Rođen sam pod sretnom zvijezdom

Otkako su Zagreb preplavili plakati koji najavljuju večerašnji koncert Željka Samardžića u Areni, mnogi se pitaju tko je pjevač koji je imao hrabrosti organizirati prvi samostalni koncert u dvorani s dvadesetak tisuća mjesta. No, folk-pop pjevač, 54-godišnji Mostarac s beogradskom adresom, u petnaest je godina karijere – jer popularan je postao tek u četrdesetoj – prodao dva i pol milijuna albuma, a njegovi koncerti u najvećim dvoranama u Beogradu, Skoplju, Zenici i Sarajevu bili su rasprodani. Ne manje važno je i to što su na tražilici youtube spotovi za njegove hitove “Ljubavnik”, “Stari lav”, “Grlica” i “Devet hiljada” među najtraženijima, a pojedine je pogledalo milijun posjetitelja.

– U Zagreb me dovode moje pjesme i interes publike. Dosad se za svaki moj nastup u hrvatskim diskotekama i klubovima tražila ulaznica više, a ohrabrio me i prosinački nastup u splitskoj Areni, koja je bila puna – govori Željko Samardžić, koji je prošlog tjedna s Jelenom Rozgom u Splitu snimio spot za duet “Ima nade”. U Zagreb dovodi bend s petnaest glazbenika, a publici obećava dvoipolsatni spektakl za pamćenje.

Tko su vaši fanovi? – Izgleda da se ženama osobito sviđa moj način prenošenja emocija kroz glazbu, a posebno mi je drago što su me u Hrvatskoj prihvatile i mlađe generacije.

Proslavili ste se u četrdesetoj: što ste radili do tada? – Cijeli moj život je vezan uz glazbu, godinama sam bio hotelski pjevač u Mostaru i Širokom Brijegu. Sigurno bih ostao lokalna zvijezda da zbog rata nisam morao napustiti rodni grad. Moj otac je Crnogorac, pokojna majka Hrvatica, a supruga muslimanka, tako da početkom devedesetih nisam mogao ni želio zauzimati stranu. Iz Mostara sam s obitelji, suprugom i tri kćeri, stigao u Beograd, odakle sam mislio krenuti dalje – u Kanadu, Australiju ili Sjedinjene Države. Kako bismo imali od čega živjeti, počeo sam nastupati u jednoj kavani i restoranu Ambasador. Moj repertoar s pjesmama Kemala Montena, Olivera Dragojevića i Kiće Slabinca odlično je prihvatio urbani beogradski krug, a Marina Tucaković i njen suprug Aleksandar Futa Radulović počeli su skladati i pisati tekstove za mene. Prvi hit je bio “Sipajte mi još jedan viski”, s kojim sam osvojio nagradu na Budvanskom festivalu, pa je došla “Grlica”, koja je vjerojatno moja najpopularnija pjesama, te “Stari lav”, “Devet hiljada” i “Stani mi na crtu”…

Iz kakve ste obitelji? – Moj otac je do 1980., kad je umirovljen, bio vojno lice, a pokojna majka je bila domaćica. Moja starija sestra Željka u Mostaru vodi restoran u Po-zorišnoj kafani, a mlađa sestra Sandra s obitelji živi u Nikšiću, gdje se brine o ocu. Zbog očeva posla smo se početkom šezdesetih preselili u Zadar, gdje sam završio osnovnu školu i u sportskoj dvorani Jazine imao prvi nastup. Na jednoj manifestaciji sam na talijanskom otpjevao hit Rite Pavone, moje tada omiljene pjevačice.

Kako ste postali pjevač? – U Mostar smo se vratili 1969., gdje sam završio srednju muzičku školu te osnovao sastav Rondo. Sa svojom grupom sam, primjerice, 1983. nastupio na festivalu Vaš šlager sezone, na kojem je pobijedio Oliver Dragojević s pjesmom “Moje prvo pijanstvo”. Osim toga, kolegica Lidija Kordić i njen sastav Ona i oni pozvali su me da ih četiri puta pratim na turnejama po Sovjetskom Savezu. Ipak, najpoznatiji sam bio kao hotelski pjevač: deset godina sam nastupao na vrtnoj terasi hotela Mostar, i još deset u Širokom Brijegu u hotelu Park.

Od koga ste naslijedili ljubav prema glazbi? – Moja majka je predivno pjevala. Lani je doživjela moždani udar i nije me prepoznala kad sam je posjetio u bolnici. Da sam uistinu njezin sin, povjerovala je tek kad sam joj otpjevao sevdalinku “Negdje u daljini pogled mi se gubi”, koju mi je pjevala u djetinjstvu. Odrastao sam uz sevdalinke, a znao sam i sve važnije pjesme od Slovenije do Makedonije.

Jeste li imali rezervni plan ako ne uspijete kao pjevač? – Nisam se sramio nikakvog posla, a životom u Mostaru bio sam prezadovoljan jer meni i mojoj obitelji ništa nije nedostajalo. U Starom gradu sam držao lokal Kabare, u kojem su gostovali glumci i pjevači, neko vrijeme sam bio turistički animator jedne agencije za područje Hercegovine, a radio sam i kao carinski manipulant u špediterskoj kompaniji. Uz to sam cijelo vrijeme, naravno, i pjevao.

Kako ste upoznali suprugu Maju? – Kad sam je primijetio na jednom plesnjaku u ekonomskoj školi, raspitao sam se o njoj kod njezinog profesora. Rekao mi je da je Maja skromna, povučena i šutljiva osoba, i baš to me zaintrigiralo. Na maturalnoj večeri njezinog razreda pjevao sam samo njoj i tada sam joj, ludo zaljubljen, predložio da budemo zajedno. Zajedno smo već 35 godina, imamo tri divne kćeri i dva unuka. A malo koji zet se, poput mene, može pohvaliti tako skladnim odnosom s punicom, koja danas živi s nama. Možda se dobro slažemo zbog toga jer sam rijetko doma.

Čime vam se bave supruga i djeca? – Supruga je ekonomistica i u Mostaru je vodila knjigovodstvo u Hercegovina putevima, najstarija kći Sanja je zubotehničarka, srednja Danijela ima svoj frizerski salon, a najmlađa Minja, studentica fotografije, jako lijepo pjeva i siguran sam da će krenuti mojim stopama.

Uživate li u ulozi djeda? – Obožavam svu djecu i bebe, a pogotovo unuke Luku i Aleksu. Ipak, trudim se da ne izgledam kao djed pa svakog jutra prehodam desetak kilometara, što me drži u formi. A dobra kondicija mi treba i za koncerte, ne biste vjerovali koliko su ti nastupi naporni.

Koliko vam je novac bitan? – Novac je dobar sluga, a loš gospodar. Na svojoj koži sam osjetio što znači preko noći izgubiti sve što ste cijeli život stvarali. Danas sebi i obitelji mogu priuštiti bezbrižan život, a najviše me raduje što je i mojih petnaestak stalnih suradnika sretno i zadovoljno. U vremenu oskudice teško je ostati ravnodušan prema problemima drugih ljudi pa sudjelujem u svim humanitarnim akcijama na koje me pozovu. Najdraže mi je kad ljudima pjesmom izmamim osmijeh na lice.

U čemu vi guštate? – Cijelo ljeto, od kraja svibnja do početka listopada, provodim na svom brodu od sedam i pol metara, kojim sam upravljam. Morsko plavetnilo i šum valova me najbolje opuštaju, a i strastveni sam ribolovac: moja specijalnost je lov orada, koje na udicu mamim rakovima.

Je li vam glumac Ljubiša Samardžić rođak? – Mi smo prije svega prijatelji, a kao i svi Samardžići, potječemo iz Krivošije u Crnoj Gori, regije na obroncima planine Orjen. Ponekad Krivošije zovu i Starom Hercegovinom, a u meteorološkim krugovima poznati smo po najvećoj količini padalina po metru četvornom u Europi.

Kruno Petrinović