Moja neprežaljena ljubav

Nakon gotovo dva desetljeća Zagreb je posjetila beogradska glumica Dušica Žegarac, jedna od najvećih i najljepših filmskih zvijezda bivše države. Razlog dolaska je Festival židovskog filma (gdje je jedan od selektora) koji je otvoren projekcijom filma “Deveti krug” iz 1960. godine, jednom od najdojmljivijih ratnih drama hrvatske i jugoslavenske kinematografije.

Ta dirljiva priča o mladom Zagrepčaninu kojeg otac privoli da se oženi kćeri svojih susjeda Židova kako bi je spasio od nacističkog progona, a potom se između njih javlja i ljubav, bio je glumački debi za tada 15-godišnju Dušicu Žegarac i 20-godišnjeg Borisa Dvornika. “Deveti krug”, koji je postigao velik uspjeh u zemlji i inozemstvu te bio kandidat za Oscara, za Dušicu je značio mnogo više: promijenio joj je život usmjerivši ga – na glumu – o čemu nije nikad razmišljala.

Kako je došlo do toga da dobijete ulogu mlade Židovke Rut u tom filmu slovenskog redatelja Francea Štiglica, koji se snimao u Zagrebu, u produkciji Jadran filma? – Dogodilo se to sasvim slučajno, iako danas više ne znam što je slučaj, a što se ipak moralo dogoditi. Moja sudbina se zvala Krešo Golik, poznati hrvatski redatelj, koji je tada bio pomoćnik Francea Štiglica i došao je u Beograd tražiti glumicu za ulogu Rut. Bilo je zimsko popodne 1959. Vraćala sam se, noseći harmoniku, s glazbene probe u jednom malom orkestru na Terazijama. Prolazeći kroz Pionirski park prišao mi je sredovječni čovjek (petnaestogodišnjakinjama su svi stariji od 25 godina sredovječni) i ljubazno me zapitao: “Bi li voljela glumiti u jednom filmu? Bi li došla na probno snimanje u Zagreb?” Bila sam potpuno zbunjena. U Zagrebu nikad nisam bila, a u kino sam odlazila nedjeljom: svijet na platnu činio mi se nestvarnim, bez ikakve veze s mojim. Ljubaznom gospodinu sam rekla da se obrati mojim roditeljima.

Vaš je partner u toj ljubavnoj priči bio vrlo zgodan 20-godišnji Boris Dvornik: je li se 15-godišnja djevojčica, možda, zatelebala u njega? – Možda su 15-godišnjakinje tada bile drugačije nego danas. Ja sam bila još potpuno dijete. Boris mi je bio veoma simpatičan i sladak, ali ništa više od toga. Ne, nisam se zaljubila u njega.

U svibnju 1960. “Deveti krug” je prikazan u službenoj konkurenciji na festivalu u Cannesu: jeste li i vi išli u Cannes? – Jesam. U Zagrebu su me dotjerali za festival. Šivali su mi haljinice, izgledala sam kao bijeli i ružičasti sladoled. Stalno su me pokušavali staviti na visoke štikle, a ja nisam znala na njima hodati. Kako da opišem boravak u Cannesu? Sve mi je izgledalo prirodno, a opet spektakularno. Bila sam fascinirana svim tim divno odjevenim i fantastično našminkanim glumicama. Upoznala sam Brigitte Bardot i iznenadila se kako je to sićušna, filigranska ženica, pa Jeanne Moreau i Melinu Mercouri koje su podijelile Zlatnu palmu kao najbolje glumice: Moreau za “Moderato cantabile”, a Mercouri za “Nikad nedjeljom”. Kasnije sam čula da bi Zlatna palma vjerojatno otišla meni da nisam bila dijete.

Kako ste upoznali supruga Portugalca? – Pedro Massano de Amorim, mladić iz vrlo stare lisabonske obitelji, četiri godine stariji od mene, došao je studirati filozofiju u Beograd kako bi izbjegao odlazak u vojsku u Angolu. U Beogradu je živio deset godina: svladao je srpski, ali padeže nikad. Dva tjedna nakon našeg prvog, slučajnog, susreta, što se dogodilo zahvaljujući zajedničkim prijateljima, preselila sam se k njemu. Dugo sam se opirala odlasku pred matičara. Bilo mi je najvažnije da se volimo. Uostalom, nisam ni imala vremena jer sam stalno radila i putovala.

Kako vam je onda funkcionirao zajednički život? – On je nastojao, što je god mogao više, biti sa mnom. Pratio me i na snimanja. Stalno je inzistirao da se vjenčamo i, poslije dvije godine zajedničkog života, predala sam se. K matičaru smo otišli 1970. u stanci snimanja jednog filma: kumovi su nam bili direktor filma i organizator snimanja. Danas mi je žao što nije bilo i one druge, bajkovite varijante.

Koliko ste dugo živjeli u Lisabonu? – Ne dugo u kontinuitetu. Stanovali smo kod Pedrovih roditelja. Ondje sam ostala neko vrijeme nakon što sam rodila Tanju, pa sam se vratila u Beograd, pa opet došla u Lisabon… Djecu sam vukla sa sobom kao mačka mačiće. S vremenom smo Pedro i ja sve više počeli osjećati kulturološke razlike koje su nas dijelile, čega čovjek, dok je mlad i jako zaljubljen, nije svjestan. I tako se okončao naš brak.

Gdje su živjela vaša djeca? – Živjeli su sa mnom do početka devedesetih, potom kod oca u Madridu, a zatim svako na svoju stranu. Školovali su se u Americi i Londonu. Moj sin i kći spadaju u novu generaciju mladih ljudi, građana Europe i svijeta. Živjeli su i studirali daleko od roditelja, naučili da budu samostalni i nezavisni. Tatjana je studirala filozofiju (magistrirala je na Andriću), a Francisco informatiku. On živi u Americi, a ona posljednje tri godine u Madridu. Veoma sam ponosna na njih.

A s kim vi živite? – Dugo sam već sama, na sreću ili na žalost. Pedra nema već deset godina, ni mojih roditelja također. Ostala mi je samo sestra. Ne znam ni sama kako sam preživjela ove najteže godine koje su nas pogodile, no ostala sam dosljedna sebi. A nije bilo lako, jer da bi se opstalo, trebalo se uklopiti, biti član partije ili nekih partija…

Snimate li još? – Došlo je do zastoja, pošto film danas izgleda kako izgleda, a i ja izgledam kako izgledam. Nemam više 20 godina i ne mogu ići na naslovne stranice. No, gledam sve filmove koji se kod nas snimaju. I pišem. Kao što sam radila cijeli život. U posljednje dvije godine napisala sam dva scenarija. Drugi je židovska priča, ima veze s Beogradom, Zagrebom i Sarajevom. Trenutačno završavam seriju pričica kojima se odužujem ženama (sve imaju ženska ime) krajnje drsko poigravajući se civilizacijama, vremenima, stvarnostima. Napisala sam ih bez ikakve ideje što ću s njima.

A što je s glazbom? – Glazba je moja ozbiljna ljubav, a ozbiljnoj ljubavi posvećuje se cijelo biće, cijeli život. S njom nema koketerije.

Sineva Pasini

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 701 ili se pretplatite na PDF izdanje.