Plaćena ljubav nije ljubav

Glasam za ljubav! Uvijek se to od mene može čuti. Jer, ma tko što pričao, pa čak joj i ne davao ono mjesto koje joj u ljudskom životu pripada, shvatit će da griješi. Kategorički i dalje tvrdim da nema čovjeka koji nije volio, bilo koga i bilo u kojem razdoblju svog života. Pa čak i onda kad je razočaran, kad o ljubavi govori kao o “gluposti, o nečem što se dešava pubertetlijama”. Kad kažem ljubav, uvijek mislim na emotivnu vezu dvoje ljudi, koja ne mora čak biti ni “vječna”, “smrtno duboka”, “jedina”, nego može biti tek koji put i simpatija koja nam u trenutku uljepša život. Mnogo puta sam u životu voljela, jasno ne istim intenzitetom, ali nisam nikad ni s kim bila tko mi nije bio barem drag. Ni od koga nisam tražila da mi se “zaklinje na vječnost”, uvijek sam smatrala, a smatram i danas, da su u ljubavi važni trenuci, a da će sve drugo doći samo po sebi – ili raskid ili trajanje. Koliko dugo, to će ovisiti ponajprije o ljubavnicima. Međutim, ma kako bila pobornica ljubavi, ma kako vođenje ljubavi smatrala najljepšom i najnormalnijom stvari u životu, ipak nikad nisam prihvaćala – “vođenje ljubavi za novac” ili, kako se to obično zove, prostituciju. Trgovina da, kako je jednom rekao jedan moj prijatelj, ali nikad i nikako ljudskim tijelom! A ona postoji otkad je “svijeta i vijeka”. I što je još zanimljivije, protiv nje se bore svi – bezuspješno. Stječe se dojam da se bore deklarativno, da još nitko nije ušao u srž problema, da svi izmiču u završnici jer svatko, ipak, gleda na to drugačije. Sistemom, valjda – svatko je “svoga tijela gospodar”. Iako je to točno, ipak svaka od tih žena, ma što mi mislili o njoj, ima svoju priču koja je zanimljivo potresna, kako ja to znam reći. Jednu je na ulicu otjeralo razočaranje, drugu bijeda, treću je netko na to prisilo, ali sve one, ma kako se ondje našle, žele s nje otići. Svaka mašta o nekom “princu” koji će je iz toga izbaviti, a malo kojoj to uspije. Tragedija i jest u tome što velika većina na ulici i završi život. I tek tada se društvo uzmuva, vjerojatno da sa sebe spere ljagu odgovornosti. Proradi u svima moral, i to onaj lažni, kojega imamo danas i previše u svim slojevima društva. Priče tih žena znaju biti toliko potresne da vam dođe da se počnete igrati “dežurnog socijalnog radnika” kad ih čujete.

Ani je više od 40 godina. Još malo, čega je svjesna, i bit će otpisana za posao koji radi. Ona kaže kako to radi svojim tijelom, a ne srcem. Ima trosoban stan i tu prima klijente, a svaki od njih plaća joj od 500-700 kuna. S muškarcima se dogovara uglavnom putem telefona. Povezana je s nekim recepcionarima velikih hotela. “Neki put je toliko mušterija da ih i ne mogu sve primiti, a nekad zna proći i cijeli dan a da nisam ništa zaradila. Najgore od svega mi je čekanje hoće li netko doći ili ne. To niti je lagana zarada, niti ugodna.” Mariji je 48 godina. Tim se poslom bavi dugo. Doživljava ga doista kao posao. “Mogla sam biti negdje blagajnica, ali ovako zaradim više. Imam sina od 28 godina, no s njim nemam više nikakve veze jer me se srami. Nemam ni prijatelja jer svi znaju čime se bavim. Ali ja ne radim ništa loše, nikome ne činim štetu i ne sramim se toga što radim. I ja maštam o mužu kojeg bih voljela i koji bi volio mene, ali zasad je sve na tome. Bit će kako mi je suđeno. Imam nekoliko vrsta mušterija. Neki su stalni, a neki prolazni. Ima ih svakojakih: mladih, starih, ružnih i grubih, finih i lijepih. Neki su puni kompleksa, a neki su čak i bogati. Neki dođu samo zbog seksa, a neki zbog toga da se izjadaju, a ja sam tu da ih saslušam i da im pomognem. Kad se kaže “prostitutka”, odmah se misli na pornofilmove. Ali većina mušterija od mene traži običan seks, isto kao što to čine kod kuće sa svojim ženama. Kod mene je jedino obvezno da koriste prezervativ.” Lizi je 30 godina, lijepa je, visoka, elegantna. “Sa svojim mušterijama gotovo sam prijateljica. Mnogima od njih i nije važan toliko seks, koliko da ih netko pozorno sluša, pa makar to i platili. Često o njima znam više nego njihove supruge. Živjela sam u malom gradu, udala se i izrodila troje djece. Radila sam kao maserka. Zbog batina i pijančevanja muža rastala sam se i otišla u velegrad. Najprije sam se bavila masažom, a tek usput ovim. No, moja djeca nisu smjela znati od čega živimo, pa sam promijenila svoj način prodavanja tijela. Sa svojim stalnim mušterijama sastajem se u hotelima ili ondje gdje oni odrede, ali nikad u stanu. Svojoj djeci dovela sam jednu stariju ženu koja se brine o njima, pa svi misle kako mnogo radim u uredu. Ma što tko mislio, ali ja sam osigurala na ovaj način svojoj djeci dobar život. I tko mi ima pravo išta zamjeriti? Iako želim iz svega toga izići, sad znam da još ne mogu.” Aniti je samo 21 godina, a prostitutka je postala ne svojom krivnjom. Otišla je od kuće već s 15 jer joj se otac ponovno oženio, a maćeha je bila nemoguća. Otišla je u grad i dobila posao kućne pomoćnice. Našla se u obitelji s dvoje djece. Jedne noći gazda ju je silovao. Čak joj je dao i nešto novca poslije. Kasnije je od nje tražio da dolazi u njegov ured, a ondje ju je predavao “iz ruku u ruke”. Jedan od tih zaposlenika joj je ponudio da dođe k njemu stanovati. I on polako postaje njezin svodnik, a ona prima sve više mušterija. Anita je tako radila četiri godine. I kad joj jednom jedna mušterija nije platila, svodnik to nije vjerovao pa ju je izbacio iz stana. Ona vjeruje da joj je potrebno tek tri godine takvog posla da se, ne obogati, nego da bude malo situiranija, a tad bi promijenila grad i sve počela ispočetka. Što je pod tim mislila, teško je zaključiti. Najvjerojatnije i ona misli da bi se rado udala.

Stanka i Marta su prave “uličarke”. Tima je i najteže. Tu ima svega. Od batinanja i neplaćanja, pa i bijega od policije, do ucjena. Nekad su se mogle i “odmoriti od posla”, ali sad više ne. Stare su, trebaju iskoristiti svaki dan za zaradu jer malo ih više tko i želi, pa ma kako im cijena bila niska. Obje žene bile su iz boljih obitelji, ali im je prošli rat promijenio život. Ostale su bez ičega, samo su spasile goli život. Što im je drugo preostalo nego da na ulici prodaju svoje tijelo? I one imaju svoju filozofiju opravdanja toga što rade. Kao, bolje je i to nego krađa i varanje ljudi. Drže to čak i poštenim poslom. I sad ispovijest jedne mušterije. Marka, oca troje djece, koji kaže: “Ja sam zadovoljan sa svojom ženom, rodila mi je troje djece i sve ih veoma volim. Ali ako je žena dobra kuharica, to ne znači da ponekad ne poželimo otići u dobar restoran na ručak”. On već dvadeset godina posjećuje prostitutke. Za nj i prijatelje sve je to normalno – svagdje poći, ali svojoj kući doći. I sad Danijelova priča. On je svodnik. I to je postao slučajno. Sažalio se nad sudbinom djevojke koju je upoznao u vlaku. Uzeo ju je k sebi u stan, i sve je dalje “išlo samo od sebe”. Ona je prva ponudila da mu plati što joj je iznajmio stan i kako su se mušterije rojile, tako su njih oboje ostvarivali dobru zaradu. Sve je dalje išlo uobičajeno – posve se prepustio tome, i bio sve bogatiji i sve nemoralniji. Znao je da je svodništvo zabranjeno pa je zadržao posao u uredu, ali je radio tek da radi. Opet se vode rasprave, ili bolje da kažem da ne prestaju, što učiniti s prostitucijom. I pritom najčešće mislimo što učiniti s tim jadnim ženama koje prodaju tijelo jer je to jedino što imaju. Malo se tko pita tko je veća prostitutka – ona koja se nudi ili onaj koji kupuje. A da i ne govorim što s onima koji u svemu tome posreduju i uzimaju lavovski dio zarade. Ne volim davati upute bilo kome kako živjeti, ali ako se već prostitucija ne može iskorijeniti, a sumnjam da može, sve se mora učiniti da se stavi pod kontrolu, zaštititi one kojima je to potrebno – te jadne žene. Na državi je da to učini na najbolji mogući način.