Kako je jedan događaj Paulu natjerao da zastane i preispita svoje stavove: 'Od svih ljudi, samo on je stao i pomogao mi'

Prvo ljudi, a onda sve ostalo. Dobra djela čine ljude. Zašto ovo pišem? Zašto sam se dotakla ove teme?

Zato što sam sinoć gledala emisiju Provjereno, u kojoj je nakon svih crnih priloga, bio jedan svijetao, lijep. Kako kažu: onaj koji vraća nadu u život! Tko je gledao, zna o čemu pričam. Tko nije, vjerojatno nema doma TV kao ni ja (bila sam kod frendice na dvosjedu, gledala TV nakon dva mjeseca).

Priča ide nekako ovako:

Čovjek je išao platiti parking na automatu za naplatu i najednom mu prilazi dječak romske manjine i prosi ga novac. Gospodin mu se u tome trenutku nasmije i našali se da nema i da koliko mu se čini će još dječak njemu morati "pomoći" jer nema dovoljno sitnog novca za kartu za parkiranje. Gospodin nastavi kopati po džepu i tražiti sitniš, a u međuvremenu dječak ubaci u automat svoju zadnju uprošenu kunu s ogromnim osmijehom i ode.

Svemu tome je svjedočila njegova kćer koja je ostala u šoku baš kao i gospodin. Ganut tom prelijepom i neočekivanom gestom, potražio je dječaka koji živi u međimurskom romskom selu, u velikom siromaštvu. Naravno, obećao je dječaku bicikl koji dugo želi, a nema, shopping za ovu školsku godinu... i tu prilog završava.

Ja plačem. Što od posljedica PMS-a, što od šoka da sam ovo upravo gledala. Ne zbog toga što je dijete od 13 ili 14 godina neiskvareno, iskreno i skromno, već zbog toga da smo mi toliko šokirani jednom tako normalnom i ljudskom gestom.

Kada i u kojem trenutku smo došli do toga da nas dobrota rasplače? Zar je toliko rijetka? Zar je stvarno više nema? Zar smo zaista tako siromašni? I to mi s punim džepovima (neki malo više, drugi malo manje). Dovoljno je da ovo čitaš - to znači da imaš mobitel ili laptop. Da imaš internet.

Kristijan, dječak iz Provjerenog, jedva da ima što za jesti, a opet je bogatiji od nas! Ima ono što mi više nemamo. DOBROTU!

U kojoj godini ona nestaje? U kojoj godini života iz bogataša prelazimo u siromahe? Evo ne znam, ja i dalje vjerujem da su svi ljudi dobri, samo neki to ne znaju pokazati, drugi ne žele jer se boje, treći su zaboravili jer je svijet oko njih sve samo ne dobar.

Sitnice čine sve(mir). Kreni od sebe, učini svaki dan dobro djelo. U svojim okvirima!

Tako ćeš ove mlade i neiskvarene, bogate dobrotom, stimulirati da i dalje čine isto i da ona u njima ne jenjava. A ove starije, koji su šokirani kada dobro djelo vide, ćeš podsjetiti da dobrota ipak postoji.

Prvo ljudi, a onda sve ostalo!

Voli vas P.