Ponos mi ublažava patnju

U svojih 56 godina splitski alpinist Stipe Božić vidio je i doživio više nego što većina ljudi doživi ikad u životu: popeo se na najviše vrhove svih sedam kontinenata, bio na Sjevernom polu, spustio se u Lukinu jamu duboku 1395 metara, prešao gotovo sve velike pustinje na Zemlji… Sve to je dokumentirao kao pisac, fotograf, kamerman i televizijski redatelj. Osim toga, Božić je jedan od najboljih i najaktivnijih pripadnika Gorske službe spašavanja, volonterske organizacije čiji članovi bez ikakve naknade spašavaju unesrećene. Do prije dva mjeseca, u akcijama spašavanja Božićev glavni partner bio je njegov 32-godišnji sin Joško, pročelnik splitske stanice GSS-a. A onda se 3. lipnja dogodila tragedija.

Tog je dana Stipe Božić primio stravičnu vijest da mu je u prometnoj nesreći poginuo sin te da se njegova snaha Ana, zbog teških ozljeda, bori za život. Od užasa nije znao kamo bi se dao. Umirao je od tuge za sinom i u isto vrijeme molio nebo da ne uzme k sebi i ženu koja je njegovu sinu bila sve na svijetu. Sve što je znao bilo je da je njegov sin Joško poginuo naletjevši motorom na tegljač u blizini Drvenika. A nakon tri dana uslijedio je novi šok: iz bolnice su mu javili da je ozljedama podlegla i njegova snaha. Jedno romantično ljetovanje u Grčkoj, na koje su krenuli Joško i njegova 27-godišnja supruga Ana, završilo je tragedijom koja je zauvijek promijenila život Stipe Božića i njegove obitelji, kao i Joškove majke Smiljane, od koje se splitski alpinist razveo kad je Jošku bilo sedam godina, te roditelja Ane Božić. Bolna je bila spoznaja da su u trenutku prekinuta dva života i da dvoje mladih, koji su se vjenčali prije dvije godine i koji su nedavno kupili stan, maštajući o prinovi, više nema. Bake i djedovi veselili su se sreći svoje djece, razmišljali kako da im još pomognu ne bi li im što više olakšali svakodnevne brige, maštali o unučićima… No, svojoj djeci sada samo još mogu odnijeti stručak cvijeća na grob.

O najvećoj tragediji u životu Stipe Božić priča smireno, tihim glasom. Tek ponekad zastane i na tren se prazno zagleda u daljinu, priznajući da se u dnu srca još nije pomirio s tim da njegove snahe i njegova sina, kojeg je doživljavao i kao najboljeg prijatelja, više nema. No, unatoč tuzi, smogao je snage preuzeti Joškovu funkciju pročelnika splitske stanice GSS-a te nastaviti nekoć zajedničku misiju spašavanja ljudi. U novinama i dalje izlaze priče o Božićevim hrabrim spasilačkim pothvatima. No, njegovo je srce žalosno, jer spasio je gotovo tisuću nepoznatih ljudi, a svom sinu nije mogao pomoći.

Što vas je motiviralo da se učlanite u Gorsku službu spašavanja? – Prošao sam mnoga iskušenja i nevjerojatne događaje iz kojih sam gotovo čudom izišao živ. Bio sam u prilici da spašavam, ali i da budem spašen. Nakon svega, siguran sam samo u jedno: materijalna dobra nisu ono što vodi svijet naprijed, nego ljudski duh. A istinske vrijednosti za koje se isplati boriti su život, moral i etika. Spašavao sam ljude s planina, iz jama, sa stijena. Jednom sam prijatelja helikopterom spasio s Himalaje na visini od 6000 metara, a dogodilo se i da sam u jednoj noći, jednog po jednog, sa strme stijene izvukao 39 planinara. Često bih se s ljudima koje sam spasio poslije i sprijateljio. Nakon što se dogodila tragedija s mojim sinom Joškom i snahom Anom, mnogi od njih su me nazvali i izrazili suosjećanje.

I Joško je, poput vas, godinama bio član GSS-a. – Ljudi su za mog sina oduvijek pričali da je "poboljšana verzija mene", pa lako možete zaključiti koji su bili njegovi motivi za to. Svjetonazor nam je bio veoma sličan: Joško nikada nije trčao za novcem,važnije mu je bilo pomoći drugome. I karakteri su nam bili podudarni: obojica smo staloženi, mirni, nekonfliktni tipovi. Joško je čak bio staloženiji od mene, jer bih se ja, valjda zbog godina, povremeno ipak iznervirao. Ljudi su ga voljeli jer je bio dobroćudan i veselog duha. Kao mladić, bavio tae-kwon-doom i boksom. Čak je bio i juniorski prvak Hrvatske u boksu. U GSS se učlanio na vlastitu želju, i to nakon što se vratio iz Domovinskog rata, u kojem je proveo pune tri godine.

Obojica ste bili u ratu. Jeste li bili u istoj postrojbi? – Ne. Kad je počeo rat, moj sin je išao u četvrti razred srednje kemijske škole. Ja sam bio u ekspediciji, a kad sam se vratio, dočekala me vijest da je Joško kao 17-godišnjak prekinuo školovanje i pridružio se postrojbama HOS-a. Kad sam to čuo, poludio sam. Otišao sam do njegovih zapovjednika i razgovarao s njima, a sinu sam rekao: "Joško, ako hoćeš biti pravi vojnik, moraš ići u školu, na vojnu akademiju, a ne ovako." Taj put me poslušao i uspio sam ga vratiti kući. No, samo dva mjeseca nakon što je maturirao, unovačili su ga. Tri godine proveo je na ratištima, a nas dvojica slučajno smo se sreli tijekom Oluje u Kninu. On je bio u postrojbi Vojne policije, a meni je zadatak bio da tehnički osposobim TV studio u Kninu. Bio je to zaista poseban susret. Srećom, Joško tijekom rata nije ranjen, a ja sam u veljači 1992. ranjen gelerima mine u ruku, nogu i lijevu stranu tijela.

Kakav je bio vaš odnos tijekom Joškova djetinjstva? – Izvrstan, unatoč tome što sam se od svoje bivše supruge Smiljane, Joškove majke, rastao kad je njemu bilo sedam godina. I sa Smiljanom, koja je zdravstvena tehničarka, ostao sam dobar prijatelj. Joška sam prvi put poveo na vrh Mosora još dok nije ni prohodao, u nosiljci. Volio je skijanje i penjanje pa smo često išli na okolne planine. Bez obzira što sam često fizički bio odsutan, sudjelovao sam u sinovom odgoju najviše što je bilo moguće. A čim je malo stasao, nas dvojica smo postali nerazdvojni prijatelji. Pogotovo smo se zbližili nakon njegovog povratka iz rata. Obojica smo na ratištima prošli svašta, on više nego ja, i mislim da je to bio glavni razlog zbog kojeg je preko noći odrastao. No, otprilike godinu dana nakon što se vratio iz vojske, Joško je gotovo potpuno prestao spominjati rat. Nikad se nije busao u prsa niti hvalisao svojim pothvatima. Zaposlio se kao kemijski tehničar u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo u Splitu i okrenuo drugim stvarima, od kojih je spašavanje unesrećenih bilo jedna od najvažnijih.

Kada ste bili najponosniji na Joška? – Kad mi je rekao da se želi priključiti Gorskoj službi spašavanja, prošao sve tečajeve za to i počeo spašavati ljude. Ja sam vjerojatno bio bolji penjač od Joška, no on je bio mnogo bolji spasilac od mene. Imao je izvrsnu fizičku spremu, veliko znanje i zaista odlično vodio akcije spašavanja. Usto, osim za spašavanja iz zraka, Joško je bio kvalificiran i za ona pod morem, što ja nisam. Bio sam uistinu ponosan što se posvetio toj humanoj misiji. Joško je vodio većinu najkompliciranijih helikopterskih spašavanja u posljednjih deset godina.

Kolik o često ste u tim akcijama sudjelovali zajedno? – U 80 posto akcija zadnjih godina išli smo zajedno. Sjećam se jedne osobito opasne. Ja sam navodio helikopter, a on se spuštao užetom u kanjon Paklenice po čovjeka kojem je kamen pao na glavu, od čega je zadobio frakturu lubanje. Bilo je tako usko da se elisa helikoptera vrtjela metar od stijene. Joško se spustio, imobilizirao ozlijeđenog i stavio ga u nosiljku, ali mu mi nikako nismo uspijevali dobaciti konop za podizanje do helikoptera. Na kraju je, srećom, sve dobro završilo.

Je li vas bilo strah za sina u takvim situacijama? – Naravno, ali u takvim trenucima čovjek mora biti hladne glave jer jedan pogrešan potez znači smrt, kako za unesrećenog, tako i za spasioca. Postoje limiti preko kojih se ne smije ići i ja se toga držim. Učinit ću sve da se spasi čovjek, ali ako zbog toga poginu petorica drugih, akcija nema smisla. Srećom, prilikom akcija spašavanja nikada nisam ozlijeđen, a nije bio ni Joško.

Jeste li ga, s obzirom da ste iskusniji, ikada zaustavljali u nekim rizičnim pothvatima? – Jesam, ali uglavnom kad smo se zajedno penjali. Naime, bili smo skupa u ekspedicijama na Himalaji i na dva najviša vrha u Sjevernoj Americi, Mount McKinleyu na Aljasci i Mount Loganu u Kanadi. Mada, moram priznati da je Joško u nekim situacijama bio čak i oprezniji od mene. Znalo se dogoditi da i on mene zaustavi, pogotovo kad bismo došli pred sam vrh, a tada i najiskusnije penjače ponekad ponesu emocije.

Što ste prvo pomislili kad su vam javili da je Joško poginuo? – Pomislio sam: to nije istina, to se događa nekom drugom. I cijelo vrijeme dok je bio u komi u splitskoj bolnici – tih desetak sati – u meni je živio tračak nade da će on ipak, nekim čudom, preživjeti. Bio je u toliko opasnih situacija u životu u kojima je zaista mogao izgubiti glavu, da mi se ovo činilo posve nevjerojatnim.

Što vam pomaže da se nosite s tim nenadoknadivim gubitkom? – Ništa mi ne može pomoći. Grubo je reći, ali to je život. Na planini, gdje ljudi često pogibaju, prisiljeni ste naučiti se na takve stvari. Na planini spoznate koliko je život ranjiv, krhak i kratak. No, bez obzira na to, ima trenutaka kad odbijam prihvatiti da Joška više nema. Znam što se dogodilo i znam da se tu ništa više ne može izmijeniti, ali ipak… Ostaje mi jedino ponos zbog svega što je moj sin napravio. Iza njega je ostao trag. Pamtit će ga po dobru.

Kad ste se zadnji puta penjali na planinu zajedno s Joškom? – Za prošli Badnjak smo se Joško, ja i njegove sestre, kćeri iz mog drugog braka, Maja i Iva, popeli na Biokovo. Bio je to pravi obiteljski izlet. Sjećam se da sam mislio kako je divno to što su mi sva djeca zdrava i vole planine i prirodu. U današnje doba, kad roditelji strepe zbog droge, a djeca većinu vremena provode uz kompjutore i PlayStation, to mi se činilo kao velika sreća.

Stotine puta gledali ste smrti u oči. Bojite li je se? – Bojim se kad mi je smrt daleko. Kad je blizu, onda se ne bojim. Strah od smrti mi u opasnim situacijama pomaže da usredotočim pažnju na ono bitno, on je moj prijatelj. No kad, primjerice, oko mene u planini tutnji lavina, strah nestaje jer je u takvim situacijama ionako sve u Božjim rukama. Mislim da sam najbliže smrti bio kad smo se spuštali s Mount Everesta 1979. Nismo uspjeli doći do logora i noć nas je zatekla vani, na 8400 metara pri temperaturi od -40 Celzija i uz jak vjetar. Dotad nitko nije preživio noć na toj visini. Cijelo vrijeme smo jedan drugog održavali budnim jer je san u ovom slučaju značio bijelu smrt. Preživjeli smo i spustili se ujutro prema logoru. Već smo bili nadomak spasa, kad se naš prijatelj, Nepalac Ang Phu, otklizao 2000 metara i poginuo.

Što vas tjera da krećete na puteve s kojih nije sigurno hoćete li se vratiti? – Izazov. Ta, ponekad vrlo okrutna, a ponekad čudesno lijepa, borba čovjeka s prirodom.

Kako na to gledaju vaša supruga Vera i kćeri Maja i Iva? – One me podržavaju jer znaju kakav sam i koliko me to usrećuje. Znam da im ponekad nije lako, ali nikad mi nisu rekle da bi voljele da prekinem. Uostalom, kad smo se prvi put sreli, Vera je dobro znala čime se bavim. Upoznali smo se 1980. u talijanskom skijalištu Bormio, gdje sam joj bio učitelj skijanja. A 1996. je čak bila sa mnom u ekspediciji. Tad smo se zajedno popeli na Kilimadžaro, najviši vrh Afrike. Inače, ona je inženjerka građevine, a nas dvoje smo kao jin i jang. Ja sam smiren, dok je ona veoma temperamentna. Meni je glava uvijek "u oblacima", a Vera je s obje noge na zemlji. Praktična je i realna, tako da se savršeno nadopunjujemo. Veoma smo povezani pa se, kad sam u ekspediciji, gotovo svaki dan čujemo satelitskim telefonom.

Imaju li Maja i Iva u sebi avanturističkog duha? – Naravno. Obje su sportske penjačice. Iva, kojoj je 17 godina i pohađa gimnaziju, nedavno je bila s prijateljima na Grossglockneru, najvišem vrhu Austrije. Pitao sam je: "Jel’ primate jednog starijeg sa sobom?" – i bilo mi je baš drago kad su me pristali povesti. A dvije godine starija Maja, koja namjerava upisati studij filmske kamere, nedavno je na natjecanju u raznim vrstama penjanja "vanka regule" na Braču osvojila dva druga i jedno treće mjesto. Inače, prilično sam popustljiv otac. Možda zato jer su moji roditelji u djetinjstvu bili strogi prema meni, a ja smatram da se lijepom riječju i blagošću može postići mnogo više nego ljutnjom i vikom.

U kakvoj ste obitelji odrasli? – Do polaska u srednju elektrotehničku školu u Splitu, s roditeljima i sedam godina mlađom sestrom Dubravkom živio sam u selu Zavojane pokraj Makarske. Otac Jozo bavio se vinogradarstvom, a majka Neda je bila domaćica. Kad smo se preselili u Split, gdje je otac radio kao vozač, upisao sam se u izviđače i počeo s penjanjem. Moji roditelji to nisu razumjeli, a otac mi je čak skrivao gojzerice. Nije mu bilo jasno zašto bi se netko iz čistog mira verao po planinama. Tek mnogo kasnije, kad se o meni počelo pisati u novinama, prihvatili su to. No, bez obzira na to, moje je djetinjstvo bilo prekrasno, pogotovo onaj dio na selu. Ondje sam bio okružen prirodom, a upravo taj nedostatak prirode u gradu natjerao me da se počnem baviti penjanjem. A nakon što sam na jednom od izviđačkih predavanja vidio slajdove s planinskim vrhuncima, potpuno sam se zaljubio. No, i danas mislim da je dobro što nikada nisam dopustio planinama da me u potpunosti obuzmu. Uvijek sam se uz penjanje bavio još nečim jer smatram da bi me planine, da su me u potpunosti obuzele, davno ubile.

Što ste sve radili prije negoli ste dobili posao redatelja na HTV-u, zaduženog za posebne projekte? – Nakon srednje škole bio sam električar na prekooceanskom brodu, a čim sam zaradio dovoljno novca za penjačku opremu, iskrcao sam se i krenuo u planine. Bio sam fotograf, slobodni snimatelj, novinar Slobodne Dalmacije, montažer na televiziji…

Na čemu trenutačno radite? – Posljednjih godinu dana bavim se snimanjem desetodijelnog serijala o najpoznatijim svjetskim pustinjama, koji je skoro pri kraju. Pustinje su čudesna mjesta, ali moja prva ljubav ipak su planine. Prelijepe su i samo na njima moguće je postići potpun unutarnji mir.

Razgovarala Kristinka Šćavina Snimci: Saša Burić i privatni album