I pas može biti čuvar braka

Možda zato što ja volim životinje, posebno pse, ne razumijem ljude koji ih ne mogu smisliti, pogotovo ne uza se. A ako ipak pristanu “da im se smucaju oko nogu”, onda je to samo kao čuvari kuće i pod uvjetom da su na lancu. Ili, pak, što je to nekima in. Takva razmišljanja možda su se mogla razumjeti u početku prošlog stoljeća, ali ne i danas, kad je kultura življenja na jednom sasvim drugom nivou. Sad se zgražavam kad čujem što ljudi rade i kako se ponašaju prema, htjeli to priznati ili ne, ipak živim i osjećajnim bićima.

A kad bi ti “životinjomrsci” znali kako te životinje znaju biti privržene, kako se znaju radovati svom gazdi, kako u njih nema licemjerja, kako ljubav iskazuju na najiskreniji i na najtopliji način, brzo bi si nabavili ne samo jednoga ljubimca nego tko zna koliko. Pogotovo oni koji su željni i ljubavi i prijateljstva.

I sad se sjećam jednog svog znanca, očajnog jer mu je u domu sve krenulo naopako. Žena mu je odavno bila u vezi s drugim, čak to više nije ni tajila, punica ga je svakim danom sve prekornije gledala držeći ga jedinim krivcem što se brak raspada. Činilo mu se, kad se vraća kući, da ide ravno u pakao. Nitko ga više nije niti volio niti poštivao, tek njegov vjerni pas Roki.

– Da nema moga Rokija – ne bih ni znao što je radost. On mi se jedini veseli kad otključavam vrata svoga tmurnoga doma. Uopće ne znam što ću kad on ugine, a u dobi je kad će i to brzo doći. Mislim da ću s njim iz kuće otići i ja – govorio bi mi ne jednom kad bismo se sreli. Nisam ga tad ozbiljno shvaćala, ali kad se to desilo, kad je iselio iz stana, znala sam da je Roki uginuo. Ne mislim da bi mu pas spasio brak, ali možda bi mu ublažio boli zbog toga što je sve proživljavao. A kako sam čula, proživljavao je strahote.

Shvatila sam ga tek kad je uginuo moj prvi pas Olaf. Iako sam nabavila još za njegova života drugoga, “prvu sam ljubav” teško preboljela.

Mada je u našim domovima najčešći “sustanar” pas, ne čudim se nikome tko izabere bilo koju drugu životinju i veže se uz nju. Ljudi vole mačke, sve vrste ptica, u zadnje je vrijeme popularno imati u kući i zamorca. Sve to mogu razumjeti, osim onih koji u stanu drže – zmiju.

To nikad ne bih mogla, ne bih se mogla vezati uz nekoga koga se bojim, a te me životinje doista strah. Ali, naučila sam se u životu ponašanju koje kazuje – svoje frustracije nemaš pravo prenositi ni na koga. I zato čast zmijama, ali ipak neka su što dalje od mene.

Mnogi su me pitali zašto se ljudi ipak najviše i najčešće vezuju uz psa. Ima tome više razloga. Prvo, ne kaže se badava da je pas čovjeku najvjerniji prijatelj, a drugo i ne manje važno, s njim se lagano uspostavlja kontakt, a kako moje iskustvo govori, sve što u nj uložite, vraća vam se mnogostruko.

Cijeli sam radni vijek sama, samo sa svojim Olafom, prelazila tko zna koliko ne kilometara, od Ženeve do Zagreba, i nikad me nije bilo strah, mada je bilo situacija koje nisu bile uvijek ugodne. A nije samo zato što je uz mene bio i moj čuvar. Ne samo da mi je bio društvo, nego mi je bio i tjelohranitelj.

I danas se naježim kad se sjetim kako mi je jedan mangup htio na jednoj uzbrdici u Alpama ući u auto i vjerojatno me opljačkati, ali moj je Olaf tako skočio na nj, s toliko mržnje da sam se čak i ja iznenadila. Lopov me počeo kao dijete skrušeno moliti da naredim psu da ga pusti. Učinila sam to svjesna da je Olaf u stanju razderati ga zbog toga što je osjetio tek moj strah.

No, i to valja reći svim budućim vlasnicima pasa – s njima nije uvijek lako, s njima ima posla, ali sve što u nj uložite, nećete požaliti. Vratit će vam se to i više nego da ste uložili u neke ljude.

Najčešće na gradskim ulicama srećemo ljude koji šetaju male pse. Vjerojatno se odlučuju za njih jer nemaju ni sami mnogo stambenog prostora, a i zato što misle da je s njima manje posla. No, to je tek naizgled tako. Maleni psi čak više traže pažnju od onih većih, a ne služe uvijek svrsi kojoj služe veliki – oni su najčešće igračka, doduše najdraža igračka, ali u vremenu u kojem svi živimo, sve je manje vremena za igru.

Njih se voli, uz njih se veže, ali veliki psi su nešto sasvim drugo – oni su čuvari, prijatelji, pa neki put i gospodari.

Koliko pas može osjetiti opasnost koja prijeti njegovom gazdi, pa čak i onaj najmanji, čitala sam u jednim švicarskim novinama i bila silno radosna zbog toga. Starija gospođa išla je u banku dići svoju mirovinu. Imala je veliku torbu, a kako se nije htjela ni sekunde odvojiti od svoga psa, stavila ga je u nju, s namjerom da, kad obavi sve što treba, prošeće malo i psa. Čim je podignula novac u banci, otišla je u poštu platiti račune.

Pas je još uvijek bio u torbi.

Neki fakin ju je pratio, znao je da je dignula mirovinu, i stao je iza nje u red u pošti. Dalje mu se sve činilo laganim.

Stavio je ruku u torbu s namjerom da izvuče novčanik. I tad je doživio užas. Mali ga je psić uhvatio svojim zubićima za prste, grčevito ga grizući. Fakin se prenerazio, ali bol koju je osjetio bila je tolika da je zajauknuo.

Dalje je sve bilo i lako i jednostavno. No, žena ga nije htjela prijaviti jer lekcija koju mu je održao njezin pas, bila je dovoljna da shvati da nikad ne znaš gdje te vreba opasnost. Zna se čuti kako ima svakakvih ljudi. Uzmu pse, izdušovolje se, i onda ih jednostavno bace na ulicu. Takve bi trebalo kažnjavati, a to je moguće sad kad svi imaju čipove, kad se točno zna tko kome pripada.

Svjedoci smo napuštenih pasa u vrijeme ljetnih ili zimskih odmora. Čak se čula i sasvim neprimjerena rečenica – gazde na odmor, psi na ulicu.

Sve je u redu dok ljudi koji uzimaju pse to čine jer ih vole, a ne zato što je to u “trendu”. I kad trend prođe, njihov interes za te životinje ode zajedno s njim. Kažu da su se i faraoni okruživali životinjama da bi pokazali svoju moć, a među njima najviše je bilo slonova, lavova i tigrova.

Čini se da je ta moda okruživanja tigrovima ostala do danas jer nije rijetkost vidjeti čak i holivudske ljepotane kako se naslikavaju s tigrom, pa i sa zmijama.

Ali, još se može nešto primijetiti, pa i na našim ulicama, ne zna se koga se više može sresti da šeta svoje ljubimce, žene ili muškarce.

Kako sam i sama često sa svojim Olafom u šetnji, ne jednom mi se desilo, dabome prije i više, da mi prilaze mnogi i započinju razgovor koji se čini tako normalnim, a inače ne bi bio. Jer, način da razbijete samoću, sigurno je i ovaj da si nabavite psa.

Dobit ćete društvo, ali ne samo pseće! Pridružit će vam se netko sa psom. I, zato “osamljenicama” preporučam pse i zbog druženja utroje.

Možda može zvučati nevjerojatnim, ali ljude mnogo toga može spajati – pa kako onda ne bi mogli i ljubimci.

Istina, oni mogu biti i svjedocima “nečijih izleta” kao što je bio i moj Olaf.

Uočila sam jednom kako uopće nije grub prema jednoj mojoj znanici. A to je moglo značiti samo jedno – ona i moj muž se sastaju i onda kad sam ja na putu. Olaf nju “prepoznaje”. I, to mi je bilo dovoljno da prekinem druženje s nekim tko je “pridobio” čak i moga psa.

Učinila sam to bez velikih riječi, ali sam bila dovoljna jasna, a i poruka je mužu značila više od vike i galame.

Nije to bio jedini razlog što sam voljela Olafa, ali svakako je bio značajan.

­