Pronašla ljubav, ali ne i dom

Plavokosa glumica Marija Omaljev Grbić svoj bi život bez pretjerivanja mogla nazvati – nomadskim. Jedna od glavnih negativki u sapunici “Zakon ljubavi”, koja se prikazuje na Novoj TV, u nepunih je 25 godina promijeni­la čak četiri grada: rođena je u Novom Sadu (u obitelji vojvođanskih Hrvata), gimnaziju je završila u Rovinju, novinarstvo je studirala u Zagrebu, a glumu u Sarajevu. U gradu na Miljacki se skrasila jer se ondje zaljubila i – udala. No, njezin nemiran duh i želja za poslom potkraj lipnja su je ponovno doveli u Zagreb, na snimanje serijala, koje će vjerojatno potrajati do veljače iduće godine.

– Pratila sam prijašnje AVA-ine projekte i željela sam se, poput svojih sarajevskih kolegica Helene Minić i Ane Vilenice, u njima okušati. Stoga sam im prije pet mjeseci e-mailom poslala svoj životopis i dvije fotografije, tek toliko da me imaju u svojoj evidenciji. No, oni su, na moje iznenađenje, reagirali munjevito, pet minuta nakon što su primili e-mail. Nazvali su me i rekli da imaju jednu ulogu za mene te da dođem na audiciju u Zagreb. Otišla sam, odglumila nekoliko scena iz “Zakona ljubavi” i već sutradan su me obavijestili da sam dobila ulogu – priča Marija, kojoj je lik Une Perković, zločeste i razmažene pripadnice zagrebačke zlatne mladeži, bio velik izazov.

Pogotovo stoga što je u svom liku pronašla jedan djelić iz svoje biografije: i Una je, poput nje, htjela biti glumica, ali zbog nedostatka talenta to nije uspjela pa se zaposlila kao novinarka u tabloidu, Marija je, doduše, išla obrnutim putem. Najprije je željela biti novinarka, zbog čega je na Hrvatskim studijima u Zagrebu upisala studij novinarstva, a potom je postala glumica.

– Od Hrvatskih studija sam odustala na drugoj godini zbog statistike: s matematikom nikad, naime, nisam bila u prijateljskim odnosima – objašnjava Marija, koja je 2004., nakon neuspješnog pokušaja da se upiše na zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti, otišla u Sarajevo. Komisiju na tamošnjoj ASU oduševila je monologom Nine iz Čehovljeva “Galeba” i pjesmom “Sarajevo”, Ize­ta Sarajlića. Prva godina života u Sarajevu bila joj je, ka­že, veoma teška: studij je bio zahtjevan, a nedostajala joj je i obitelj. Majka Ruža, pravnica, otac Miljenko, inženjer strojarstva, i šest godina stariji brat Miki, zaposlen u Agrokoru, ostali su živjeti u Rovinju. Roditelji su je i uzdržavali, ali samo dok nije završila treću godinu jer je tada, prema pravilima Akademije, smjela glumiti u kazalištu i na televiziji te zarađivati.

Najviše je uloga ostvarila u Narodnom pozorištu – u predstavama “Jedan čovjek i jedna žena”, “Rodo­ljupci”, “Prvi put s ocem na izbore” i “Ženidba” – dok je TV gledatelji znaju iz bosanskih serijala “Pečat” i “Krv nije voda”.

Tetovaža kao znak ljubavi

U nekim predstavama glumila je i sa svojim šest godina starijim suprugom, glumcem Mirajem Grbi­ćem, za kojeg se udala 31. svibnja ove godine, nedugo nakon što je diplomirala. Njih dvoje su se upoznali dok je Ma­rija bila još na prvoj godini studija, u kafiću u neposrednoj blizini akademije, u koji su oboje svraćali. I dok je on od samog početka otvoreno pokazivao koliko mu se Marija sviđa, ona je bila vrlo suzdržana.

– Činilo mi se kao da pripadamo različitim svjetovima. Ja sam bila šminkerica, a on roker za kojeg se pričalo da je veliki zavodnik i boem. Godinu dana sam mu odolijevala, no on je bio uporan i osvojio me svojom kari­z­mom, šarmom i smislom za humor. “Kapitulirala” sam kad je nedugo nakon što smo prohodali na grudima istetovirao moje ime – otkriva Marija, koju je suprug podr­žao kad je prihvatila ulogu u “Zakonu ljubavi”. Uos­ta­lom, on mnogo vremena provodi u Zagrebu: čim odradi predstavu u Sarajevu, sjeda u automobil i dolazi k njoj.

– Ne dopuštamo da nas išta razdvoji, pa ni posao – kaže Marija, dodajući kako Miraj ne voli bučna mjesta i diskoteke pa najradije šeću gradom ili odu u neku kazališnu kavanu. Cjelodnevna snimanja Mariji ni ne dopuštaju “bančenja” pa večeri, kad joj nema supruga, uglav­nom provodi na Facebooku ili igrajući kompjutorske igrice u stanu koji je dobila na korištenje od AVA produkcije. Cimerica joj je Danijela Stanić, kolegica iz sapunice i poznanica s glumačke akademije u Sarajevu.

– Zagreb mi se sviđa jer je lijep, a i zato što se na njegovom središnjem trgu nalazi kip mog “sugrađanina”, bana Josipa Jelačića. On je, naime, rođen u Petro­va­radinu, koji je dio Novog Sada – objašnjava Marija, koja je rodni grad napustila kao desetogodišnja djevojčica – zbog politike, koja tada nije bila naklonjena hrvatskoj nacionalnoj manjini. Ali, Marija o tome nerado govori. Bilo joj je, kaže, žao što mora napustiti Voj­vo­dinu, no želi se sjećati samo lijepih trenutaka. Prim­je­rice, da je pohađala istu osnovnu školu kao i slavna tenisačica Monika Seleš.

– U Novi Sad odlazim vrlo rijetko jer ondje je ostalo malo moje obitelji. No, nikad neću zaboraviti ulice i parkove svoga djetinjstva – priznaje Marija kojoj je dolazak u novu sredinu bio pomalo šokantan. Morala je, primjerice, promijeniti govor (dotad je pričala na ekavici), no brzo je zavoljela Rovinj i Istru. – Ne znam gdje je zapravo moj dom – priznaje Marija – jer za svako mjesto u kojem sam živjela vežu me drugi ljudi i druge uspomene. No, osjećam da su svi ti gradovi na neki način moji, što god tko rekao.

Damir Leljak