Nož u leđa neće mi prekinuti karijeru

Jedna vesela proslava rođenja djeteta igrača mađarskog rukometnog kluba MKB Veszprem završila je tragedijom i promjenila živote mnogih obitelji dok će stanovnici mirnog mađarskog gradića vjerojatno još dugo osjećati krivnju zbog događaja koji je šokirao svjetsku javnost.

U krvoločnom napadu bande Roma 8. veljače ispred noćnog kluba Patriot ubodima nožem ubijen je Rumunjski igrač Marian Cozma (26), teško je ranjen njegov suigrač, Srbin Žarko Šešum (23) dok je Ivanu Pešiću (19), golmanu hrvatske rukometne reprezentacije zbog posljedica ranjavanja nožem odstranjen bubreg.

Nakon što je prošli tjedan prebačen s odjela intenzivne njege na odjel traumatologije u bolnici Csolnoky Ferenc, Ivanu kroz glavu prolaze samo dva pitanja. Zašto se sve to moralo dogoditi? Zašto baš njemu, što je skrivio?

– Nastradao sam ni kriv ni dužan, samo sam htio pomoći, kad sam se sagnuo dobio sam nož u leđa. Kad sam saznao da sam ostao bez bubrega prvo sam pomislio na našeg Killera (op. a. Ivan Klasnić). Zahvaljujem mu što mi je ponudio pomoć, ali ovdje se jako dobro brinu za mene. Znam da ću se brzo vratiti – umoran no, s osmjehom na licu kaže crnokosi mladić dječačkog izraza lica. Iako je bilo govora da će već ovaj utorak helikopterom biti prebačen na liječenje u Zagreb, Ivan će ostati još nekoliko dana u bolnici u Veszpremu dok mu rane ne zacijele.

Nakon stampeda novinara i televizijskih ekipa koji su prvih dana nakon tragedije opkolili bolnicu, na odjelu traumatologije gdje je Ivan smješten u sobi s kolegom Žarkom Šešumom sada je puno mirnije. Kako bi se što više odmarao posjeti su smanjeni, no uz njegovu postelju i dalje danonoćno bdije majka Đurđa Pešić (49), otac Mirko Pešić (51) i njegova druga supruga, Švicarka Eliane Pešić te djevojka Tea Vučković (19). Prošli petak Ivanu je nakratko u posjet stigao i 11-godišnji brat Dario, baka Željka Pavelić, ujak Milan Prpić, sestrične, bratići i prijatelji iz rodnog Senja. Nesretni događaj tako je ujedinio obitelj, posebno Ivanove roditelje koji su se rastali prije tri godine. Unatoč razvodu, ostali su u dobrim odnosima a Đurđa je bila prva koja je tragične noći obavjestila bivšeg supruga da im je sin nastradao.

– Dok sam nakon operacije sjedila uz Ivanovu postelju nisam vjerovala da će se ovako brzo oporaviti. Gledala sam ga bespomoćna priključene na aparate i bila očajna što mu ne mogu pomoći. Liječnike sam izludila stalno istim pitanjima: Hoće li moći živjeti s jednim bubregom? Kako će se naviknuti? Hoće li moći nastaviti igrati rukomet? Svi su bili predivni i nakon što su mi rekli da je drugi bubreg preuzeo sve fiziološke funkcije, strah je polako nestajao iako se još uvijek bojim jer ipak se radi o dubokoj unutarnjoj ozljedi. S hodalicom već samostalno može do toaleta jer s terapeutom svaki dan radi vježbe za razgibavanje i jačanje mišića, ali većinu dana zapravo spava jer je iscrpljen od operacije i mnogobrojnih posjeta – govori gospođa Pešić dok naizmjence s bivšim suprugom dežura kraj sinovljeve postelje brinući se da jede puno voća, krepkih juha i pije puno čaja.

Iscrpljena od neprospavanih noći Đurđa Pešić jedva pronalazi snage za razgovore s novinarima, no onda u pomoć priskoči Tea, učenica srednje građevinske škole iz Rijeke koja je već više od dvije godine u sretnoj vezi s Ivanom. Mladi par upoznao se u učeničkom domu u Rijeci dok je on tamo pohađao srednju elektrotehničku školu, a svoju ljubav nastavili su i nakon što se Ivan preselio u Mađarsku. Svakodnevno su se čuli telefonom, a ona mu je dolazila vikendima kad je igrao utakmice u Veszpremu.

– Teu doživljavam kao vlastito dijete i ona mi je uz brata i šogoricu bila najveća podrška. Cijelo vrijeme uporno je ponavljala: Jak je on, oporavit će se. Dizala me njena mladenačka vjera i snaga. Tako smo jedna drugu grlile i plakale, no u subotu na Valentinovo svima su nam potekle i suze radosnice jer je Ivana iznenadila velikim plišanim crvenim srcem. Bila sam presretna gledajući ih koliko su zaljubljeni i to mi daje snage da vjerujem kako će uskoro Ivan biti onaj stari – govori gospođa Đurđa koja se s Teom privremeno preselila u Ivanov stan koji je dobio na korištenje od kluba. O posljedicama brutalnog napada Ivana su ipak obavijestili liječnici. I dok je svoje stanje hrabro prihvatio, smrt kolege užasno ga je potresla. Bujica emocija navrla je kada mu je tri dana nakon napada u posjet došao Marianov otac Petre Cozma koji mu je ponudi i vlastiti bubreg. Prislonivši ruku na Ivanove srce kroz suze mu je zahvalio na pomoći koju je pokušao pružiti njegovu sinu.

Naime, iako je Mariana Cozmu poznavao tek od kolovoza lani kada je počeo igrati za Veszprem, Ivan se brzo sprijateljio sa starijim kolegom. Treninzi tri puta dnevno, zajednička putovanja i druženja nakon utakmica stvorili su nerazdvojnu klapu koja na žalost više nikada neće biti potpuna. Uz fizičku bol koja uz pomoć ljekova i vježbi svakim danom slabi, puno više vremena morat će proći da se zaliječi psihička trauma zbog koje Ivan sa Žarkom još uvijek ne može pričati o tragediji, a noću zbog svega i teško zaspi.

– Malo se šali, ali se onda povuče. Zaspi kada ga Tea i ja držimo za ruke. Svi dečki su još uvijek izvan sebe. Stalno su nam na usluzi, voze nas do bolnice i brinu da nam ništa ne nedostaje, no kad s njima odemo na ručak u klupski restoran samo odjednom pognu glave i zašute – govori gospođa Pešić koja radi u Senju kao konobarica u lokalu svog brata Milana Prpića koji ju je drugo jutro nakon napada dovezao u Veszprem.

– Ivanov suigrač, srpski reprezentativac Uroš Vilovski javio mi je u nedjelju oko pola 5 ujutro da je Ivan ozljeđen. Odmah sam nazvala Mirka, brata i šogoricu, dok je Tea sa svojim tatom krenula autom iz Rijeke gdje živi. Dok je ona na telefon urlala od plača, sama sam se željela uvjeriti što je istina jer sam putem čak dobila informaciju da je mrtav. Bila sam kao luda. Put mi se činio kao vječnost. Prva dva dana samo se sjećam reflektora i mikrofona ali ne znam što sam govorila pred kamerama. Uz to morala sam javiti baki Željki za koju je Ivan jako vezan. Njoj je odmah skočio tlak na 170, dok je Dario plakao, nije htio ni jesti i stalno je zazivao brata – prisjeća se Đurđa Pešić najtežih dana neizvjesnosti. Te kobne subote 7. veljače Ivan je bio pozvan na proslavu rođenja djeteta suigrača Gergöa Ivancsika u lokal u mjestu Balatonfüered na jezeru Balaton. Nakon večere društvo se vratilo u centar grada u klub Patriot gdje su se mislili još kratko proveseliti jer su osim toga taj dan i pobjedili u utakmici domaćeg kupa. No, ugodnu večer negdje iza 2 sata prekinuo je upad 20-tak Roma u klub. Došli su kako bi se osvetili jednom kriminalcu, a pošto ga nisu našli, pijani su nasrnuli na konobaricu kojoj je u pomoć prikočio Marian Cozma. Željni osvete huligani su sačekali Cozmu ispred kluba, okružili ga i izboli noževima. Ivan i Žarko su mu pokušali pomoć, no Ivan je dobio ubod u leđa, a Žarku su slomili lubanju i jagodičnu kost.

– U prvi tren uopće nije osjetio da je uboden. Tek dok je bježao susjednom ulicom shvatio je da mu curi krv. Na sreću bolnica je udaljena od kluba jedva kilometar pa mu je Uroš, koji ga je sustigao u sporednoj ulici, uspio pridržavati ranu dok su hodali do bolnice. Liječnici su nam više puta naglasili da prosječan čovjek ovo ne bi mogao preživjeti. Samo zahvaljujući tome što je Ivan u izvrsnoj kondiciji uspio je. Inače, Veszprem je miran grad, no pričaju mi ovdašnji ljudi da u posljednje vrijeme imaju sve više problema s Romima – govori otac Mirko Pešić, umirovljeni policijski inspektor koji je isti dan stigao iz Švicarske gdje živi posljednje četiri godine. Tragedija je utoliko veća što su Hrvati u Veszpremu već godinama vrlo cijenjeni igrači. Naime, u klubu koji je prije nosio ime Fotex igrali su najbolji hrvatski reprezentativci – Mirza Džomba, Slavko Goluža, Božidar Jović, a sedam godina trener momčadi bio je Zdravko Zovko. Stanovnici ovog mirnog grada sa 65.000 stanovnika, smještenog 15 kilometara od obala jezera Balaton, i deset dana nakon tragedije s nevjericom i dubokim osjećajem krivnje promatraju stotine svijeća ispred noćnog kluba u središtu grada.

Srednjoškolke u prolazu pale i ljube svijeće, neki dječak ostavio je crtež Cozme s loptom, na fasadi se nalazi njegova fotografija u dresu s brojem osam za kojeg je odlučeno da ga više nitko neće nositi u klubu, a tragično preminuli rukometaš u međuvremenu je proglašen i počasnim građaninom Veszprema.

– Kad sam u banci htio promijeniti novac službenica je u putovnici vidjela prezime Pešić i briznula u plač. U jednoj trgovini gdje smo došli kupiti Ivanu pidžamu i donji veš kad su čuli da sam Ivanov otac poklonili su nam sve što nam je trebalo. Osoblje u bolnici cijelo vrijeme nam je na usluzi, stalno nas hrabre, daju snagu i nadu te strpljivo odgovaraju na sva naša pitanja – govori Mirko Pešić o susretima s domaćim ljudima čije riječi utjehe olakšavaju cijeloj obitelji najteže dane u životu. Zajedno s bivšom suprugom javlja se na Ivanov i svoj mobitel, daje intervjue za novine i televiziju te kontaktira s čelnicima Rukometnog saveza Hrvatske te osobljem hrvatskog veleposlanstva u Mađarskoj. Osim što ga svakodnevno posjećuju suigrači iz kluba, Ivan se svaki dan čuje s bivšim suigračom iz rječkog Zameta Mateom Hrvatinom, a najsrčanije želje za brz oporavak dolazile mu iz Senja gdje ga smatraju herojem.

– Svi kažu da je to tipično za Ivana jer je uvijek bio za ekipu. Po priordi je miran, voli šalu i pomoći drugima. Kao mali nikad se nije tukao, dapače, iz škole bi dovodio manju djecu kući i bio njihov zaštitnik. Uvijek je bio visok i snažan pa ga se zato nikada nisu usuđivali napasti – kaže tata Mirko koji je odmalena sina usmjerio u sport. Već sa 6 godina Ivan je s bratićem Borisom Prpićem počeo trenirati tea kwon do te, no u 12. godini na jednom školskom turniru zapazili su ga iz RK Senj i pozvali da im se priključi. Otac se čak tome isprva protivio jer je mislio da će mu sin imati više uspjeha u tae kwon dou gdje je počeo osvajati medalje, no prevario se. Sa 14 godine Ivan je postao član riječkog Zameta te kadetske i juniorske reprezentacije s kojima je osvojio europsko zlato i svjetsko srebro.

– Na turnirima ga je najčešće pratila baka Željka jer je ona imala najviše vremena, a kako je bila najpoznatija kuharica u Senju svi klinci iz ulice su je obožavali. Nikada nije volio da ga gledamo s tribina jer ga kaže dekoncentriramo. No, bili smo na svim utakmicama hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu i naravno tugovali s dečkima što nisu osvojili zlato. Inače, Ivan je veliki borac i ne prihvaća poraze- priča mama Đurđa koja je sina prije tragedije uspjela posjetiti samo dva puta u Mađarskoj. Laknulo joj je kada je vidjela da mu u pranju i glačanju rublja pomaže jedna susjeda Mađarica koja mu ponekad skuha i ručak.

Osim jezika i za njegov ukus preljute mađarske hrane, Ivanu su do tragičnog događaja to bili jedini problemi u novoj sredini. Kako cijele dane trenira ostaje mu malo vremena za zabavu koja se najčešće svodi na igranje igrica, surfanje internetom i Facebookom te slušanje tehno i house glazbe. Tjedan dana nakon brutalnog napada Ivanovi suigrači smogli su snage i pobijedili s dva gola razlike španjolski klub Ademar Leon u Ligi prvaka. Pobjedu su posvetili Marianu Cozmi, a iako je svim srcem bio uz svoje suigrače, Ivan potiho razmišlja o ponudi čelnika Zagreb Croatia Osiguranja koji već dugo žele da prekine trogodišnji ugovor s Veszpremom i nakon oporavka zaigra za njih. Hoće li ostati u gradu gdje je umalo izgubio život Ivan će imati dovoljno vremena razmišljati tokom rehabilitacije, no ono što mu je trenutno najveća želja je da se dobro oporavi do svog 20. rođendana, 17. ožujka, kojeg želi proslaviti u rodnom Senju uz prijatelje i bakinu pečenu piletinu s pomfritom.

Sanja Renić