Oproštajno pismo za neprežaljenog osječkog glumca: 'Aco moj, zauvijek ćemo te voljeti'

Iznenadna tragična smrt glumca osječkog HNK Aleksandra Bogdanovića (45), koji je preminuo na sam Božić, duboko je potresla njegove kolege i brojne obožavatelje. Bogdanovića je, nakon što je 21. prosinca odigrao ulogu u predstavi “Kabaret Beckett”, terencem na pješačkom prijelazu ispred njegova doma pokosio 22-godišnjak bez vozačke dozvole, koji je nakon toga pobjegao s mjesta nesreće. Nakon četiri dana uzaludne borbe za njegov život obitelj je dala pristanak liječnicima da isključe aparate koji su ga održavali na životu te dozvolu za doniranje organa. Bio je to zasigurno najtužniji Božić za Aleksandrovu suprugu Senu, majku njegova trogodišnjeg sinčića Iana Lava, te Unu (11) i Miju (17), njegove kćeri iz prvog braka.

Emica Elvedji / Hanza Media

Aleksandar Bogdanović je sa Senom Krupić bio u braku šest godina

Šira publika poznavala ga je po ulogama u serijalima “Novine”, “Počivali u miru” i “Larin izbor”, a ljubitelji velikog ekrana po filmovima “Most na kraju svijeta” i “Ponoćno sivo”. Kazališni sladokusci uživali su u njegovoj interpretaciji Olivera Urbana u Krležinoj “Ledi” (nagrada za najbolju glavnu ulogu na Marulićevim danima 2011.), Levina u Tolstojevoj “Ani Karenjini”, Jerotija u Nušićevu “Sumnjivom licu”, Čičikova u Gogoljevim “Mrtvim dušama” (nagrada za najbolju ulogu na festivalu vojvođanskih pozorišta 2009.), Georga u predstavi “Tko se boji Virginije Wolf”... Bogdanović je često dijelio pozornicu sa svojim kumom, glumcem Miroslavom Čabrajom, koji je ekskluzivno za Gloriju napisao emotivan tekst kojim se oprostio od bliskog prijatelja.

Emica Elvedji / Hanza Media

Tragično nastradali glumac s prijateljem i kumom, osječkim glumcem Miroslavom Čabrajom

Aleksandar se cijelog života igrao, jer gluma je za njega bila igra, a pritom je bio vraški talentiran i načitan. Pravi intelektualac. Za njega nije bilo velikih i malih uloga, volio je zajedništvo na sceni, druženje kroz igru i kazalište. Bio je često glavni organizator naših života. Volio je to, a mi smo mu puštali. Često smo se Aljoša, Dule, Edo, Vlado i ja smijali tome. Držao nas je na okupu u našoj internoj “stranci”, koja je veličala život u svakom smislu te riječi. “Stranci” koja nikome nije nametala moralne vrijednosti nemoralnog svijeta, nego nam je unutar surove stvarnosti osiguravala mir, koji nitko nije mogao poremetiti. “Stranka” ide dalje. I dalje ćemo se okupljati u Acinoj kafani, kako je znao nazivati tek sazidanu sjenicu u osječkoj Tvrđavici namijenjenu druženjima glumaca i prijatelja. I dalje ćemo nakon predstava ostati i zajednički popiti piće, jer on nije volio da se nakon predstave ode a da “ne popismo sa čoveci”. I dalje ćemo čekati poruke u grupi: “Kume, kad će plata, nemam za sirće” - što naravno nije bila istina, ali volio je to. A kad bi netko od nas napisao: “Prošla”, munjevito bi odgovorio: “O’šla” - što također nije bila istina, ali te njegove sitne šale zabavljale su nas do suza, a on je to znao i zato je to i radio. Zbog nas. Zbog ekipe, zbog zajedništva.

Bio je glumac koji se često mjesecima pripremao za ulogu. Volio je čitati, učiti o dramskom liku, o ljudima sličnima liku kojeg igra. Kada je doznao da će zaigrati Zeusa i osvanuti na naslovnici plakata, tri mjeseca je intenzivno vježbao kako bi isklesao tijelo, a mi smo svim silama pokušavali poljuljati njegovo samopouzdanje, no nije se dao. I izgledao je božanstveno, da se zaljubiš. Volio je detalje, iskrenost, improvizaciju, krv, znoj, suze, smijeh. Često je volio određene trenutke u predstavi, pogotovo kada treba nekoga udariti. Sjećam se trenutka iz jedne predstave kada je cijelo vrijeme samo čekao da me on i moja supruga Ivana namlate kao kapetana fregate. Naravno da su se natjecali tko će me jače lupiti, a premda me on dobrano jače namlatio, po cijelom je kazalištu nakon predstave širio priču da je kuma danas naplatila sve ono što kod kuće nije mogla - s dodatkom neistinitih pikanterija. Mogao bih ovako unedogled, ne samo ja, nego i ostali kolege koje su ga poznavale. Nema osobe s kojom je radio ili živio a da nema neku anegdotu s njim, jer druženje s Aleksandrom nije moglo biti bezlično. U zadnjih osam godina u Osijeku je osnovao obitelj i dobio sina Iana Lava. Živio je okružen ljubavlju svoje obitelji i prijatelja. Mi ćemo ga zauvijek voljeti. Kao što sam napisao na društvenim mrežama: “Nikada se od tebe oprostiti neću!” Ostat će samo žal zbog tragedije koja te oduzela nama sudbinom Rostandovog Cyrana, koji je nakon tolikih dobivenih bitaka stradao od pada cigle na glavu. U tom stilu ode i ti, Aco naš. Aco moj. Baš poput tragičnog junaka. Ali ipak junaka. Junački.

Novi broj magazina Gloria čeka vas na kioscima uz dar: najpotpuniji godišnji horoskop za 2020.!