Alma Prica od tuge ostarila dvadeset godina

Mala seoska škola okružena šumom, sa starim namještajem, trošnim zidovima, vratima koja škripe i prozorima kroz koje prodire hladan zrak… to je jedna od lokacija na kojoj redatelj Arsen Anton Ostojić (45) snima film radnog naslova “Halimin put”. Ta sumorna atmosfera vjerno dočarava vrijeme u kojem se zbiva ključni dio radnje – ono teško, ratno, i ne tako davno.

– Ponekad mi je teško ustati se u četiri ujutro, doći na set i smrzavati se zajedno s kolegama, a onda pomislim kako to nije ništa prema onome što su proživjeli, i još uvijek proživljavaju, ljudi o kojima govori film. Tada zaboravim na umor, na to da sam prehlađena i da nakon snimanja moram juriti u Zagreb na predstave – kaže Alma Prica (49), prvakinja Drame zagrebačkog HNK, koja u filmu – prvom što ga snima nakon devet godina – tumači glavnu ulogu.

Priču o Halimi, muslimanki iz okolice Bihaća, napisao je Feđa Isović, inače scenarist humoristične serije “Lud, zbunjen, normalan”, kojeg je inspirirala stvarna životna tragedija bračnog para Fazlić iz Suhog Broda pokraj Prijedora, koji su u ratu izgubili posvojenog sina Emira. Punih dvanaest godina tragali su za njegovom biološkom majkom, kako bi dala svoju krv na DNK analizu radi pronalaska njegovih posmrtnih ostataka.

– Scenarij “Haliminog puta” pročitao sam još prije dvije godine i odmah sam odlučio prema njemu snimiti film. Osvojila me ta snažna ljudska priča, koja na posebno emotivan način govori o ljudima, ovim našim krajevima i turbulentnoj prošlosti koja je, nadam se, zauvijek iza nas – kaže redatelj, koji je filmsku ekipu iz škole premjestio na još sumornije mjesto, malo seosko groblje blizu Pisarovine. Tehniku su prevozili traktorom na brežuljak, a ekipa je stigla pješice, po blatu. Sve filmske lokacije pronađene su tridesetak kilometara južno od Zagreba i vjerno dočaravaju bosanski krajolik iz priče.

No, unatoč pomalo depresivnoj atmosferi, filmska ekipa je puna entuzijazma. Glumci, među kojima su i Olga Pakalović, Mijo Jurišić, Mustafa Nadarević, Miraj Grbić i Senad Bašić, pažljivo slušaju upute redatelja i snimatelja Slobodana Trninića Trna, a filmski radnici rade poput švicarskog sata. Na licima im se ne vidi umor, iako im radni dan počinje oko pet sati ujutro, a jedini predah od posla je stanka za ručak. Uz topli obrok lakše se podnosi hladnoća, ali i tada se komentiraju scene i “uštimavaju” ideje.

Brojni kamioni, koji se iz dana u dan sele s mjesta na mjesto, zabavljaju i intrigiraju lokalno stanovništvo, koje će imati i neke koristi što se film snima u njihovom kraju. Neki od njih će u filmu statirati, a neki su iznajmili svoja dvorišta da se ondje parkira kamion s cateringom i postave drvene klupe na kojima se jede.

Ines Stipetić