Ponosan sam na svoju obitelj i prijatelje

Kakve likove najradije glumite? – Zanimljivo mi je igrati likove koji su u sukobu sa sobom i s okolinom, pa su nam, dok ih gledamo na sceni, televiziji ili filmu – tragični, katkad smiješni, a zapravo zanimljivi, prepoznatljivi i bliski. Reklo bi se, obični ljudi iz susjedstva.

Znate li u situaciji stani-pani zadržati hladnu glavu ili se uspaničite? – Reagirao sam bez razmišljanja kad je trebalo skočiti u vodu, pomoći vlastitom djetetu, ili jednoj curici kojoj se zaglavila noga među žbice bicikla. Tek kasnije, kad bih razmislio, osjetio bih strah i preznojio se zbog onoga kako je sve moglo završiti.

U kojim ćete prilikama, zatreba li, glavom kroz zid? – Načelno, mislim da treba čuvati glavu.

Kako ste dosad uspjeli odoljeti sapunicama i ostalim “estradnim” formama? – Snimaju se sapunice, sitcomi, dramski serijali, čini mi se po američkoj šabloni – samo neka je zabavno i smiješno. A ja, dok mi život to dopušta, biram projekte u kojima radim.

Koliko je fizički izgled važan za glumca? – Mislim da je vrlo važan jer fizičkim izgledom ostavljamo prvi dojam.

Otkad je obrijana glava vaš zaštitni znak? – Glavu sam prvi put obrijao 1996., kad me Rene Bitorajac poslije probe “Izbacivača” u Teatru Exit odjedanput pogledao i rekao: “Mokri, ti bi se trebal ošišat! I tak si ćelav, a obrijan bi izgledal puno opakije za predstavu. To ti je sad i moderno!”. Otad variram od 0 do 10 milimetara.

Bavite li se sportom? – U djetinjstvu sam se bavio gimnastikom i rukometom, a u studentskim danima, pa sve do prije desetak godina, karateom. Danas se vozim biciklom kad god mogu.

Priznajete li uzrečicu da prva ljubav zaborava nema? Ili je, možda, najvažnija posljednja ljubav? – Prvi put sam se zaljubio u osnovnoj školi, u trećem ili četvrtom razredu – i eto zaborava nema. No, najvažnija je ova posljednja!

Gdje ste se upoznali s violinisticom Laurom Vadjon, umjetničkom direktoricom Hrvatskog baroknog ansambla i profesoricom na Muzičkoj akademiji, s kojom ste u braku tri godine? – Upoznali smo u Grožnjanu, prije više od deset godina, no tada smo samo pričali o glazbi i kazalištu, a naša životna priča počinje nakon dočeka jedne Nove godine kod zajedničkog prijatelja.

Nekoć ste svirali gitaru i pjevali u bendu Saletl: zasvirate li je i danas? – Volim glazbu, a na polici čeka još nekoliko puhačkih instrumenata koje bih volio naučiti svirati.

Kakav odnos imate s 22-godišnjim sinom Ivanom, rođenim u braku s kazališnom redateljicom Ninom Kleflin? – Sve moguće nedoumice i probleme nas dvojica bistrimo razgovorom, a meni je najdraže čuti njegovo mišljenje o mom radu, o mojim postupcima.

Glumce bije glas da ne mogu bez kafića i čašice: kakvi su vaši rituali prije i nakon predstave? – Prije predstave “prakticiram” zagrijavanje i koncentraciju na predstavu, a poslije predstave, na bicikl, pa kući. Tako je načelno, no bude situacija kad se poželimo družiti i poslije predstave ili probe – tad se ostane i do jutra.

Postoji li uloga koju ste priželjkivali, a niste je dobili? – Priželjkivao sam na filmu igrati Melkiora iz Marinkovićeva “Kiklopa“, no bilo je toliko drugih uloga da baš nisam stigao izgarati od želje.

A uloge koje ste nevoljko odigrali? – Pa bilo je predstava za koje sam poželio da što prije prestanu igrati, ali sam se i u njima davao maksimalno dok su bile na repertoaru, ili dok su imale publiku.

Postoji li nešto čega se sramite? – Da mogu, neke stvari bih popravio.

A na što ste najviše ponosni? – Na svoju obitelj i na svoje prijatelje.

Možete li za sebe reći da ste sretan čovjek? – Da, mogao bih reći da sam sretan čovjek.

Jagoda Zamoda