Airu je u rodnom Splitu snimio Glorijin fotograf.
 Sasa Burić/Cropix / CROPIX
Priča iz prvog lica

U raljama bulimije: 'Bila sam uvjerena da ću biti voljena i sretna samo ako smršavim, kako krivo'

Splićanka koja se više od desetljeća borila s poremećajem u prehrani potpuno iskreno govori o tome kako je razvila bulimiju, opsesiju kilogramima i strah od debljanja te kako je kasnije prevladala bolest i preuzela kontrolu nad tijelom i životom.

Splićanka koja se više od desetljeća borila s poremećajem u prehrani potpuno iskreno govori o tome kako je razvila bulimiju, opsesiju kilogramima i strah od debljanja te kako je kasnije prevladala bolest i preuzela kontrolu nad tijelom i životom.

"Na mom izgledu uvijek se vidjelo kako sam. Ako sam smršavjela to znači da sam bolje 'u glavi'. Ako sam se udebljala, znači da sam opet počela, najveća ironija je da s bulimijom svih tih godina nikad nisam izgubila ni grama. Koliko god sam se mučila i povraćala, samo bih održavala težinu", o svojoj borbi s poremećajem u prehrani otvoreno nam govori Aira Tudor (33) diplomirana profesorica engleskog i ruskog iz Splita.

Od početka škole, punih 12 godina imala je bulimiju, no iako je 2013. imala posljednju bulimičnu epizodu, kaže da je ta bolest mnogo više od samog pražnjenja.

Split 03032020 (WEB Gloria.hr ekskluziv)                  Aira Tudor,zena koja se dugi niz godina bori s poremecaje u prehrani                                                                  Foto : Sasa Buric  / Cropix
Sasa Burić/Cropix / CROPIX
Airu je u rodnom Splitu snimio Glorijin fotograf.

Za sebe kaže da oduvijek voli jesti, kao djevojčica trenirala je plivanje i nikada nije imala problem sa svojim izgledom. Niti je, kaže za Gloria.hr, ikad mislila da će joj hrana i izgled postati problem.

"Na početku srednje škole sam se udebljala i odjednom su ljudi to počeli komentirati. Od susjeda kojeg dugo nisam vidjela pa mi je umjesto pozdrava i pitanja kako sam rekao: 'Ajme što si se ti udebljala', preko rodice koja bi komentirala da mi baš i ne treba tost za večeru, sve do majke koja mi je rekla da ću biti sretnija ako smršavim.", prisjetila se Aira.

"Zaključila sam da nije bitno tko si nego kako izgledaš i da ću, jedino ako smršavim, biti sretna, a to znači i voljena. Tako je započela moja opsesija s kilogramima popraćena strahom od debljanja".

Kaže da je odrastala u obitelji gdje se nije previše komuniciralo, a na emocije se gledalo kao na slabost te da je ulaskom u pubertet u bulimiji pronašla "spas" za svoju pretjeranu osjetljivost i potiskivanje emocija.

Destruktivno razmišljanje

"Sav stres, anksioznost, frustracije, ne znajući kako da se nosim s njima, usmjerila sam prema sebi i kažnjavala svoje tijelo. Kao i svaka bulimična osoba bila sam uvjerena da me nitko ne voli, nisam imala samopouzdanja i uvijek sam težila ispuniti tuđa očekivanja. Cijeli moj svijet se počeo vrtjet oko hrane koja je postala izvor mog unutarnjeg konflikta. S jedne strane mi je hrana bila utjeha i zamjena za ljubav, a s druge uzrok straha od debljine u kojoj sam vidjela krivca za neuspjeh i odbačenost”, objašnjava Aira.

Split 03032020 (WEB Gloria.hr ekskluziv)                  Aira Tudor,zena koja se dugi niz godina bori s poremecaje u prehrani                                                                  Foto : Sasa Buric  / Cropix
Sasa Burić/Cropix / CROPIX
Poremećaj u prehrani razvila je na početku srednje škole.

Tada, početkom srednje škole, od djevojčice koja je malo nezadovoljna svojim izgledom, postala je netko tko svoju sreću poistovjećuje s kilogramima. "Tad se razvila opsesija. Smatrala sam da vrijedim onoliko koliko imam kilograma. Ako budem imala manje kilograma bit ću uspješna u životu, ostvarit ću se, imat ću prijatelje, dečka”, opisuje sustav vrijednosti koji je razvila sama prema sebi. To destruktivno razmišljanje dovelo ju je do toga da hranu iz sebe izbacuje povraćanjem i uzimanjem laksativa.

Iako, sada je svjesna kako je to bilo samo prividno preuzimanje kontrole. Posljednji put bulimičnu epizodu imala je 2013. godine, što znači da je njezino povraćanje trajalo oko 12 godina. U tom je razdoblju imala različite periode, kako je i spomenula na početku razgovora, nekad je povraćala dva do tri puta dnevno, nekad toliko puta tjedno, a u dobroj fazi nekoliko puta mjesečno. Najveća ironija je odakle njoj kao 15-godišnjakinji ideja da prvi put gurne prste u usta.

Mama ju je ulovila prvi put

"Mama je primijetila da se sa mnom nešto događa, u želji da mi pomogne i educira me pustila mi je dokumentarac o anoreksiji i bulimiji. Međutim, ja to nisam shvatila kao upozorenje na opasnost, nego sam to prihvatila kao ideju. Odmah nakon toga otišla sam povratiti, to mi je bio prvi put. Mama me odmah i uhvatila. Sjećam se njezinog izraza lica. Bila je toliko prestravljena, vidjela sam strah i krivnju", prepričava Aira.

"Prva njezina rečenica bila je: 'Ja ću ti pomoći smršaviti'. To je onaj moment gdje se ja automatski udaljavam od ljudi, jer nikako ne mogu objasniti da nije riječ o mojoj potrebi da smršavim, već da je to puno dublje, da nije bitna toliko hrana koliko ono što u meni izaziva da povraćam i uzimam laksative", kazala je Aira, a to za čime je žudjela jest da je okolina prihvati onakvu kakva je, koliko god kilograma imala.

"Nakon što me majka uhvatila da povraćam, odvela me nutricionistu, to je bila greška."

"Stručnjak je napravio plan prehrane i ja sam trebala dolaziti na kontrolu. Meni je to napravilo još veći kaos u glavi, sada više nisam samo ja sebe kontrolirala, nego sam dobila nekoga tko će me kontrolirati. Jedino što smo postigli je da sam toliko uspješno počela povraćati da me nitko ne vidi, ne čuje i ne može skužiti”, opisuje kako je završila u vrtlogu poremećaja prehrane.

I danas ljudi rade istu grešku

Ono što ističe kao glavnu potrebu je prebacivanje fokusa s hrane na osjećaje, ljudima koji se bore s vlastitom slikom, ne trebaju savjeti kako da se hrane. "To je greška koju i danas primjećujem kod ljudi, kad komentiram nešto o debljanju, krenu sa savjetima da trebam jesti jedno ili uvesti nešto drugo, a to nije dobar pristup. Tako je i moja mama u onom trenu mislila da radi najbolje što može", kazala je Aira i dodala da bi roditelji u sličnim situacijama trebali ostati mirni i pokušati se što više približiti djetetu.

Split 03032020 (WEB Gloria.hr ekskluziv)                  Aira Tudor,zena koja se dugi niz godina bori s poremecaje u prehrani                                                                  Foto : Sasa Buric  / Cropix
Sasa Burić/Cropix / CROPIX
'Još i danas se bojim stati na vagu', priznala je Aira.

Svih tih godina težina joj je varirala od 65 kilograma, do kada je na svoja 172 centimetra 'nakupila' 78 kilograma. "Vjerujte mi ja uopće nisam vidjela toliku razliku u svom izgledu. Koliko god sam bila opterećena tim ogledalom, to nisam uočila”, kazala je.

Tu kilažu nakupila je dok je još bila na studiju engleskog i ruskog jezika u Zadru. Kaže nam da ne zna što je tog dana jela, no po običaju - stala je na vagu.

"Kad sam vidjela taj broj '78', zacrnilo mi se pred očima. Osjećala sam svaki centimetar svoga tijela da se širi i kako ću puknuti. Obuzela me nepodnošljiva nervoza, htjela sam iskočiti iz kože. Nisam znala što bih napravila, počela sam skakati po vagi dok je nisam razbila".

"I još danas se bojim stati na vagu", opisala je svoje posljednje mjerenje kilograma u životu Aira. Od tada do danas se nije izvagala, tako da ne zna koliko kilograma ima.

Raspoloženje na vagi

Dok je imala vagu svaki dan bi započela tako da je stala na nju, ako bi joj se svidjela brojka bila bi dobre volje, a ako joj se brojka ne bi svidjela bila bi loše. Tada bi najčešće i povraćala nekoliko puta dnevno. "Nakon povraćanja meni je najveći problem bio što sam dehidrirala, morala bih se napiti vode, a ne dam sama sebi. Jer ako se napijem, onda će mi vaga pokazati više. Samo bih ležala, nisam se mogla pokrenuti”, opisala je dio torture koji je bio njezina svakodnevica. Osim prvog vaganja ujutro, kroz dan bi ih 'obavila' još nekoliko.

Jedan od takvih dana dogodio joj se i dok je bila na studiju u Zadru, od jutra je jela i povraćala, učinila je to tri puta.

"Nisam više mogla fizički, valjda kad sam izmorila i sebe, i tijelo i glavu, shvatila sam da imam ozbiljan problem. Nazvala sam jednu prijateljicu i to je prvi put da sam o svom problemu progovorila nekome tko nije moja majka i tadašnji dečko. Prijateljica mi je pomogla da odem psihologu. Na kraju prve seanse, nakon mog plakanja, dobila sam propisane antidepresive što mi se nimalo nije svidjelo, jer sam bila svjesna svoje ovisničke sklonosti. Nikad nisam znala biti umjerena, tek sad sebe učim kontrolirati", opisala je kako je izgledalo kada je prvi put otišla po pomoć.

Split 03032020 (WEB Gloria.hr ekskluziv)                  Aira Tudor,zena koja se dugi niz godina bori s poremecaje u prehrani                                                                  Foto : Sasa Buric  / Cropix
Sasa Burić/Cropix / CROPIX
Posljednju bulimičnu epizodu imala je 2013., ali put do stvarnog oporavka je dug.

Prije toga je, kaže, i u Splitu potražila pomoć, ali nikad nije otišla na grupu podrške, sada je svjesna da tada još nije htjela da joj se pomogne.

Posljednju bulimičnu epizodu imala je 2013. godine. "Tada sam prvi put donekle postala svjesna da me ovo što radim sebi ne čini sretnom nego uništava. Prvi put sam posumnjala u onaj negativnih glas u glavi koji me stalno podsjećao da je ključ moje sreće u mršavljenju. Naime, u to vrijeme jesam smršavila, ali opet nisam bila sretna", opisala je Aira kako je došlo do buđenja njezine svijesti.

"Osjećala sam se isto, iako sam po svom uvjerenju trebala biti sama od sebe sretna i uspješna. Napokon sam, nakon dugo godina, prebacila fokus s tijela na svoju glavu".

Mislila je da će si pomoći ako će čitati knjige o poremećajima u prehrani i literaturu za samo-pomoć.

'Stručna pomoć je obavezna'

"Trudila sam se da ne izvrćem stvari uvijek na loše pa sam napokon uspjela čuti i pozitivne komentare u vezi sebe. Osjetila sam da je ipak nekome stalo. Jer, vjerujući u mene, pokazali su mi kako da i ja počnem vjerovati sebi. Međutim, nisam postala puno sretnija. Sve sam znala u teoriji, ali ništa od toga nisam znala primijeniti. Premda sam bila malo pozitivnija i s više samopouzdanja", opisuje život nakon bulimičnih epizoda, ali nikako se ne smatra izliječenom.

Split 03032020 (WEB Gloria.hr ekskluziv)                  Aira Tudor,zena koja se dugi niz godina bori s poremecaje u prehrani                                                                  Foto : Sasa Buric  / Cropix
Sasa Burić/Cropix / CROPIX
Stručna pomoć je neophodna svakome tko ima poremećaj u prehrani.

Nakon pet godina, 2018. kao produkt potiskivanja emocija i nemogućnosti komunikacije, kako se kaže, doslovno je 'pukla'. "Postalo mi je jasno da je bulimija ipak puno više od prejedanja i čišćenja. Oni su bili samo njena manifestacija. I to što sam prestala s tim, ne znači da sam zdrava. Još uvijek sam imala problem i on je bio u mojoj glavi", objasnila je.

Došla je do svoje sadašnje psihoterapeutkinje Nikoline Franić Popović. S tom se ženom jako povezala, iako je nastupio jedan od bolnijih perioda Airinog života. Isprva je k njoj išla svaki tjedan, a kući se vraćala u suzama.

"Psihologinja mi je objašnjavala što znače pojedine emocije, što je normalno ponašanje, kao djetetu. Tu sam vidjela koliko sam emotivno zaostala, nisam znala razlikovati emocije".

"Kao što tek sad učim razlikovati fizičku od emotivne gladi ili kao što učim žvakati i jesti polako", opisuje zašto smatra da je stručna pomoć obavezna za svakog tko ima sličan problem.

'Zašto vam ovo govorim?'

"Terapija mi je pomogla da se naučim nositi s lošim osjećajima i da se oslobodim želje za kontrolom. Učim kako voljeti sebe i kako ponovno živjeti. Počela sam preuzimati odgovornost za svoju sreću i budućnost. Dopuštam si da radim greške i da iz njih učim. Više prihvaćam život kakav je i ne pokušavam ga popravljati. Međutim, moj oporavak još nije završio. Nemam u potpunosti zdrav odnos s hranom i često se promatram u ogledalu. Pomisao da sam se udebljala me i dalje užasno plaši. Jer ipak glas u mojoj glavi nikad nije u potpunosti nestao, samo je postao tiši. Čujem ga i ne bježim od nelagode koju mi stvara. Po prvi put mu imam i ja nešto za reći, a to je da laže i da sad vjerujem sebi", objasnila je.

Split 03032020 (WEB Gloria.hr ekskluziv)                  Aira Tudor,zena koja se dugi niz godina bori s poremecaje u prehrani                                                                  Foto : Sasa Buric  / Cropix
Sasa Burić/Cropix / CROPIX
Najveći problem kod ljudi s poremećajem prehrane je sram, zato svojim iskustvom želi pomoći onima kojima to treba.

Kaže da ima jako malo starih fotografija, ali da se danas osjeća mnogo ljepše, a dobiva i mnogo više komplimenata. Smatra da je o poremećajima prehrane važno čuti iz perspektive oboljelih i onih koji se oporavljaju.

"Jedan od najvećih problema poremećaja u prehrani je sram, tako sam i ja na internetu tražila koje udruge postoje, tako sam pronašla i Udrugu Nada iz Zagreba. A zapravo sam tražila nečija iskustva. Zanimalo me više o pukog rasporeda prehrane. Htjela sam nekog tko će me razumjeti, nešto što će me motivirati. Međutim našla sam samo intervjue o poznatim osobama koji su se sveli na jednu rečenicu - nisam bila zadovoljna svojim tijelom, patila sam od poremećaja, sada sam ok. Ja sam nakon toga imala još 100 pitanja", objašnjava što je bio jedan od većih motiva da javno progovori o svom iskustvu.

Prebroditi teške trenutke

Budući da jako voli pisati, u jednu teku bi unijela sve osnažujuće poruke koje su joj se svidjele. Kad joj je došla prva kriza, poriv za povraćanje, otvorila je tu teku. "Pomogla mi je spoznaja da će to sve proći, ta prolaznost prije u mom mozgu nije dolazila u obzir. Znala sam da samo moram izdržati”.

Pomagalo joj je i kretanje. Izašla bi iz kuće i šetala, nastojala raščistiti misli. "Ponekad bih čak znala vrištati u jastuk”, dodala je na kraju na koje sve načine smanjuje napetost. Osim toga, sada joj mnogo pomaže i to što ima tri psa. Kaže da joj smanjuju tjeskobu. Uz to, počela je izrađivati ogrlice jer se tako fokusira na svoju kreativnost, a ne napetost.

Počela je zapisivati i svoje osobne pobjede, sve trenutke kad joj je bilo teško, ali je to nadvladala. "Volim se podsjetiti, u nekom teškom trenutku, na sve što sam uspjela, tako si gradim samopouzdanje. Opet možeš! Uvijek se sjetim i riječi Nikoline: "Sada znaš kako sebi pružiti ljubav, ne moraš je tražiti od drugih pod svaku cijenu."

Motivacija za dalje

Velik joj je vjetar u leđa kad vidi koliko je napredovala u samo godinu dana. "I toliko sam ponosna na sebe, definitivno osjećam da mogu nastaviti dalje.

Prvi put volim sebe. Osjećam sreću koju mi nitko ne može uzeti, jer proizlazi samo iz mene i nitko mi to ne može oduzeti.

Moje ja ovisilo je o drugim ljudima, život sam gradila na tuđim mišljenjima. To je užasno iscrpljujuć život, nemate nikakvog načina da se izvučete iz lošeg raspoloženja, kad sam to pronašla u sebi je jako oslobađajuće”.


Pročitajte i:

Linker
23. studeni 2024 12:14