Prvi Božić bez Vice

Kako se bliže blagdani, tako se u Diani Bulat Vukov izmjenjuju emocije. Kat­kad je ispunja sjeta, zbog spoznaje da će ovo biti prvi Božić bez njenog sup­ruga, legendarnog pjevača Vice Vuko­va, a ponekad je obuzima silan ponos, pogotovo nakon što je objavljeno redizajnirano izdanje njegova albuma “Vječni Božić”. Diana Vukov mu se istinski obradovala jer je to još jedan dokaz koliki je trag njezin suprug ostavio u hrvatskoj glazbi. Albumu Croatia Recordsa se razveselila i kći Ivana jer na njemu je zabilježen i njezin glas: najljepše božićne pjesme ona je, naime, snimila zajedno sa svojim tatom 1989., kad joj je bilo samo jedanaest godina.

A koliko su blagdanske pjesme u interpretaciji Vice i Ivane Vukov bile rado slušane i popularne, potvrđuje i podatak da su ubrzo postigle platinastu nakladu. Dok će u božićnom ozračju u svom domu, po tko zna koji put, slušati ‘Tihu noć”, Diana Vukov, umirovljena profesorica fizike, prisjetit će se i prosinca 1958., kad je, kao dvadesetogodišnja studentica iz Splita, u SKUD-u “Ivan Goran Kovačić” na zagrebačkom Zrinjevcu, upoznala dvije godine starijeg Šiben­čanina Vicu Vukova.

Čega se najradije sjetite iz zajedničkih gotovo pedeset godina? – Naših prvih dana, kad bismo, nakon proba zbora, sjedili na klupi i razgovarali. Kad smo pak imali nešto novca, otišli bismo na vrući čaj u malu kavanu na početku Zvonimirove ulice. To su nam bili možda najljepši dani, jer kasnije, kad je Vice postao popularan, naše šetnje bi prekidali pozdravi i pogledi, i više nismo imali tu privatnost kao u početku. Oboje smo jako voljeli glazbu i imali smo o čemu razgovarati. Cijeli smo život razgovarali. I sve smo si rekli. Tako da nije ništa ostalo nedorečeno.

Čuvate li neke sitnice koje vam je darovao suprug, a koje vam znače nešto posebno? – Čuvam njegova pisma koja mi je pisao prvih godina naše veze kad bih otišla kući u Split, a on ostajao u Zagrebu, ili kad bi on putovao. Vice je također čuvao moja pisma. I kćeri je, dok je pohađala srednju školu u Americi, pisao krasna pisma i slao ih e-mailom, a Ivana ih je sačuvala.

Postoji li mjesto u stanu koje je vašem suprugu bilo osobito drago? – To je biblioteka s njegovim radnim stolom, za kojim je pisao svoje kolumne, i nije volio da ga se ometa, ali unuka Vita ili kći mogle su ga, naravno, prekinuti. Nakon Dnevnika bi se povlačio u radnu sobu, iz koje ne bi izlazio do ponoći, ili bi pisao rano ujutro. Birao je vrijeme da svojim radom ne ometa obiteljska okupljanja, jer vrijeme rezervirano za obitelj strogo se poštovalo.

Kako ste proživjeli posljednja dva i pol mjeseca, otkako vašeg supruga više nema? – Uz mene su moja djeca, jer sin Emil i kći Ivana žive sa mnom, dolaze mi unuka Vita i njezina mama Ksenija Pajić, posjećuju me bliski prijatelji… Vicin brat Joško javi se gotovo svaki dan telefonom iz Rijeke, često se čujem i s njegovom sestrom Meri, koja živi u Šibeniku. Mnogo mi znači i moja sestra Gorka, najbliže susjede, koje su bile uz mene prvih dana, tako da nisam bila sama. No, nisam ja ostala sama u trenutku kad je Vice umro: ja sam bez svog supruga bila posljednje tri godine, koliko je on bio u komi.

Kad ste supruga vidjeli posljednji put? – Posjećivala sam ga svaki dan u bolnici. Kći i ja smo se brinule o njemu, povremeno su ga obilazili i drugi članovi obitelji, ali nisam željela da ga prijatelji posjećuju, željela sam da ga zadrže u sjećanju onakvog kakav je bio kad je bio zdrav, u punoj snazi. Dan prije nego što je preminuo, 23. rujna, bila sam kod njega nakon ručka i fizikalne terapije. Spavao je, no uspjela sam ga probuditi: govorila sam mu, otvorio je oči, ali nije bio raspoložen kao prethodnih dana. Bio je pospan i samo petnaestak minuta je imao otvorene oči, a ja sam s njim razgovarala na svoj način, kao što sam to činila svaki dan, držala ga za ruke, za glavu, i ponovno je zaspao. Inače, znao je biti dulje budan, pa bismo katkad i jedan sat na neki određeni način komunicirali, a on bi očima ili po­kretima ruku pokazivao da osjeća moju prisutnost. Reagirao je i na glazbu, puštala sam mu klavirske minijature, Pavarottija, Mariju Callas, Dominga, njegove pjesme s posljednje kompilacije Croatia Recordsa.

Kaže se da nada umire posljednja: dokad ste vjerovali da će se vaš suprug oporaviti tako da može doći kući? – Vjerovala sam u to do zadnjeg dana, premda su liječnici već u Bolnici Sestara milosrdnica, u koju je prevezen odmah nakon zlosretnog pada na stubama Hrvatskog sabora, 17. studenoga 2005., ustanovili teške ozljede glave i prognozirali da će živjeti najviše desetak dana. Nekoliko dana nakon operacije, koja je uspjela, kad se Vice osjećao malo bolje, pitala sam liječnike kolike su šanse za oporavak. Odgovorili su mi – dvadeset posto. To mi se činilo – mnogo. Kad mu se stanje pogoršalo, kad je pao u komu, stalno sam mu govorila, pretpostavljajući da me on ipak čuje, ali da mi to ne može pokazati: “Vice, moraš ozdraviti, pokušaj nešto reći, sve o tebi ovisi, želim da dođeš doma, da idemo u naš Bol, da budemo zajedno…”

Jeste li i ove tri godine odlazili u vašu vikendicu na Braču? – Prve dvije godine otišla bih samo na dva-tri dana, a ovo ljeto sam bila dva tjedna jer se u Bolu udala naša 30-godišnja kći Ivana, tako da sam dobila još jednog člana uže obitelji. Moj zet Jamie Carroll, 32-godišnji diplomat, zaposlen je u Britanskom veleposlanstvu u Zagrebu, u kojem radi i Ivana, kao menadžer Fonda za predpristupne projekte za ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Svadba je bila skromna jer su dugo odgađali vjenčanje.

Kako često vas posjećuje 17-godišnja unuka Vita, koja vam fizički veoma nalikuje? – Vita je jako privržena našoj obitelji. Pohađa treći razred Pete gimnazije, u kojoj sam ja svojedobno predavala fiziku, a učenica je i trećeg razreda Glazbene škole “Vatroslav Lisinski” u kojoj svira klavir. Kako su obje te škole vrlo blizu našeg stana, kad ne stigne otići kući, dođe k nama, pa joj ja, ako je potrebno, pomognem nešto u fizici i matematici, premda je odličan đak i pomoć joj gotovo nije potrebna. Kad je bila mala, zajedno smo rješavale klavirske probleme, no u klaviru me već nadmašila, i sad, ako treba, sluša savjete svog tate Emila, pijanista, koji joj posvećuje mnogo vremena.

Kad vam je najteže, u koje doba dana? – Predvečer. Posljednjih godina, otkad sam od 1998. u mirovini, Vice i ja bili smo nerazdvojni. Ujutro bismo uz kavu i dnevne novine razgovarali o najnovijim događajima, o tome što ćemo taj dan raditi. Obiteljski ručak, u dogovoru s djecom, bio je neizostavan, a za nedjeljnim objedom, koji bi Vice pripremao, okupljala se i šira obitelj. Kuhati je naučio za četverogodišnjeg prisilnog egzila u Parizu, početkom sedamdesetih. Specijaliteti su mu bili lazanje i odresci na lovački, i zapravo je, priznajem, kuhao po mojim receptima koje je usavršavao. A ja bih tada izišla iz kuhinje da mu ne smetam. Planirali smo, kad i Vice ode u mirovinu, više vremena provoditi u našoj kući na Braču, gdje smo toliko puta u kolovozu slavili njegov i moj rođendan, te godišnjice braka.

U čemu sada nalazite utjehu? – U vjeri da ovo nije kraj, da ćemo se jednog dana opet sresti… Moj je suprug mnogo pisao, godinama je vodio dnevnik, i ostala je knjiga koju je pripremao za tisak. To su kolumne što ih je od 2000. do 2003., do ulaska u Sabor kao zastupnik, objavljivao u Vjesniku. Svakako želim završiti to što je započeo, te naći izdavača.

Razmišljate li možda o osnivanju glazbene zaklade koja bi nosila ime vašeg supruga? – To bi bilo vrlo lijepo, iako nisam zasad o tome razmišljala, evo, vi ste mi dali ideju. No, moja kći raz­mišlja o osnivanju zak­lade za pomoć osobama u komi. Jer kad se to desi, obitelj se nađe u bezizlaznoj situaciji i ne zna gdje takvu osobu mogu smjestiti. Da nama nije pomogao Grad i gradonačelnik Milan Bandić te prije dvije godine smjestio Vicu u Specijalnu bolnicu za kronične bolesti u Rocke­felle­rovoj, doista ne znamo što bismo učinili. Trebalo bi stoga postojati takvo mjesto, gdje bi osobe u komi dobile potrebnu njegu, ali i rehabilitaciju, jer obitelj se sama ne može s time nositi.

Po čemu biste željeli da vaš suprug bude zapamćen? – Ljudi će ga pamtiti kao odličnog pjevača, kao izvrsnog pisca i kolumnista. A ja bih najviše željela da se pamti ta njegova beskompromisna ljubav prema domovini i njezinoj dobrobiti, bez obzira na posljedice, kako za njega, tako i za njegovu obitelj.

Jagoda Zamoda