Ivana Marić: Moja mala junakinja

Ona je naša mala junakinja – govori pjevačica Ivana Marić (27) o svojoj kćerkici, s koje ni ona ni suprug, fotograf Vjekoslav Šunjić (40), ne mogu skinuti pogleda. Tromjesečna Vita Marija, kojoj je šest tjedana prije rođenja dijagnosticirana teška srčana mana te je bilo pitanje hoće li preživjeti prve dane života, danas je vesela, napredna i potpuno zdrava beba.

– Ono što sam osjećala doznavši da mi dijete ima takozvano hipoplastično lijevo srce, ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju. Laički rečeno, lijeva strana srca nije bila dovoljno razvijena da bi mogla preuzeti funkciju nakon što se dijete rodi. Kad mi je liječnik rekao da će u prvom tjednu života, čim vide kako se stanje razvija, beba morati na operaciju srca, i to u Linz ili München, mislila sam da ću se onesvijestiti od šoka – govori Ivana, dodajući kako to sve priča zbog stotina žena koje su u sličnoj situaciji, i ne znaju kako će završiti. Njezina priča mogla bi im uliti nadu jer mogućnost za sretan ishod postoji čak i kad su prognoze loše.

Bivša pjevačica grupe Feminem, koja je prije dvije i pol godine započela samostalnu karijeru, imala je, kaže, urednu trudnoću. No, mjesec i pol dana prije porođaja, na redovitom ultrazvučnom pregledu, ginekolog joj je rekao kako mu se čini da je “nešto sumnjivo kod srca”, te ju je poslao specijalistu u KBC Rebro. On je, na žalost, potvrdio sumnje ginekologa, i ustanovio da je riječ o teškoj srčanoj mani.

– Rekli su mi da će nakon prve operacije vjerojatno uslijediti još dvije – između drugog i trećeg mjeseca te između druge i treće godine života. No, sve to je, zapravo, objasnio mi je liječnik, polovično rješenje. Jedino pravo bilo bi presađivanje srca. Kad sam to čula, rasplakala sam se. Činilo mi se da su svi naši snovi srušeni – priča Ivana, koja je utjehu i nadu potražila u vjeri. Svaki dan je odlazila u crkvu u Stenjevcu, gdje njezina mama Jela pjeva u zboru, i molila. Iako su Vjekoslav i ona dotad razmišljali da kćeri daju ime Lola ili Amelie, Ivana se zavjetovala da će se malena, u zahvalu Majci Božjoj, zvati Marija. Vita su dodali zajedno, jer na latinskom znači život. Odlučila je, također, da će prije prve operacije pozvati svećenika u bolnicu da krsti bebu.

– Molila sam se za čudo, jer je jedino čudo moglo našem djetetu dati život. Da se nisam okrenula Bogu, mislim da bih umrla od tuge. Dok sam molila u crkvi, imala sam osjećaj kao da sam blizu Bogu, kao da zaista pričam s njim – govori Ivana, koja je ipak otišla po još jedno stručno mišljenje liječnika u Ljubljanu. Ondje su joj potvrdili zagrebačku dijagnozu, ali i usadili tračak nade. Liječnik je, naime, rekao da mu se čini kako je njezina beba “granični slučaj”, da postoji mala šansa da nakon porođaja lijeva strana srca sama naraste, a sužena aorta se proširi i krv normalno prokola tijelom.

– Otišla sam u bolnicu dan prije 4. siječnja, kad je bio dogovoren inducirani porođaj u bolnici u Petrovoj. Cijelu tu noć nisam spavala. Ujutro je došao Vjeko, koji je cijelo vrijeme bio sa mnom i držao me za ruku. Kad je Vita Marija zaplakala, oboje smo se rasplakali od sreće. Imala je 3300 grama i bila dugačka 49 centimetara. Dobila sam je na nekoliko sekundi da je zagrlim, potom su je stavili u inkubator i odnijeli u KBC Rebro, gdje su bolje opremljeni za ovakve slučajeve. Vjeko je otišao s bebom, a ja sam ostala sama. Srce mi je pucalo od boli i brige – priča Ivana, koja je sve do večeri čekala da se Vjekoslav vrati s prvim informacijama o kćeri.

A kad je ušao na vrata njezine sobe i sa suzama u očima rekao: “Ljubavi, sve će biti dobro”, nije mogla vjerovati da su njezine molitve uslišane. Tri dana nije vidjela bebu, ali su vijesti koje su stizale s Rebra svakim danom bile sve bolje. Lijeva strana srca polako je rasla, a iako je prve dane bila prikopčana na sondu za hranjenje i cjevčice za disanje, bilo je očito da malena dobro napreduje

– Četvrti dan nakon porođaja došla sam na Rebro, u trenutku kad je liječnica mojoj djevojčici srce pregledavala ultrazvukom. Kad je rekla: “Vi biste uskoro mogli doma”, bila sam izvan sebe od sreće. Moja malena se sama uspjela izboriti za život. Otad sam dvaput dnevno dolazila u bolnicu i hranila je mlijekom koje sam izdajala u bočicu. Nakon osam dana izvadili su je iz inkubatora i mogle smo kući. Vjeko i ja bili smo u tom trenutku najsretniji ljudi na svijetu, čini mi se da nas je sva ta muka koju smo prošli još više zbližila – kaže Ivana.

Uobičajene brige mladih roditelja njoj su se nakon svega činile kao dječja pjesma. Dio noći dežura ona, a dio Vjekoslav, dok joj u svakodnevnim kućanskim poslovima pomaže majka Jela. Za savjete je, pak, zadužena starija sestra Antonija, koja ima jednogodišnju kćer Taru i sedmogodišnjeg sina Tonija.

– Presretna sam što se sve ovako završilo. Nakon ovoga, shvatila sam da su svi problemi koji su me nekoć mučili, posve bezačajni. Jedino što je bitno jest da je naše dijete zdravo i da dobro napreduje. Svaki put kad je pogledam, raznježim se. Ona je naše najveće blago. Prava mamina junakinja – kaže Ivana, koja na ljeto planira spojiti dva velika slavlja – udaju za voljenog muškarca i krstitke male Vite Marije.

Kristinka Šćavina