Jedva čekam rođenje kćerkice

Nakon što je nedavno završio višemjesečno snimanje serijala “Ponos Ratkajevih”, a prošli tjedan u svom matičnom kazalištu “Gavelli” imao premijeru predstave “Turandot”, što su samo neke od brojnih uloga koje je u posljednje vrijeme odradio, glumac Ranko Zidarić priželjkuje odmor, točnije – rodiljni dopust. Naime, njegova supruga, dizajnerica Ivana Uhlik, s kojom se vjenčao lanjske jeseni, sredinom ljeta rodit će djevojčicu. Ranku će to biti druga kći (nakon 13-godišnje Sare koju ima iz braka s redateljicom Sašom Broz) kojoj se izuzetno veseli i zbog koje namjerava napraviti velike životne promjene: preseliti se na selo gdje bi se u prirodi i miru više mogao posvetiti pisanju i ohrabriti se jednog dana to i objaviti.

“Ponos Ratkajevih” je, nakon “Običnih ljudi”, vaš već drugi TV serijal: vi, znači, ne spadate među one glumce koji se “gnušaju” snimanja sapunica? – Smatram da je i to dio glumačkog posla i ne vidim zašto je poštenije snimati reklame, a ne sapunice. Osim toga, za dobrog glumca nema lošeg posla. Čak mislim da brzina snimanja sapunice tjera na koncentraciju iz koje se može dobiti dobra glumačka kreacija. Vjerujem da je to u “Ponosu Ratkajevih” dobrim dijelom i ostvareno. Ipak, intimno bi mi bilo najdraže raditi samo u kazalištu, ali od toga se ne može živjeti.

Za lik doktora Ranka Hebba dobili ste izuzetno mnogo pohvala. Kako ste ga stvarali i tko vam je bio inspiracija? – Kao prvo, moram kazati da je scenarij bio izuzetno dobar tako da je već to nama glumcima olakšalo posao. Mnogi moji kolege pohvalili su mi tu ulogu – uz pitanje kako je moguće napraviti dobar posao u sapunici. Kao da je to nespojivo. Ako se profesionalno i koncentrirano radi, naravno uz dobar tekst, nebitno je što se snima i koliko se brzo to snima. Za tu ulogu model mi je bio moj djed – ozbiljan učitelj koji je istodobno bio i vrhunski zafrkant pun cinizma. Ustvari, jedan veliki frajer.

Kakva je bila suradnja s kolegama i atmosfera na snimanju? – Partnerica mi je bila Mia Begović s kojom mi je bilo odlično raditi jer je profesionalac. Odlično sam se slagao s Davorom Janjićem, genijalnim tipom, a super su mi bili i mlađi kolege Janko Popović Volarić, Amar Bukvić i drugi klinci koji će sigurno još mnogo toga napraviti. Na setu je vladala zaista odlična i kreativna atmosfera što je nevjerojatno za sapunicu, no ponavljam – mnogo nam je pomoglo što smo imali odličan scenarij. Dogodilo se to da su i glumci, i tekst, i atmosfera bili odlični, pa ne čudi da je i serijal ispao dobar. Koliko je samo hrvatskih filmova ispalo loše jer se sve te stvari nisu poklopile, a film se snima mnogo dulje. Mi smo za dva dana snimili količinu materijala kao za jedan film. Isto se tako mnogo i ozbiljno radilo i na snimanju “Naše male klinike”.

Jeste li se na snimanju “Ponosa Ratkajevih” družili i s nedavno preminulim Borisom Dvornikom? – Kako da ne. To mi je bio veoma emotivan susret jer sam ga poznavao od malih nogu, a sad smo prvi put zajedno snimali. Mnogo smo pričali, prisjetili smo se mog oca, njihovih glumačkih dana… Strahovito me pogodio Borisov odlazak, tim više što se uskoro navršava deset godina od smrti mog tate.

Koliko je vaš otac Krešimir Zidarić, glumac i dugogodišnji ravnatelj kazališta “Gavella”, utjecao na to što ste i vi postali glumac? – On je bio vrlo mudar i ozbiljan čovjek i nije me previše gurao u tu profesiju. No, uz njega sam odrastao u kazalištu, a “Gavella” mi je postao drugi dom. Odlazio sam s njim i na snimanja serijala i filmova, i sve mi je to kao klincu bilo izuzetno zabavno i potpuno normalno. Nekako sasvim prirodno ušao sam i sam u glumačke vode. Uostalom, i moja kći Sara sa mnom ide u kazalište, ondje sve pozna, uživa igrati se po garderobama, i nema nikakav strah ili tremu od pozornice. Uostalom, već je nastupila i u dvije epizode serijala “Naša mala klinika”.

Od kada datira vaše prijateljstvo s Filipom Šovagovićem? – Filipa znam otkad je bio embrij. Njegov i moj tata zajedno su došli iz Slavonije u Zagreb na studij glume, Fabijan Šovagović iz Ladimirevaca, a moj tata iz Vukovara. Zajedno su dijelili unajmljenu sobu s nekim tipom koji je cijelo vrijeme, kako su nam pričali, držao kahlicu kraj kreveta. Kako nisu imali novca, bili su dosta dugo osuđeni da tako žive. Njihovo se prijateljstvo nastavilo pa smo tako Filip, Anja i ja zajedno odrastali. Filip mi je i vjenčani kum.

Od kuda je vaša obitelj? – Svi Zidarići su iz Istre, a kako je moj djed Ante bio učitelj, u to je doba, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, morao službovati po cijeloj zemlji – gdje god bi ga poslali. Tako se moj tata rodio u Makedoniji, u Tetovu, gdje je dida neko vrijeme radio, a onda se obitelj, također zbog didina posla, morala preseliti u Vukovar. Mama je iz Šibenika, grada koji obožavam. Svako ljeto nastojim što dulje biti ondje, imam odličnu ekipu još iz djetinjstva i mogu reći da su Šibenčani koje poznam genijalni.

S obzirom na raznoliko podrijetlo roditelja, gdje biste sebe smjestili? – Rođen sam u Zagrebu i odrastao sam u Martićevoj ulici, tipičnoj zagrebačkoj ulici koja je u doba moje mladosti bila poznata to tučnjavama. Slušao sam Sex Pistolse, Clash i ostale uzdanice punka, ali danas me malo toga podsjeća na moj grad. Osjećam se više kao stanovnik bivšeg Zagreba, jer ovaj današnji ne prepoznajem. Ostao je još koji trg, ulica i kafić s aurom mog Zagreba, a ostatak grada mi izgleda kao da je neki čobanin dobio na lutriji pa si izgradio neukusnu kuću s gipsanim lavovima na ulazu iz koje trešte narodnjaci. Mislim da se takav kulturni sraz nije dogodio niti u Srbiji. Danas stare Zagrepčane gledam kako kopaju po smeću, a novopečeni bogataši i kriminalci te ionako jadne ljude ponižavaju razbacivanjem novca i moći. Toga nema niti u Bocvani.

Kažete da se veselite što ćete drugi put postati otac, no plašite li se ponovnog susreta s pelenama? – Jedva čekam rođenje kćerkice, a pelene i sve što dolazi s malom bebom, meni je najnormalnija stvar na svijetu. Dolazak bebe je nešto najljepše što se može dogoditi. Uživam u obiteljskom životu i jedva čekamo početak kolovoza kad bi Ivana trebala roditi.

Razmišljate li da se iz malog stana u Radničkom dolu, gdje živite, preselite u veći prostor? – Upravo sam u fazi prodaje stana i traženja većeg. U budućnosti se, međutim, vidim u nekoj kući na selu okružen velikim vrtom, po mogućnosti i bazenom, kako bih mogao voditi kvalitetan obiteljski život i uživati u prirodi i miru.

Ines Stipetić

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 695 ili se pretplatite na PDF izdanje.