Povratak otpisanog u elitno društvo

Nakon što je prošlu subotu na utakmici protiv Bayera iz Leverkusena zabio prvi gol, Ivan Klasnić, 27-godišnji nogometaš Werdera iz Bremena, pao je na koljena, prekrižio se i poslao poljubac supruzi Patriciji i jednogodišnjoj kćerkici Fabienne Coleen, koje su ga bodrile s tribina Weser stadiona. Razdragani navijači počeli su skandirati njegovo ime, što ga je toliko ponijelo da je do kraja utakmice zabio još jedan gol i asistirao kod trećeg. No, nisu to bila dva obična gola koja se i očekuju od napadača u Bundesligi. U njima se skupila sva muka kroz koju je talentirani golgeter prošao od siječnja ove godine, otkako je bio osuđen na transplantaciju bubrega, ali i sva radost koju je mogao osjetiti zbog velikog povratka na travnjak.

Čovjek koji je u dva mjeseca prošao dvije transplantacije bubrega (25. siječnja i 15. ožujka) i naporan oporavak nakon njih, po svim zakonima medicine trebao bi biti vrlo discipliniran i limitiran, živjeti mirno, naučiti čuvati svoje tijelo od upala i ozljeda. Ali ne i Ivan Klasnić. On je tvrdoglavo i hrabro zacrtao drukčiji cilj: što prije vratiti se nogometu. Učinio je to najprije na mala vrata, došavši u rujnu na prvi trening. Zatim je 30. listopada odigrao svoju prvu utakmicu nakon bolesti za drugu momčad Werdera. Mjesec dana kasnije dao je prvi gol na prijateljskoj utakmici, a potpuno je likovao kad je 15. prosinca zaigrao za prvu momčad. Neki liječnici i dalje sumnjičavo kimaju glavom, prijatelji strahuju, supruga, brat i roditelji čvrsto daju podršku, a on vjeruje da zna odrediti pravi omjer nogometa i vlastitog zdravlja. Čak je svojim navijačima u božićnoj čestitki napisao od čega je napravljen poseban pojas koji mora nositi, jer ga očito “bombardiraju” pitanjima o zaštiti bubrega koji mu je dao otac.

Nakon svega što ste prošli i povratka nogometu, osjećate li se kao medicinski fenomen? – Bez obzira kako to zvučalo, uvijek sam se nadao da ću ponovo igrati nogomet. Naravno da je bilo trenutaka kad sam pomišljao da možda to i neće biti moguće, ali tada bih si opet davao nadu, uvjeravajući se kako ću sve dati od sebe da to uspijem, pa što bude. Naravno, da su se tijekom mog oporavka pojavile bilo kakve prepreke povratku na zeleni travnjak, ne bih se dvoumio što učiniti. Jer život je ipak važniji od nogometa. Ali, sve je išlo nekako kao po crti, osjećao sam se dobro, slušao sam što mi liječnici govore i nije bilo razloga da i ne ostvarim svoj najveći san. Da su liječnici rekli drukčije, poslušao bih ih.

Što su o tome mislili vaši roditelji i supruga? – Od prvog trenutka imao sam njihovu bezrezervnu podršku. Molili su me samo da pazim da mi se nešto ne dogodi. Zato sam u Americi dao izraditi specijalan pojas koji će štititi moj “treći” bubreg od eventualnih udaraca. Napravljen je od fiberglasa i u šali kažem da je sličan velikim ženskim gaćama. Nešto slično nosi i američki košarkaš Alonso Mourning, koji je prije nekoliko godina imao isti problem kao i ja. Također znam za slučaj kickboksera, koji nakon transplantacije pobjeđuje na turnirima i bez štitnika. No, ja sam se ipak odlučio za njega jer mi daje osjećaj sigurnosti ne samo za novi bubreg nego i kod većih opterećenja za trbušnjake.

Je li točno da je transplantirani bubreg toliko blizu površini kože da se može opipati? – Pa, nije baš odmah ispod, ali ni duboko s ostala dva.

Događa li se da u igri čuvate predio oko bubrega, a onda vas “pokosi” udarac u zglob ili mišić? – Ma, takvi udarci “ispod pojasa” prođu za tjedan ili dva, i na njih se na obazirem. Važno je samo da bubrezi rade.

Kojih se posebnih režima morate pridržavati? – Do kraja života moram uzimati lijekove koji sprečavaju odbacivanje organa. Uz to, uzimam i tablete za regulaciju krvnog tlaka te male količine kortizona, no nekako osjećam da bih uskoro mogao i bez njih. A nakon svakog vađenja krvi liječnici mi propisuju i određeni omjer vitamina, te po potrebi moram uzimati i dodatne količine magnezija.

Što ste morali izbaciti iz jelovnika? – Budući da sam sportaš, uvijek sam pazio što jedem, pa mi liječnički savjet da izbjegavam fast food i nije teško pao. Jer nikada i nisam bio ljubitelj hamburgera. Jedem uglavnom sve kuhano, a ako i pojedem nešto malo ljuće, nemam više tegoba koje sam osjećao prije transplantacije. Nisam nikada bio sklon alkoholu, pa mi apstinencija u tom smislu nije ni potrebna, a slano izbjegavam iz opreza, što bi trebali činiti i svi posve zdravi ljudi.

Što vam je u vrijeme oporavka bilo najteže? – Bolovanje mi je donijelo i jednu privilegiju: bio sam uz svoju kćer tijekom cijele njezine prve godine života. Nisam smio puno, ali trudio sam se supruzi pomoći koliko mogu, pa sam Fabienne Coleen mijenjao pelene, hranio je, šetao s njom u kolicima po kvartu da bi se supruga malo odmorila, jer teško mi je i zamisliti kroz što je sve prošla dok je strepila za mene. Možda je naša kći baš zato iznimno napredno dijete. Prve je korake napravila već sa sedam mjeseci, a ovih je dana proslavila prvi rođendan i već hoda kao velika cura i zove mamu. A svi kažu da ipak sliči na tatu. Ta obiteljska atmosfera kojom sam bio okružen i moja zaokupljenost Fabienne Coleen uvelike su mi pomogli da zaboravim na vlastite probleme. Istina, bilo mi je jako teško kad sam nakon operacije žarko želio primiti kćerkicu u naručje, ali nisam je smio podignuti, no nakon dva mjeseca uspio sam joj to nadoknaditi. Sada, kad je sve prošlo, nitko nije sretniji od mene i Patricije. I željeli bismo što prije imati još jednu bebu. Ovaj put dječačića, da se mene pita.

Kako ste se osjećali prije prve utakmice koju ste odigrali nakon desetomjesečnog izbivanja s terena? – Bio je to doista čudan osjećaj. Cijelo mi je tijelo drhtalo i da kojim slučajem nisam zaigrao, rasplakao bih se. A poslije sam se lagano počeo vraćati u normalu. Sada sam opet onaj stari, samo desetak kilograma mršaviji i možda malo ozbiljniji. Gledam samo naprijed i malo više pazim na zdravlje. Jer zdravlje je ipak najvažnije. Jako dobro znam da mi ni novac ni slava neće pomoći da dočekam starost i zadovoljno promatram svoju djecu i unuke. Samo zdravlje mi može dati toliku sreću.

Silvija Glavić Stocca

Tekst koji ste pročitali objavljen je u broju Glorije 676