Nikad prije nisam vidjela Editu tako sretnu kao za našeg posljednjeg susreta prije nekoliko tjedana. Tijekom svih deset dana našeg druženja – dva puta dnevno – zračila je osobitom radošću i mirom. Neprestance se smiješila i uglavnom je ona pričala. To su, naravno, bili razgovori o Isusu i njezinoj bezuvjetnoj ljubavi prema njemu, čija je odnedavno zaručnica – opisuje 57-godišnja gospođa Jadranka, mama Edite Majić, svoj posljednji susret s kćeri.
Za nekadašnju prvakinju Zagrebačkog dramskog kazališta “Gavella”, koja se u svibnju 2004. pridružila redu karmelićanki u španjolskom gradu Avili, posljednji dani proteklog listopada bili su doista posebni: poslije višegodišnje službe kao novakinja, 39-godišnja Edita Majić zavjetovala se na vječni život i postala Kristovom zaručnicom kao sestra Edita Marija Od Križa. I zauvijek ostavila svjetovni život iza sebe. Kad je pred četiri i pol godine Edita Majić napustila Hrvatsku i ušla u samostan u Avili, gradić stotinjak kilometara zapadno od Madrida, mnogi nisu vjerovali da će ondje zaista i ostati. Ne stoga jer bi jednu od najtalentiranijih glumica njene generacije smatrali hirovitom, nego zato što su avilske karmelićanke (red koji je 1562. osnovala Sveta Tereza Avilska) najstroži red u katoličkoj crkvi.
Sestre u samostanu, naime, žive vrlo skromno: u siromaštvu, radu, postu i molitvi. Svaka ima svoju sobicu, takozvanu ćeliju s ležajem od slamarice. Iako u samostanu nema grijanja, čak ni zimi, pokrivaju se tek prekrivačem od čohe i na nogama nikada ne nose čarape zbog čega ih zovu “bosonoge karmelićanke”. Nemaju električno kuhalo ni toplu vodu, a većinu godine poste. Ostatak žive od “božje providnosti”, odnosno jedu samo ono što dobiju na milodar od nesebičnih ljudi ili što same uzgoje. Inače, sve vrijeme provode u tihoj molitvi, a s ostalim svijetom kontaktiraju preko otvora u zidu s dvostrukim rešetkama, jer je svaki fizički kontakt zabranjen. Ulaskom u samostan Edita je morala odrezati svoju dugu kosu po kojoj je kao glumica bila prepoznatljiva, a od osobnih stvari zadržala je samo fotografije obitelji. Zbog svega toga su se njezini brojni kolege i nekadašnji prijatelji nadali da će joj samostan u Avili biti samo privremeni dom. I da je pitanje dana kad će se vratiti u rodni Split. U to su vjerovali sve do nedavno, dok nisu doznali da je 21. listopada 2008. položila takozvane “vječne zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti”.
Pisma nepoznatih ljudi
– Svih ovih godina – priča Editina mama Jadranka koja živi u Splitu – često sam morala odgovarati na pitanja “zar je Edita još u samostanu?”, “kad će se vratiti?” i slično. Ljudima je, valjda, teško shvatiti da netko može podnijeti toliku žrtvu i biti tako sretan. A Edita je istinski sretna, jer njezin sadašnji život svjedoči da je Bog doista živ. Editino se lice u protekle četiri godine nije nimalo promijenilo. Izgleda isto onako mlado kao i kad je odlazila. Čak mi izgleda nekako mlađahnija i svježija. Ne bih željela da ispadne kao da je hvalim, jer ona to nikako ne bi htjela.
Uvijek mi u našim razgovorima napominje: “Mama, za sve je zaslužan Bog. Ja sam samo obična grešnica kojoj se on smilovao. Nikakva žrtva s moje strane nije dovoljna da mu vratim ljubav koju mi daje i koju osjećam. Njemu zahvaljujem za sve što imam”. I prije je bila skromna, nije voljela kad bi drugima lijepo pričala o njoj, premda je imala sve: ljepotu, pamet, talent… Vječni zavjet Edita je dala u samostanskoj Crkvi sv. Josipa u kojoj je točno prije četiri godine položila prvi, privremeni zavjet. I tada je uz nju bila njezina najuža obitelj: mama Jadranka i mlađa braća Đani i Teo s današnjom suprugom Goranom te prijateljice, Dubrovkinja Jasna Jukić i Zagrepčanka Mirna Bertol, jedine od starog Editina društva koje je posjete barem jedanput godišnje i redovito joj pišu. Taj je put, pak, u Avilu stiglo i pedesetak hodočasnika iz Hrvatske zajedno s don Jozom Mužićem, svećenikom u splitskoj Crkvi sv. Filipa Nerija, u koju gospođa Jadranka odlazi zadnjih godina.
– Misa je održana u prijepodnevnim satima, a crkva je bila prepuna, jer je Sveta Tereza Avilska zaštitnica Avile. Misu je predvodio tamošnji biskup uz pomoć dvadesetak svećenika. Tijekom cijele mise Edita je molila i ponavljala zavjete. Ona se nalazila u prostoriji iz koje se na oltar gleda kroz dvostruke rešetke. Bila je u svečanoj odori: preko smeđeg habita novakinje imala je bijeli ogrtač, a na glavi bijeli vijenac i crni veo kakav nose sestre. Edita je zavjet primila na isti datum kao i prve karmelićanke te njezina priorica, časna majka Julija. Poslije mise svi smo se natiskali u prostoriju za posjete kako bismo joj čestitali. Bilo joj je drago vidjevši koliko je došlo vjernika iz Hrvatske i svima je mahala. U ove četiri i pol godine malo ju je naših ljudi posjetilo, no zato joj mnogo njih piše. To su njoj nepoznate osobe koje se preko nje žele približiti Bogu što nju najviše usrećuje. Ona je na sebe preuzela križ svih ljudi za koje se moli, posebice siromašnih i nemoćnih, što znači i njezino ime – sestra Edita Od Križa, kojem je sada dodala svoje kršteno ime Marija – priča Editina mama dodajući da je njezinoj kćeri među prvima čestitao njezin trogodišnji nećak Luka. Sinčića svog mlađeg brata Tea Edita je dotad vidjela samo na fotografijama.
– Luka je bio toliko uzbuđen što je konačno upoznao tetu Editu da mu nimalo nije smetalo što je gleda samo kroz rešetke. Čak nijednom u četiri dana, koliko je bio u Avili, nije pitao zašto ne smije do nje. Sve mu je to bilo posve prirodno, premda je dijete. Dnevno bi se vidjeli dva puta, a Edita mu je za svakog susreta slala poljupce i tepala mu: “Hajde, idi pogledati što sam ti kupila za dar”. Za Božić mu je darovala plišanog psića i autiće koje sam ja kupila u njezino ime. Luki je posebno bilo zanimljivo što je svoje darove dobio kroz mali otvor u zidu preko kamene ploče koja se okreće. I on je nju iznenadio darom: njegova mama Gorana ispekla je gomilu kolača za sve sestre u samostanu. Trenutačno ih je ondje 16. Među njima je i jedna djevojka iz Splita koja je došla poslije Edite. Sve su uvijek nasmijane i radosne. Za mog prvog posjeta većinu sam ih upoznala. Inače, međusobno smiju pričati samo dva sata dnevno – poslije ručka i večere, a najveći dio svog vremena mole se za spas duša, što im je osnovna briga i zadaća. Gospođa Jadranka svojoj je kćeri donijela kistove i ostali slikarski pribor, što joj i inače najčešće nosi. Od ulaska u samostan Edita se, naime, ponovno vratila svojoj prvotnoj ljubavi – slikanju, koje je godinu dana studirala prije nego što je upisala glumačku akademiju. Njezini radovi prodaju se u samostanskom muzeju ili ih sestre daruju dobrim ljudima kao znak pažnje.
Edita se i kao Isusova zaručnica smije baviti svojim hobijima – slikanjem, pjevanjem i skladanjem na klaviru ili gitari – ali ne toliko kao do sada, jer sve sestre imaju godišnje obveze. Editino prvo službeno zaduženje je vođenje domaćinstva u samostanu, kao što je priprava hrane i njezina raspodjela. – Uvijek mi je bilo žao – kaže njezina mama – što je Edita prekinula studij slikarstva na Pedagoškoj akademiji u Splitu, jer je doista talentirana. Osim toga, teško sam se mirila s njezinom odlukom da bude glumica. Smatrala sam da je preosjetljiva za to zanimanje. Kod kuće imam mnogo njezinih slika i crteža koje je napravila u ovih nekoliko godina, i to u različitim tehnikama: jednog anđela, dvije panorame Avile, Blaženu Djevicu Mariju s malim Isusom u naručju… Najdraža su mi dva ulja na platnu – “Anđeo” i “Snijeg”. Edita obožava snijeg, a sad u njemu zaista može uživati. Samostan ima divan vrt u kojem sestre smiju provoditi određeno vrijeme. Avila je poznata kao grad u kojemu pada mnogo snijega i dugo se zadržava. Nalazi se na više od tisuću metara nadmorske visine pa za njega kažu da je najbliži Bogu. Kao što je svoju kćer u svibnju 2004. sama dopratila u Avilu i s njom tada provela nekoliko dana, gospođa Jadranka i sad je od cijele obitelji najdulje ostala s Editom. Đani i Teo u Avili su ostali nekoliko dana: poslije sestrina zavjeta vratili su se kući. Edita je s mamom dnevno provodila i po nekoliko sati pričajući ili se moleći u prostoriji za posjete, u kojoj sestre karmelićanke sjede iza dvostrukih rešetaka.
– U našim razgovorima uglavnom slavimo Boga premda govorimo i o drugim stvarima. Uvijek me najprije upita: “Što ima novoga kod tebe, imaš li kakvih problema?” I, naravno, raspita se za braću. Kao najstarije dijete Edita je od ranog djetinjstva bila “slaba” na njih. I sada su njihovi susreti veoma dirljivi. Za našeg prvog posjeta, pet mjeseci nakon što je ušla u samostan, Edita je vidjevši braću čak i malo zaplakala. To je bio jedini put otkako je osjetila Božji poziv, da sam joj vidjela suze u očima. Nas dvije nikad nismo bile bliskije, iako je ne mogu ni zagrliti ni poljubiti. No, to je dio moje žrtve, jer je kroz nju Bog progledao i mene. Zahvaljujući njoj i sama sam danas bolja vjernica i osoba, kao i obojica mojih sinova. I prije smo vjerovali u Boga, ali tu vjeru nismo prakticirali – govori gospođa Jadranka, koja dvaput godišnje odlazi kćeri u posjet. Toliko joj, naime, financije dopuštaju. Na ta putovanja često je prati jedan od sinova. A od prvog dana jedanput mjesečno s Editom razgovaraju telefonski. Telefon je jedan od rijetkih “luksuza” u samostanu. Prvih pola godine Editina boravka u samostanu redovito su razmjenjivali i pisma, no sada uglavnom samo oni pišu Editi.
Pronašla je ono što je tražila
– Od Božića 2004. nijedno njezino pismo, kao ni pošiljke među kojima su bila dva crteža, moj portret te zajednički portret Tea i Gorane, Editin dar za njihovo vjenčanje, nisu nikad stigli na našu adresu. I ostala pisma koja je slala drugim ljudima u Splitu kao da su se negdje zagubila. U pošti sam pokušala doznati što je tome uzrok, no dobila sam neodređen odgovor da ne garantiraju za pisma koja nisu preporučena. Edita, dakako, ne može slati poštu na taj način, jer ne smije izlaziti iz samostana. Žao mi je zbog toga jer su me njezina pisma veoma usrećivala. Puna su ljubavi i istinske radosti. Kao čovjek divim joj se na snazi koju posjeduje, a kao majka sam veoma ponosna što svoj život neće uzalud potrošiti. Pronašla je ono za čim svi težimo cijeli život – sreću.
Kao mala, Edita je bila jedino moje dijete koje nije htjelo ići u crkvu: sve je sakramente primila tek kao odrasla. Ali onog trenutka kad mi je rekla da je osjetila Božji poziv, znala sam da je ozbiljna. Nikad nisam posumnjala da neće izdržati. A ni ona niti u jednom trenutku nije izgubila vjeru u svoju odluku, koja je sada i konačna.
Dolores Tolić