Igor Boraska: Fasciniraju me biografije

Proslavljeni veslač i član hrvatske bob-reprezentacije, rođen prije 39 godina u Splitu, napisao je autobiografiju ‘Zaveslaji života’ kojom je rekao zbogom 25-godišnjoj profesionalnoj karijeri: u njoj opisuje put do brojnih medalja, poznanstva sa slavnim sportašima, život u SAD-u gdje je studirao strojarstvo i ekonomiju, ali i doživljaje s putovanja sa suprugom Mateom i kćeri Klarom.

Čime ćete se baviti u “mirovini”? – Nastavit ću raditi kao voditelj prodaje u švicarskoj tvrtki SGS Adriatica koja se bavi certifikacijom proizvoda u različitim ISO normama, u kojoj sam zaposlen tri godine, te povremeno, iz gušta, nastupati za svoj klub Gusar.

Čije vas biografije fasciniraju? – Oduševile su me biografije britanskog veslača Stevena Redgravea, kojeg u osvajanju pet zlatnih olimpijskih medalja nisu spriječile ni razne bolesti, te njegovog imenjaka Stevena Gerrarda, nogometaša Liverpoola, mog najdražeg kluba.

Kakav je dojam na vas ostavio monegaški princ Albert, o kojem također govorite u biografiji? – Odličan! Upoznao sam ga u Innsbrucku prije sedam godina, nekoliko mjeseci prije zimske olimpijade u Salt Lake Cityju, na kojoj sam nastupio u bobu. Nekoliko puta sam s njim i kolegom iz bob-reprezentacije Ivanom Šolom otišao na piće, a jednom sam mu “sredio” upad u noćni klub Last Lap u Salt Lake Cityju. Detaljnije u mojoj knjizi.

Što je jednog Mediteranca nagnalo da počne voziti bob? – Bila je to ideja Ivana Šole, a počeli smo voziti iz znatiželje, zafrkancije i uživancije. Iduće godine smo skupili dovoljno bodova na američkim i europskim utrkama da odemo na olimpijadu. Završili smo na 26. mjestu, ali smo se osjećali kao da smo osvojili zlato. Kako slavite pobjede, a kako se osjećate nakon lošeg rezultata? – Nakon pobjede popijem pivo s dečkima, a nakon lošeg rezultata okrenem se nekim drugim stvarima ili nekamo otputujem. Bio sam na svim kontinentima osim na Antarktici.

Jeste li se kad posvađali s nekim članom ekipe? – Najviše sam se svađao sa svojim dugogodišnjim kolegom i prijateljem Tihomirom Frankovićem Čikom u dvojcu s kormilarom. Često je znao planuti pa sam ga morao smirivati. Kad nas je sudac na Svjetskom prvenstvu u Indianapolisu 1994. opomenuo da smo krenuli prerano, tako ga je “izbeštimao” da bismo sigurno bili diskvalificirani da nas je razumio. Na kraju smo ipak osvojili zlato.

O čemu razmišljate dok veslate? – Kad sam na natjecanju, maksimalno sam koncentriran na svaki zaveslaj jer se ispadanje iz “ritma” skupo plaća. Na treningu mi, pak, odlutaju misli pa često razmišljam o svakodnevnim problemima. Veslate li sa suprugom Mateom i kćeri Klarom? – Supruga nije sportski tip, ali zato katkad veslam s 14-godišnjom kćeri koja se – unatoč mojim odgovaranjima – prije nekoliko mjeseci počela baviti veslanjem.

Pomažete li supruzi u kućanskim poslovima? – Samo kad treba nešto prenijeti, zabiti, probušiti… Za kuhanje i glačanje nemam smisla.

Kako ste se upoznali? – Znamo se još od djetinjstva jer smo oboje odrastali u Getaldićevoj ulici u Splitu. U vezi smo od 1992., a tri godine kasnije smo se vjenčali.

Koji je najneobičniji dar koji ste joj donijeli s nekog putovanja? – Ne nosim joj često darove jer uglavnom putujemo zajedno, ali zato sam joj u lunaparku u Splitu, dok smo još hodali, kupio metar visokog plišanog slona. Što radite kad ne veslate? – Igram badminton, squash, mali nogomet… Je li vas kad tko “preveslao”? – Ne mogu se sjetiti niti jednog primjera. Ako i jest – nikome ništa ne zamjeram.

Damir Leljak