Boris Babarović: Previše emotivan i lakovjeran roker

Boris Babarović, pjevač legendarnog sastava Crveni koralji, rođen prije 66 godina u Zagrebu, ovaj mjesec slavi dvije važne obljetnice – pola stoljeća karijere, što obilježava koncertom na kojem će gostovati i njegov glazbeni uzor, sir Cliff Richard, te srebrni pir, za koji će suprugu Biserku obradovati s 25 ruža – po jednu za svaku zajedničku godinu.

Što je tajna vaše uspješne pjevačke karijere? – Potreba da glazbom usrećujem ljude. A publika, u kojoj je puno mladih, to osjeća. Kako ćete obilježiti pola stoljeća na glazbenoj sceni? – Koncertom u dvorani Vatroslava Lisinskog početkom iduće godine, uz prijatelje – sir Cliffa Richarda, glazbenog uzora s kojim su me često uspoređivali, Olivera, Crvenu jabuku…

Koji biste savjet dali estradnim početnicima? – Pjevajte s dušom i vjerujte u ono što pjevate. Ali, nije zgoreg završiti školu i imati siguran kruh u rukama.

Bez čega ne možete zamisliti život? – Bez osjećaja da sam nekome potreban.

U doba najveće slave, 60-ih, od obožavateljica ste dobivali na tisuće pisama: tko ih je otvarao i čitao kad vi niste stizali? – Moja majka Erna i baka Dinka, one su same sebe zadužile za pisma. Kasnije su taj posao nerado podijelile s mojim fan klubovima.

Po čemu pamtite pjevačke nastupe potkraj 1961. na zagrebačkim plesnjacima kod Tucmana te u Varijeteu? – Slutio sam da je to početak jedne divne rock’n’roll priče. I da mi je pjevanje suđeno. Što je svaki zagrebački dečko u to vrijeme morao znati? – Brzo uskočiti na prvi tramvaj i pobjeći.

Što smatrate svojom najvećom vrlinom, a što manom? – Udovoljavanje ljudima mi je, bojim se, i vrlina i mana.

Čime vas supruga Biserka i danas može iznenaditi? – Osmijehom, lijepom riječi i činjenicom da svaki dan iznova shvatim kako mi je ona sve ove godine bila najvažnija. I još uvijek je najvažnija.

Uskoro, 23. studenoga, proslavit ćemo 25. godišnjicu braka. Čime ćete je iznenaditi? – Počet ću crvenim ružama, po jednu za svaku godinu braka, a dalje ćemo vidjeti…

Vode li vas kroz život osjećaji ili razum? – Na žalost, osjećaji su presudni. Kamo sreće da je to razum… Kakav ste “čager”? – Još uvijek dobar. Ali više nisam prvoklasan, kakav sam nekad bio: prečesto sam na pozornici s bendom, primjerice, na plesnjacima na zagrebačkom Ribnjaku, gdje nastupam s rokerom Walterom Neugebauerom, pa premalo plešem.

Koliko ste se puta u životu zaljubili? – Auuuuu, bilo je svega! Pa i razdoblja da sam se zaljubljivao triput dnevno. Problem je bio u tome što sam se, osim pjevanjem, bavio i džudom. Naporno sam trenirao, što se vidjelo na mojem tijelu, a to se sviđalo curama. Nisam im mogao reći “ne”.

Imate li neki skriveni talent? – Pisanje tekstova za pjesme i crtanje.

U kakvim ste odnosima s 39-godišnjim sinom Borisom? – Jako smo bliski, volimo se i poštujemo. Boris je direktor Reto centra za pomoć i rehabilitaciju ovisnika te otac dviju curica, jednogodišnje Anamarije i šestogodišnje Vesne.

Na što biste potrošili glavni zgoditak na lotu? – Na miran život, bez ikakvih opterećenja.

Čega uvijek mora biti u vašem hladnjaku? – Sira. Odabiremo lagane, nemasne, jer moram paziti na liniju. Uvijek sam, naime, bio vitak i to želim ostati.

Što je, prema vašem mišljenju, najvažniji izum čovječanstva? – Telefon.

Kako podnosite kritiku? – Najprije planem, zatim razmislim o rečenom i na kraju uvažim ono što je potkrijepljeno argumentima.

Kako biste se opisali u nekoliko riječi? – Previše emotivan i lakovjeran roker.

Tanja Vučičević