colgan
 Vedran Peteh
Osobne priče

Stranci u Hrvatskoj: 'Ovo je moj dom, ali zabrinut sam za obitelj koja je ostala živjeti u domovini'

Hrvatski Britanac, Irac i Francuz otvorili su svoje domove i srca ekipi magazina Gloria i ispričali kako u svojoj novoj domovini proživljavaju pandemiju i krizu uzrokovanu koronavirusom.

Hrvatski Britanac, Irac i Francuz otvorili su svoje domove i srca ekipi magazina Gloria i ispričali kako u svojoj novoj domovini proživljavaju pandemiju i krizu uzrokovanu koronavirusom.

Troje stranaca kojima je Hrvatska postala nova domovina - Britanca Nicka Colgana, Irca Paula O’Gradyja i Francuza Nicolasa Quesnoita - ni virus ni potres nisu natjerali da je napuste, a jedino su zabrinuti za članove obitelji koji žive diljem Europe pa s njima komuniciraju virtualno.

'Pivski biznis ide dalje'

Za mene ni sada nema odmora, govori Englez Nick Colgan, bivši producent i tour manager grupe UB40, koji se 2004. sa suprugom Charlote doselio u Hrvatsku. U manje od dva desetljeća kod nas je izgradio pravo malo Garden carstvo, koje obuhvaća popularni glazbeni festival, agenciju za organiziranje događaja, nekoliko barova te pivnicu i pivovaru. Kako u vrijeme pandemije nema nikakvih događanja, organizacijski poslovi sada su na čekanju, no pivski biznis ide dalje i upotpunio ga je dostavom.

- Nije lako, mnogo je nepredvidivih situacija, ali pokušavamo što brže reagirati. Zasad nam ide dobro i nismo morali otpustiti nijednog zaposlenika, što nam je bio najvažniji cilj - kaže Colgan, koji ne skriva da je zabrinut za svoju obitelj u Engleskoj.

Privatna arhiva
Nick Colgan i supruga Charlote razdvojeni su od kćeri Lily i sina Bennetta koji su ostali u Engleskoj.

- U Londonu je 22-godišnji sin Bennett, koji kao istraživač u inženjerskoj tvrtki trenutačno radi od kuće, a 25-godišnja kći Lily izgubila je posao pa se iz Londona vratila u Birmingham kako bi bila bliže obitelji i prijateljima. No, najviše se brinem za svoju 80-godišnju majku, kojoj je nedavno dijagnosticirana neizlječiva bolest te je u najrizičnijoj skupini - govori Colgan, kojem je najteže što u ovim trenucima ne može biti uz nju, a i neizvjesno je kad će se ponovno moći putovati.

Vidimo se svaki dan, doduše, preko ekrana. Trebalo mi je tjedan dana da naučim kako koristiti Zoom, ali uspio sam, otkriva britanski poduzetnik.

Nick je u Zagrebu prvi put u životu osjetio potres. Stan mu je oštećen, ali ne toliko kao kod susjeda na katu iznad njega.

- U svemu tome - kaže - dogodilo se i nešto pozitivno. Potres je, naime, ujedinio susjedstvo kao nikad prije. Divno je vidjeti kako se ljudi u okrenu jedni drugima kako bi zajedno prevladali nevolju.

Učitelj plesa i sudac u TV showu

Ples sa zvijezdama Nicolas Quesnoit (43), Francuz kojem je Hrvatska dom već 19 godina, donedavno se s roditeljima u gradiću Neuville-en-Ferrain čuo jednom tjedno, a posjećivali su se do četiri puta godišnje. Sada su zbog epidemije koronavirusa zabrinutiji jedni za druge pa mobitelom razgovaraju svaka dva dana, a neizvjesno je kad će se vidjeti uživo. Francuska je uvela karantenu 16. ožujka, a istog su dana Nicolas i supruga Ksenija Pluščec Quesnoit (45), plesna učiteljica i sutkinja, prvi put sa sinčićem trebali putovati u Francusku k baki i djedu. Let su, naravno, otkazali pa Dominique (66) i Dominique Quesnoit (70), umirovljena frizerka i mehaničar, obitelj u Hrvatskoj viđaju putem FaceTimea i WhatsAppa.

Nicolas Quesnoit i supruga Ksenija Pluscec Quesnoit u postupku posvojenja djeteta 
Samobor
Fotograf Matej Dokic 240319
Matej Dokić
Nicolas sa suprugom Ksenijom živi u blizini Samobora.

- Žive u maloj kući s vrtom, a osjećaji zbog korone su im različiti.

Tata se ne boji pa svaki drugi dan sat vremena trči u krugu od jednog kilometra, a mama je u strahu.

- Dosad je izašla samo na pogreb svog 94-godišnjeg oca Roberta koji je preminuo nekoliko dana nakon proglašenja karantene - govori s tugom Nicolas, koji za roditelje toliko ne strahuje jer su vitalni i zdravi. Žele li nešto obaviti, treba im propusnica na kojoj upisuju vrijeme, datum i razlog izlaska.

- Uhvati li policija nekog bez propusnice, platit će 135 eura, a za višestruko kršenje pravila ide se iza rešetaka. Dosad je francuska policija prekontrolirala devet milijuna propusnica i napisala 600 tisuća kazni pa to treba ozbiljno shvatiti. Tim više što u Francuskoj nedostaje zaštitnih maski, a nema ni dovoljno testova - govori Nicolas, dodajući kako zbog toga u Francuskoj testiraju samo rizične skupine. Tako njegov brat Benjamin (41), prometni policajac koji živi u gradiću Berguesu, nije mogao dokazati da je prije petnaestak dana prebolio koronavirus - a imao je sve simptome. Najprije je počeo osjećati slabost i umor, dva dana nakon toga je dobio visoku temperaturu, a potom je počeo i kašljati. Nije imao većih respiratornih problema pa se liječio kod kuće paracetamolom. Bolest je trajala dva tjedna, a cijelo to vrijeme je spavao u zasebnoj sobi kako ne bi zarazio suprugu i dvije kćeri.

zagreb 20.08.2007.
NICOLAS KSENIJA QUESNOIT
foto vedran peteh
Vedran Peteh
Nicolas s roditeljima za kojima čezne

- U Francuskoj svaka 24 sata od korone umre 500 ljudi, a dosad je to gotovo 11 tisuća građana, ali je i 20 tisuća izliječenih - napominje Nicolas, sretan što se i u njegovoj rodnoj zemlji hrana može naručiti putem interneta pa nije potrebno odlaziti u trgovine. On u nabavu obično ide jednom tjedno, ali je zbog potresa u Zagrebu morao ići i do njihova plesnog centra na Trešnjevci kako bi počistio komade žbuke i betona. Sada s obitelji uživa u kući nedaleko od Samobora, sretan što imaju veliku okućnicu i šumu u blizini. Nicolas i Ksenija ne očajavaju što im je zbog epidemije posao stao: vjeruju da će se ljudi nakon svega zaželjeti druženja i veselja pa će nakon karantene pohrliti na ples.

Od Irske do Istre

Dosta. Gotov sam. Duša mi je potpuno prazna i sve što želim je ležati na nekoj tamnoj, hladnoj, olujnoj plaži na zapadnoj obali Irske u nadi da će me golemi olujni val odnijeti sa sobom.

Tim je riječima spisatelj Paul O’Grady (44) u svojoj prvoj knjizi “Ja, tata iz Irske” opisao kako se osjećao kad je prvi put dobio dijete i sučelio se s naizgled nepremostivim izazovima očinstva. Danas bi mnogi u tom opisu mogli prepoznati vlastiti osjećaj izgubljenosti i bespomoćnosti pred najezdom koronavirusa. Iako kuga 21. stoljeća ne pravi razliku među državama i nacijama, O’Grady se smatra sretnim što ove teške dane po čovječanstvo provodi baš u Hrvatskoj, kamo se doselio prije 18 godina.

Saša Halambek
Nesuđeni arhitekt, čiji roditelji žive u Dublinu, uzgaja masline u Vodnjanu.

Od 2010. sa suprugom Lenom Puhar živi u Vodnjanu, imaju dvojicu sinova - Liama (10) i Colina (5) - a taj svestrani Dublinac, diplomirani arhitekt, novu je profesiju pronašao u maslinarstvu. Obitelj Puhar ima 10 hektara maslinika i dugu tradiciju proizvodnje diljem svijeta nagrađivanih ekstradjevičanskih ulja s etiketom Brist, pa se i njihov zet O’Grady s velikim žarom i užitkom prihvatio tog posla, koji je trenutačno u fazi hibernacije.

- Ne znam što nosi budućnost i prestao sam razmišljati o dugoročnim poslovnim planovima i strategijama. Zahvalni smo na svakom danu koji poslovno preživimo, mnogi ni to nemaju. Naš dućan u Vodnjanu je zaključan, nekako se održavamo iznad površine web prodajom domaćim i inozemnim kupcima. Svakog dana odem do dućana kako bih spakirao naručena ulja, a moja supruga, edukatorica u Nacionalnom parku Brijuni, radi od kuće. Djeci nedostaju prijatelji i to što ne mogu posjećivati nonu i nona, koji žive u Puli, ali tako mora biti jer poštujemo sve preporučene mjere protiv širenja zaraze. Vjerujemo da svatko mora odigrati svoju ulogu u ovoj borbi protiv koronavirusa i ponekad je frustrirajuće vidjeti ljude koji to ne shvaćaju ozbiljno - govori Paul O’Grady.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Privatna arhiva
Paul sa suprugom Lenom

Paulova rodbina rasuta je po svijetu: njegovi roditelji i sestra žive u Dublinu, jedan brat u Njemačkoj, a drugi u Australiji.

Zanimljivo je da zbog korone sada komuniciramo češće nego prije, tako da je za nas to vrlo pozitivno iskustvo. Ponovno smo se jako zbližili kao obitelj iako smo fizički razdvojeni.

- U našim razgovorima primjećujem da su iznenađeni što je Hrvatska među vodećim zemljama po učinkovitosti borbe protiv koronavirusa. Vrlo je, vrlo impresivno kako to u Hrvatskoj rade i vlada i zdravstvo i civilna zaštita. Za mene je to gotovo kao rađanje novog hrvatskog identiteta. Dugo živim ovdje i primijetio sam da ljudi često previše podcjenjuju i sebe i vlast, ali ovo je trenutak kad možemo biti jako ponosni kako se nosimo s krizom. Možemo biti ponosni i na mnoge primjere zajedništva, toliko važnog u ovakvim situacijama, primjerice kako su Bad Blue Boysi i Torcida pomagali seliti bebe i rodilje iz bolnice u Petrovoj. Kroz prozor gledam ljude u Vodnjanu kako starijima donose stvari iz dućana. Vidimo da imamo mnogo dobrih i inteligentnih ljudi, ali kad ovo prođe, ne smijemo dopustiti da sve opet bude kao prije. Sada znamo koliko dobri možemo biti i to nam treba postati nova norma.

Prije dvije godine mister O’Grady objavio je i drugu knjigu, pod nazivom “Moj brod je Hrvatska”, gdje sa strašću opisuje čari života u novoj domovini, a svoj brod nije želio napustiti ni pod prijetnjom Covida-19.

- Iako ću uvijek biti Irac, ovo je moj dom, zemlja gdje sam izabrao živjeti i ako uopće postoji država gdje bi bilo poželjno čekati kraj ove pandemije, ne mogu zamisliti bolju od Hrvatske.

Pročitajte i:

Novinarka Ivana Dragičević: Život u karanteni pretvorio ju je u pravu domaćicu

Ivica Blažičko otkrio je po čemu je tipičan Zagorec, vode li ga razum ili emocije te na što najviše troši

Ispovijest dijabetičarke u izolaciji: Ja sam kronični bolesnik i ugrožena skupina i da, strah me je

Linker
22. studeni 2024 20:02