Odan kafani i obitelji

Plava kovrčava kosa, prodoran pogled i šarmantan osmijeh nisu se nimalo promijenili. U Draganu Bjelogrliću još je lako prepoznati Bobu, najmlađeg člana obitelji Popadić iz popularnog serijala “Bolji život”, u kojeg su potkraj osamdesetih bile zaljubljene sve tinejdžerice u Jugoslaviji. Danas su mu četrdeset i četiri godine. Doduše, izgleda malo starije, najviše zbog velikih podočnjaka koji su posljedica njegova burnog života. Zvijezda kultnih srpskih filmova “Lepa sela lepo gore”, “Rane” i “Crni bombarder” te serijala “Vratiće se rode”, koji se prikazuje i u Hrvatskoj, priznaje da je jedan od onih koji dulje mogu izdržati pod vodom negoli kod kuće.

Usprkos tome, već je 12 godina u sretnom braku s bivšom manekenkom Majom Bjelogrlić (35), po struci profesoricom engleskog jezika, s kojom ima osmogodišnjeg sina Alekseja i 11-godišnju kćer Miju. Obitelj će se iz svoje kuće na beogradskom Voždovcu uskoro preseliti u luksuzni penthouse na Vračaru, no najsretniji su kad sjednu u terenac i “zapale” za Barandu. U tom vojvođanskom selu, 45 minuta udaljenom od Beograda, rođena je Draganova majka, ondje je proveo velik dio djetinjstva, a i danas svaki slobodan trenutak koristi za odmor u kući koju je izgradio njegov djed Svetozar Gajić. Posljednjih godinu dana u Barandu dolazi i poslovno: ondje se, naime, snima serijal “Vratiće se rode”, u kojem Bjelogrlić glumi i producira ga zajedno s osam godina starijim bratom Goranom, s kojim je 1996. osnovao producentsku kuću Cobra. Braća su prije nekoliko dana bila u Slavonskom Brodu, na sastanku s jednom hrvatskom producentskom kućom koja ga želi izdati na DVD-u za naše tržište.

Po čemu pamtite Barandu svog djetinjstva? – Više sam volio ići u Barandu baki i djedu, negoli na more. Selo s tisuću i pol stanovnika u to je vrijeme bilo vrlo razvijeno: imalo je kinodvoranu, diskoteku, kafanu s pevaljkom te čak dva rock-banda. Danas, na žalost, od svega toga nije ostalo ništa. Čak ni pevaljka. Srpska sela su propala i nazadovala. Ne znam točno zašto, ja to pripisujem činjenici da više ne živimo u socijalizmu, koji je, barem mi se tako čini, bio humaniji poredak od ovog surovog kapitalizma.

Vi ste i sami pridonijeli razvoju tamošnjeg noćnog života: još se priča o tulumima koje ste organizirali? – Pa da, na tim se našim žurkama potkraj osamdesetih znalo skupiti po dvjesto-tristo ljudi, a na novogodišnje proslave i maskenbale, koje je radio moj brat Goran, došlo bi pola Beograda. Najluđi tulumi krenuli su negdje 1989., kad smo uredili dvorište, izgradili teniski teren i bazen. Piće je točio konobar kojeg smo doveli iz grada, a goste su zabavljali razni bendovi: Neverne bebe, Blaža i inspektori, grupa Zid… Početkom devedesetih Goran i ja došli smo na ideju da u Barandi osnujemo country club, ali to, na žalost, nije zaživjelo. Počeo je rat, uvedene su sankcije, društvo nam se rasturilo, neki su se odselili u inozemstvo, nitko nije imao ni benzina da bi došao do Barande. Nakon nekoliko godina opet su počela druženja, no danas su malo drukčija nego prije.

U kojem smislu drugačija? – Pa, sad se uglavnom okupljamo zbog proslave dječjih rođendana. Evo, prtljažnik mi je pun luka i krumpira jer sutra u Barandi slavimo osmi rođendan mog sina Alekseja. A za dva mjeseca, 19. srpnja, slavit ćemo Mijin jedanaesti. Lani je za njezin rođendan do pet ujutro svirao bend sastavljen od Saše Lošića, Magnifica i Srđana Žike Todorovića, koji sa mnom glumi u “Rodama”. Prateće vokale pjevali smo moja kolegica Vesna Trivalić i ja. Dakle, u Barandi se i dalje tulumari.

Je li istina da ste onamo, nakon samo dva tjedna veze, doveli svoju suprugu Maju, pokazali joj imanje i rekli da će se – ako bude pametna – tu jednog dana igrati njezina djeca? – Da budem najiskreniji, mutno se sjećam te epizode jer smo u selo došli ravno s nekog beogradskog noćnog provoda i ja sam bio pijan. Maja mi je sutradan prepričavala što se dogodilo jer se ja ničega nisam sjećao. Znala je da volim provocirati pa je tu moju izjavu pripisala provokaciji.

Gdje ste se vas dvoje upoznali? – Na jednoj modnoj reviji 1994., koju je ona nosila. Maja je rođena u Crnoj Gori, u Nikšiću, ali je baveći se manekenstvom vrlo rano počela sama živjeti. Prvo je četiri godine provela u Parizu, a onda se preselila u Beč. Radila je za agenciju Ford, bila je na naslovnicama magazina Marie Claire i Elle, nosila važne revije, no često je dolazila u Beograd jer je tu upisala i diplomirala engleski jezik i književnost. Kad sam, nekoliko mjeseci nakon što smo se upoznali, dobio ponudu da snimim reklamni spot za kuhinjski namještaj, u kojem mi je trebala i partnerica, sjetio sam se Maje. Nisam bio siguran je li uopće u Beogradu, no imao sam sreće da je baš tad došla na jesenski ispitni rok pa sam je angažirao da glumi sa mnom u reklami.

Što ste vas dvoje glumili u spotu? – Scenarij je bio napravljen kao remake triju erotskih filmskih scena iz kuhinje: jedna je bila iz filma “Devet i pol tjedana”, druga iz filma “Poštar uvijek zvoni dvaput”, a treća iz “Sirovih strasti”, koja se originalno nije zbivala u kuhinji, ali smo je mi za potrebe reklame ondje snimili. Prvo smo samo glumili ljubavni par, a ubrzo smo to stvarno i postali.

Po čemu se Maja razlikovala od žena s kojima ste dotad izlazili? – Svidjela mi se jer je kao manekenka proputovala cijeli svijet, stekla iskustvo i širinu, a uz sve to je u dubini duše ostala normalna, tradicionalna, čak i pomalo konzervativna djevojka. To je bilo ono što se tada teško moglo pronaći u okruženju u kojem sam ja živio.

Pa kakve su to bile djevojke u Beogradu? – Dotad sam uglavnom upoznavao žene koje nisu vidjele ništa, a glumatale su nekakve svjetske trendseterice. Ne znam, svidjela mi se ta Majina konzervativnost jer sam i ja, zapravo, takav.

Što za vas znači biti konzervativan? – Znači biti odan obitelji, privržen prijateljima… Sama činjenica da se moja supruga zbog ljubavi odlučila odreći karijere, govori da shvaća što su najvažnije vrijednosti u životu – obitelj, ljubav i prijateljstvo. Ja nisam tražio od nje da prekine karijeru nakon udaje, to je bila njezina odluka koju sam poštovao.

Je li ikad kasnije zažalila ili vam prigovorila zbog toga? – Nije, iako sam siguran da je to pomislila tisuću puta.

Kad ste se vjenčali? – Na Valentinovo 1996., u beogradskom aeroklubu, gdje su te večeri svirale dvije glazbe, grupa Neverne bebe i tamburaši.

Koji vam je trenutak s vjenčanja posebno ostao u sjećanju? – Kad je krenula narodna pjesma “Fato mori dušmanke”. Ima jedna priča vezana uz tu pjesmu i moju dobru prijateljicu i kolegicu s klase Vesnu Trivalić, s kojom sam glumio u “Boljem životu”, a koja glumi i u ”Rodama”. Godinama smo odlazili na svadbe naših kolega i nekako razvili tradiciju da svaki put kad krene ta pjesma, mi skočimo na stol i zaplešemo. A onda mi je Vesna na mojoj svadbi priredila iznenađenje: u dogovoru s glumcem Nikolom Kojom i još nekim prijateljima posudila je instrumente od članova benda, došli su do našeg stola i – zasvirali. Maja i ja smo se, poštujući tradiciju, popeli na stol i zaplesali. To je detalj koji pamtim sa svog vjenčanja.

Koliko ste se promijenili otkako ste postali otac? – Ako mene pitate, reći ću mnogo, ali ako pitate moju ženu, ona će vam vjerojatno reći – nimalo. Promijenio mi se stil života, malo sam se smirio, iako i danas dosta izlazim i svjestan sam da je moj boravak u kući kraći od uobičajenog prosjeka. Ali i to je za mene velika promjena u odnosu na moj život prije braka, kad sam živio vani, po kafanama, na snimanjima, družeći se s prijateljima, a kući bih došao doslovno samo prespavati. Maja je, za razliku od mene, kućni tip pa se dobro nadopunjavamo.

Kad smo već kod kavane, i vi ste neko vrijeme držali kafić? – Ne ja, već moja supruga. Bilo je to, doduše, još prije tri godine, a kafić se zvao Bagdad cafe. Maja je imala ideju da otvori butik i kafić u jednom, ali sam je ja odgovorio, smatrajući da je to previše komplicirano. A kako nju samo vođenje kafića zapravo nije zanimalo, nakon nekog vremena digla je ruke od tog posla.

Radi li vaša supruga, ili je kod kuće? – Trenutačno ne radi. Prije je dosta prevodila, onda je vodila taj kafić, a sad je u potrazi za novim poslom.

Jeste li bili prisutni kad su se Mia i Aleksej rađali? – Ne, rekao sam vam da sam konzervativan u nekim stvarima. U to vrijeme bio sam uvjeren da bi mi to uništilo romantičnu i nerealnu predodžbu koju sam imao o svetom činu dolaska na svijet. No, nakon razgovora s prijateljima koji su i to iskusili, promijenio sam mišljenje.

Planirate li imati još djece? – Ne, ali ako se predomislimo, volio bih tada biti uz ženu u rađaonici.

Biste li voljeli da vam djeca postanu glumci? – Ne, pogotovo ne bih volio da mi se kći time bavi. Gluma traži mnogo odricanja i zna biti frustrirajuća. Nije dovoljno biti talentiran, moraš imati i mnogo sreće, a osim toga, ženskih uloga ima malo, znatno manje nego muških, pa je glumicama stoga teže. Poznajem mnogo glumica, no među njima je malo sretnih žena. Možda stoga što su žene osjetljivije od nas, jer sve primaju k srcu… Ako se netko od moje djece baš mora baviti glumom, radije bih da to bude sin.

Vi ste prvu ulogu – u filmu “Boško Buha” – odigrali s 14 godina: jesu li vas roditelji podržavali u odluci da postanete glumac? – Ispočetka su, uostalom kao i ja, mislili da će mi gluma biti jedno lijepo iskustvo i uspomena iz tinejdžerske dobi. Bio sam odličan učenik, pogotovo su mi dobro išli prirodni predmeti, a kao maturant sam se planirao upisati na građevinski fakultet. Moj otac Tomislav u to je vrijeme bio teško bolestan, a jedan od naših posljednjih razgovora bio je upravo o mojoj budućnosti i o glumi. Pitao me što planiram studirati, a kad sam mu odgovorio da se dvoumim između građevine i arhitekture, rekao mi je: “To je dobro! Fućkaš glumu, to ti može biti hobi, nije to za ozbiljne ljude!”. I tata i mama su po struci bili ekonomisti i nisu imali nikakve veze s umjetnošću. Ali, eto, mene je odvelo u drugom smjeru. Upisao sam građevinu, položio sve ispite na prvoj godini, shvatio da me to ne zanima i 1984. upisao glumu, koju sam diplomirao pet godina kasnije.

Je li vaš brat Goran ikad glumio? – Ne, on je po struci elektroinženjer, a prije nego što smo osnovali producentsku kuću, bio je vlasnik nekoliko butika.

Pred kraj studija počeli ste glumiti u “Boljem životu”: po čemu pamtite to vrijeme? – To je bilo razdoblje u kojem sam bio najpopularniji u cijelom svom životu. To je bila totalna histerija, a ja sam bio mlad, klinac, možete zamisliti…

Kako ste se branili od obožavateljica u to vrijeme? – Nisam se branio!

Zanimanje žena, pretpostavljam, još postoji: kako se vaša supruga nosi s tim? – Ja u svom braku nikada nisam imao nikakvih problema, osim kad bi novine objavile neku insinuaciju. Iako nikada nisu objavili fotografije koje bi potvrdile njihove navode, jer ih nisu ni mogli imati, tekst bi bio dovoljan da izazove pomutnju i da ja moram objašnjavati neke stvari i smirivati suprugu. Najbolji primjer je ona priča sa Severinom u Zagrebu, prije nekoliko godina, kad su nas paparazzi snimili nakon poslovne večere pa sam se sukobio s jednim od njih. Našli smo se zbog dogovora za mjuzikl “Josip Broz superstar”, koji sam tad planirao raditi, a žuti tisak je taj susret, naravno, drukčije protumačio.

Što se dogodilo s tim mjuziklom? – Na žalost, ništa. To je bila odliČna ideja, ali nismo uspjeli doći do dovoljno kvalitetnog teksta i sve je ostalo na dogovorima.

Do kraja snimanja “Roda” ostala su još četiri tjedna. Imate li već u planu novi posao? – Ne, mislim da ću nakon “Roda” uzeti dugu pauzu. Uskoro treba izići film “Bacio sam čini na tebe”, u kojem prvi put glumim ljubavnika. Dosad sam uglavnom igrao ratnike, buntovnike, kriminalce, policajce… a sad ću, u zrelim godinama, postati ljubavnik.

Imate li, poput nekih svojih kolega, ambicija da se okušate i u redateljskom poslu? – Već sam se okušao. Mnogi to ne znaju, no režirao sam dvije epizode “Roda”. To se dogodilo stjecajem okolnosti jer je Goran Gajić morao hitno otputovati u Los Angeles pa sam ga ja zamijenio.

Koje su to epizode? – To vam neću reći jer smo se tako dogovorili. Ali to, zapravo, nije ni bitno. Ja sam samo nastavio Gajićev posao. Imam redateljskih ambicija, ali nisam toliko tašt da ih na silu ostvarujem. Dokle god mislim da će, primjerice, Gajić napraviti bolji posao od mene, neću se time pokušavati baviti. Ako budem ikad išta režirao, to će biti iz neke moje duboke želje i sigurnosti da ja to mogu najbolje napraviti, a ne radi nekakvog samodokazivanja ili dopunjavanja biografije.

A što radite kad ne glumite, imate li neki hobi? – Volim igrati tenis, ali to ne smatram hobijem već rekreacijom. Hobi je nešto što čovjeka potpuno zaokuplja, a ja još nisam pronašao ništa što bi me privuklo više od glume.

Jasmina Rodić