Tončica Čeljuska: Muškarci ne govore o sebi jer to pokazuje njihovu slabost

U sklopu pete ovogodišnje "Ženske priče" u klubu Sax stand-up komičarka i spisateljica Marijana Perinić ugostila je psihologinju Majdu Rijavec, televizijsku voditeljicu Tončicu Čeljusku te majku i kćerku Suzanu Škugor Friganović i Petru Bianco – stručnjakinje na području yoge kako bi pričale o "radu na sebi", a u razgovoru su prošle i vječno pitanje o razlikama između muškaraca i žena. Zašto su žene spremnije pričati o emocijama i mijenjati sebe?

Press

Majda Rijavec, Marijana Perinić, Tončica Čeljuska, Petra Bianco i Suzana Škugor Friganović

- Mi smo patrijarhalno, mačistički nastrojeno društvo. Možda su i mame malo zaslužne za to jer odgajaju dečke da su pripametni, kako mi u Dalmaciji kažemo. Priča o sebi, o problemima je uvijek znak slabosti pa muškarci izbjegavaju govoriti o tome jer ne vole pokazivati svoju slabost. Žene su naviknute i odgojene tako da lakše pokažu svoju emociju, da se rasplaču i da dijele svoje probleme s prijateljicama. Dapače, one vole provoditi sate i dane u detaljnoj analizi, dok su dečki čvrsti i o problemima ne pričaju - izjavila je voditeljica i urednica Tončica Čeljuska, a na njezinu analizu nadovezala se psihologinja Majda Rijavec.

- Psihologijska istraživanja o razlikama između muškaraca i žena pokazuju da ipak nismo toliko različiti, ali uvijek se ponavlja ista stvar: žene su više orijentirane na ljude i na odnose, dok su muškarci više orijentirani na zadatak. One su sklone razglabati i pričati satima, dok muškarce to, manje-više, živcira. Oni su usmjereni na rješenje pa ako nema rješenja, nemaju potrebu razgovarati o tome.

Iako su muškarci ti koji ne vole previše govoriti o svojim osobnim problemima, u našem društvu psihički problemi su još uvijek tabu.

- Mi smo kultura u kojoj je sramota reći da nisi dobro. Psihički problemi se taje i ljudi bespotrebno pate, umjesto da potraže pomoć. Svi mi imamo žute minute, tjedne ili mjesece, ali ako je netko duže vremena loše i ako se stalno vrti u krug, mora potražiti stručnu pomoć - govori psihologinja Majda Rijavec koja upozorava i na "teror pozitivnog mišljenja" koje danas vlada.

- To je ideja koju često banaliziraju. Pozitivno mišljenje ne znači da ne smiješ biti nesretan ili iskusiti negativne emocije. Strah, ljutnja i tuga su normalne emocije, a problem je samo ako negativnost prevlada i dovede do toga da ne možemo funkcionirati. Pozitivno misliti znači da u lošim trenucima trebamo stvari probati sagledati na drugi način.

U tome mogu pomoći i life coachevi, naglasila je Tončica Čeljuska, ali i dodala kako se takve stvari ne mogu riješiti preko noći.

- Baš kao što pripremamo tijelo za plažu, što zahtijeva plan i program, jednako tako trebamo i "emocionalan trening", ali za to nisu dovoljna dva mjeseca i to nije lako. Ništa manja patnja nije ni rad na sebi ako postoje problemi koje je čovjek kroz godine primijetio, a nije ih rješavao - objasnila je televizijska voditeljica koja je prije četiri godine završila edukacijski program "Postani life coach" Tomislava Tomića.

Koliku ulogu yoga ima u svemu tome ispričale su mama i kćer: Suzana Škugor Friganović, učiteljica joge iz udruge Umijeće življenja, i Petra Bianco, vlasnica Pink Elephant Yoga House-a i Yoga Instituta u Zagrebu. Kao glavnu prednost yoge izdvajaju njezin holistički pristup - povezivanje tijela, daha i uma u jednu cjelinu. Petra je, zahvaljujući roditeljima, prakticirala yogu od najranijih dana, a sada priznaje kako joj to tada nije bilo drago.

Press

Suzana Škugor Friganović i Petra Bianco

- Danas sam zahvalna na tome, to je posebno iskustvo, ali kad sam bila mlađa yoga je ovdje bila nepoznata i moj život je bio potpuno drugačiji od onog mojih prijatelja. Kad živiš u drugačijem okruženju, naravno da sve što želiš je imati normalne roditelje. Mi smo još uz to bili i vegetarijanci. Danas je to čak i pomodno, ali tada nije bilo popularno pa bi mi drugi plasirali svoje strahove i nije mi bilo lako s tim živjeti - izjavila je Petra i dodala kako je znala da će u životu podučavati yogu, ali je mislila kako će to doći u kasnijoj životnoj dobi, nakon posla, braka i djece.

I dok Petra priznaje da je često poželjela normalan život, Suzana otkriva kako niti njoj nije bilo lako: često su je kritizirali obitelj i okolina, ali ona ne žali jer joj je prakticiranje yoge pomoglo i da se nosi s teškim majčinskim trenucima.

- U jednom momentu odvajanja od roditelja imala je buntovni stav i željela da bude drugačije. Ja sam to razumjela, znala sam da imam posebno i samosvojno dijete, ali u krizama, kada je znala biti osorna, mi je praksa yoge olakšala život. Naravno da se javlja ljutnja, to je normalno, ali bi trajalo pet minuta. Nikada nisu emocije gospodarile mnome, a preko mojeg primjera je i ona to naučila.