Koliko glumaca poznajete? – Mnogo, već šezdesetak godina živim s njima. Glumci su moja velika slabost i velika ljubav. Djetinjast sam poput njih, i volim s njima prijateljevati, družikati se, loviti dame i igrati poker… Svaki od njih me na svoj način oplemenjuje.
Je li bilo profesionalnih glumaca u vašoj obitelji? – Ne, a i ne znam odakle nam to prezime. Pokojni akademik Petar Šegedin rekao mi je da u Jadranu postoji otočić na kojem su svi stanovnici – Glumci. No, moj pokojni otac je s Korduna, a majka Ličanka.
Cijeli život ste slobodni umjetnik: je li se isplatila ta sloboda? – Da nije bilo slobode, ne bi bilo ni mojih knjiga i druženja. Svi prijatelji i neprijatelji mi zavide baš na tome.
Godinama ste živjeli na visokoj nozi: kako ste si mogli priuštiti sportske automobile, česta putovanja…? – Nekad su honorari bili odlični, a kulturna atmosfera dobra. Od prvog izdanja “Zagrepčanke” sam si kupio sportski dvosjed, zbog kojeg sam 70-ih bio jedan od najtraženijih muškaraca u Zagrebu. Slupao sam ga zabivši se u stup, prateći tramvaj u kojem se vozila krasna dama. I nije mi bio problem kupiti drugi.
Od čega danas živite? – Od 3500 kuna mirovine uvećane za 700 kuna dodatka koji dobivam kao zaslužni građanin. Glava mi radi pa još mogu zaraditi i pisanjem, tako da živim napeto opušteno.
Koje ljudske osobine najteže podnosite? – Lažnu istinoljubivost i lažnu pravdoljubivost – počevši od političara do vrhunskih sportaša s rukom na srcu, a računom u Monte Carlu.
Odrasli ste u Virovitici, duhanskom kraju: što vam je draže – lula, cigara ili cigareta? – Uživao sam u svemu. Bio sam otrovan pušač od gimnazijskih dana do četrdesete godine života – pušeći i do 80 komada na dan. Duhan sam ostavio jer sam se prepušio.
Čime vas žena može privući? – Na tom sam terenu potpuno izgubljen: katkad pramenom kose, izrezom haljine u kojem se naziru trapezne grudi i koža… Iako dosta znam o ženama, one su za mene nedorečena tajna.
Što biste sve dali za ljubav? – I kraljevstvo, i konja. Nakon prvog braka imao sam veliku ljubav, liječnicu u Bugarskoj, koju sam godinu i pol redovito posjećivao, vozeći tisuću kilometara bez odmora, samo da na večer budem u njezinom krevetu. I danas bih za pravu išao pješice do Splita.
Kakav ste otac svojim sinovima? – Uredan, s tim se častim. Ja sam njihova treća noga i treća ruka. Uvijek mogu računati na mene, čak i kad se posvađamo.
Pratite li odvjetničke uspjehe bivše supruge Jadranke Sloković? – Kako da ne, ostali smo u najboljim odnosima. Nekoć smo se potiho natjecali tko će od nas dvoje biti popularniji, ali sam posljednjih godina u njezinoj debeloj sjeni. A moram biti fin jer naš sin Filip upravo kod nje započinje svoj pripravnički staž.
Kome je posvećena “Zagrepčanka”? – Ženi koju sam jako volio, ali mi je dala čizmu u lice i za osam dana se udala za drugog, jer je nisam imao hrabrosti oženiti nakon prvog braka iz kojeg sam izašao s mnoštvom ožiljaka. Mahnit, vratio sam se u Viroviticu, zabio se u motel i za mjesec dana istresao roman bez ijedne interpunkcije i velikog slova. Ništa mu kasnije nisam ni dodao, ni oduzeo.
Zašto niste napisali nastavak tog romana? – Nisam mogao. Ne pišem po narudžbi nego iz potrebe, kao što se iz potrebe i živi.
Smatrate li se erotomanom? – Doživotnim i dosmrtnim, a možda i poslije.
U kojim godinama je seks najbolji? – Seks je najbolji u svim godinama.
Može li se s ičim usporediti? – Ljubav prema ženama može se usporediti samo ljubavlju prema pokeru.
Koliko ste na kartama dosad izgubili? – Mnogo. Ali u kocki znam kad prijeđem prag pa dostojanstveno ustanem, naklonim se, zahvalim društvu i mirno odem, iako ih sve za stolom u tom času mrzim.
Kako osvajate žene? – Ženu treba šarmirati, osvajati pod cijenu svih zamislivih poraza. Najvažniji su prva rečenica i prvi pogled, ponekad i drugi pogled. Gospođu Sloković sam zapazio u Masarykovoj ulici, prišao joj i rekao: “Kako može tako predivna kosa, s tako predivnom ženom ići ulicom sama bez mene.”
Što još želite? – Postati šef bordela. Ali ne da koristim usluge dama, nego da ih pošteno plaćam za njihov rad. I da ljudsko stado uživa.
Po čemu želite da vas pamte? – Po dobrim rečenicama, knjigama i davanju. Ako me i zaborave, baš me briga. Učinio sam koliko sam mogao.
Plašite li se smrti? -Volim jedan svoj stih: “Ne plašim se toliko smrti. Ali mi je žao izaći iz života.” Želio bih odumrijeti poput slona – na nogama, nikome na teret.
Kruno Petrinović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....