Donald Sutherland: U Hrvatskoj sam skoro umro

Približavajući se proslavi 50. godišnjice karijere, Donald Sutherland uopće ne razmišlja o mirovini. Naprotiv, kanadski glumac, proslavljen ulogama u filmovima “Dvanaestorica žigosanih” i “M.A.S.H.”, u 75. godini snima tri do četiri filma godišnje, a popularnost među mlađim generacijama povećao je ulogom u serijalu “Prljavi seksi novac”. Kao beskrupulozni Patrick Tripp Darling, otac najbogatije njujorške obitelji, koja ispod glamurozne površine skriva brojne skandalozne tajne, Sutherland je dobio same pohvale.

Iako nije bogat kao njegov lik iz serijala, privatni život jednako mu je buran. Poznati zavodnik u mladim danima – bio je u vezi i s glumicom Jane Fondom – sad je u trećem braku, s glumicom Francine Racette, kojom se oženio 1972. Uz blizance Rachel i Kiefera, koje je dobio u četverogodišnjem braku sa Shirley Douglas, s Francine je dobio tri sina – Rossifa, Angusa i Roega. Gotovo sva djeca su se okušala u glumi, no samo je najstariji Kiefer (43) ostvario karijeru dostojnu slavnog oca. Iako smo intervju dogovorili zbog njegove uloge u serijalu “Prljavi seksi novac”, koja se prikazuje na HTV-u, Sutherland je odlučio prisjetiti se možda i najdramatičnijih trenutaka u svojem životu te nas je sa smiješkom na licu pitao znamo li da je u Hrvatskoj zamalo umro.

Što se dogodilo? – Kad sam 1968. u vašoj zemlji snimao film “Kelly’s Heroes”, tijekom jedne akcijske scene nezgodno sam pao i teško ozlijedio kralježnicu. Brzo su me odveli u bolnicu, no ona nije bila dovoljno dobro opremljena. Zato mi se stanje naglo pogoršalo i pao sam u komu. U jednom trenutku vidio sam tunel sa svjetlom na kraju i osjetio sam kako se krećem prema njemu. Pogledao sam dolje i gledao svoje beživotno tijelo. No, nisam htio otići. Primio sam se za rub kreveta, kako bih ostao na ovom svijetu.

Koliko dugo ste bili u komi? – Nekoliko dana, ali mogao sam čuti sve što se događa oko mene. Tako sam čuo i producenta kako diktira telegram mojoj tadašnjoj supruzi, poručujući joj da ne dolazi po mene jer će moje tijelo brodom poslati kući. Taj producent je bio najveća škrtica na svijetu pa nije htio platiti dodatnu avionsku kartu. Na moju sreću, probudio sam se iz kome te su me prebacili u bolnicu u Londonu, gdje su mi sedam puta punktirali kralježnicu. Trebao sam se u bolnici oporavljati nekoliko mjeseci, no bez mene nisu mogli završiti film pa sam se, na opće nezadovoljstvo londonskih liječnika, vratio na snimanje.

Kako ste uspjeli snimati s takvom ozljedom? – Vrlo teško. Bio sam fizički, ali što je još gore i psihički, potpuno uništen. Na kraju svake scene upitao bih redatelja Briana Huttona jesam li odradio sve kako treba, a kad bi on potvrdno odgovorio, samo bih sjeo na zemlju i počeo plakati. Bio sam na rubu sloma živaca. Na kraju su me spasili kolege. Znate li Dona Ricklesa? On je sjajan američki komičar i savršeno zna prepoznati ljudske osjećaje. Vidjevši u kakvom sam stanju, došao je u moju sobu kako bi mi kazao da me dečki žele vidjeti. Zbunio sam se, nisam znao što žele od mene. Kad sam izišao van, Clint Eastwood me zagrlio, Caroll O’Connor je plakao, Telly Savalas me tapšao po leđima onim svojim ručetinama, a Don Rickles se samozadovoljno smješkao. Moram priznati, mnogo su mi pomogli.

Jeste li tada jedini put imali bliski susret sa smrću? – Nekoliko puta sam imao više sreće nego pameti. Kada sam 1954. bio u Finskoj na studentskoj razmjeni, toliko sam se napio da sam povjerovao kako mogu letjeti. Pad s balkona me u to razuvjerio. Prije nekoliko godina, pak, liječnici su me uvjeravali da umirem. Nisam se osjećao dobro, a kad sam otišao na pregled, kazali su mi da imam rak pluća. Na sreću, nakon niza pretraga ispostavilo se da je riječ o plućnoj emboliji. Nedugo prije toga snimao sam film “Nije zlato sve što sja”, u kojem sam morao roniti s bocom te mi se zbog povećanog pritiska ispod vode stvorio krvni ugrušak. Nitko mi nije rekao da sam prestar za ronjenje.

Vjerujete li da je novac korijen sveg zla, kako glasi slogan kojim se promovira serijal “Prljavi seksi novac”? – To je glupost. Da mi je samo znati tko je odlučio taj slogan vezati uz serijal. Zar mislite da je novac pokretač genocida koji su se dogodili u Bosni i Ruandi? Naravno da nije.

Što vama znači novac? – Kada pomislim na novac, samo se sjetim koliko dugujem bankama. Imam dugu i uspješnu karijeru, ali nikada nisam mnogo zarađivao. Doduše, u usporedbi sa zaradom moga oca, koji je bio trgovac, to jest velik novac, ali ne i ako ga usporedimo s honorarima nekih drugih glumaca. Ujedno, imam veliki problem da kada primim 10 tisuća dolara, nekako zaboravim da moram platiti pet tisuća dolara poreza. A u Americi se to ne oprašta pa sam nekoliko puta morao vraćati velike iznose.

Je li to razlog zašto sada pristajete glumiti u televizijskim serijalima? – Nikada se nisam sramio uloga u TV serijalima, a pogotovo ne danas kada je televizija postala mnogo kvalitetnija nego prije. Uostalom, i gledatelji drugačije vide odnos filma i televizije. U New York Timesu sam pročitao odličan tekst u kojem novinar opisuje kako se njegov sin tinejdžer pohvalio da mu se svidio “Lawrence od Arabije” Davida Leana, a kad ga je upitao gdje ga je pogledao, sin mu je samo pokazao iPod. Mojoj generaciji nezamislivo je da se u tom filmu može uživati ako ga se ne pogleda u kinu na velikom platnu. No, vremena se mijenjaju, pa čak i način na koji se završavaju filmovi.

Što je sad drukčije? – Film “MASH” se nakon jedne probne projekcije u San Franciscu počeo prikazivati u kinima, a danas je nezamislivo u Hollywoodu da se film pusti u distribuciju bez desetak testnih projekcija i ako gledatelji kažu da im se nešto ne sviđa, redatelj to mora promijeniti. Tako je i film “Ponos i predrasude”, koji sam snimio 2005., dobio dva kraja: originalni, pomalo tužan, za Europu, i sa sretnim završetkom za Ameriku.

Je li vam u poistovjećivanju s likom Trippa Darlinga i s njegovim problemima s djecom pomoglo to što i vi imate petero djece? – Svaki dan prolazim kroz iste roditeljske patnje kao i Tripp Darling. Prije sam ponekad bio loš otac, jer bih često izbivao zbog snimanja, ali ih zato sada stalno gnjavim. Želim znati sve o njihovim životima, ali su oni već odrasli i ne mogu ih držati na uzici. No, zato zahtijevam da se svi nađemo na nedjeljnom ručku, gdje se ispričamo do najsitnijeg detalja o novostima u našim životima. Nije to uvijek moguće, ali pokušavam se držati te tradicije obiteljskog zajedništva. Djeci je to uglavnom drago, no ponekad zažele da im se maknem s leđa.

Koji ste savjet dali sinu Kieferu kad je odlučio postati glumac? – Kako bih mu ja mogao nešto savjetovati? Odmah se vidjelo da je sjajan glumac. Volio bih da sam i ja dobar poput njega.

Hoćete li glumiti s njim u serijalu “24”? – Jednom me pitao želim li glumiti s njim u tom serijalu, a meni se to svidjelo jer sam mislio da ću tumačiti lik njegovog mentora, kao što je Sean Connery glumio oca i mentora liku Indiane Jonesa. Kiefer je to predložio scenaristima, ali se njima više svidjela ideja da glumim zločinca koji ga želi ubiti. Nije se to svidjelo ni meni, ni Kieferu.

Kako ste se osjećali kad je prije nekoliko godina završio u zatvoru zbog vožnje u pijanom stanju? – Trudio sam se biti uz njega cijelo vrijeme. Morao sam ostaviti polog u zatvoru i onda me je mogao zvati svaki dan. Imao je dopuštenje za telefonski razgovor od 14 minuta, no nikada nisam znao kad će nazvati jer su mu svaki dan u drugo vrijeme dopuštali da iziđe iz ćelije. Svaki dan sam mu pisao pismo i baš se nedavno prisjetio toga na našem obiteljskom ručku. Rekao mi je da su mu ta pisma doista mnogo značila, ali da ne razumije zašto sam u svakom toliko pisao o politici… Što mogu, meni je to zanimljiva tema.

Josip Jurčić