Sarajevski motivi u Barceloni

Svoju spektakularnu retrospektivnu izložbu, koja je otvorena 24. ožujka u španjolskoj Barceloni, 69-godišnji slikar Mersad Berber dočekao je umoran i sretan. Od nekoliko tisuća radova iz sedam ciklusa, nastalih u protekla četiri desetljeća, umjetnik je u dogovoru s kustosima napravio izbor od pedesetak velikih platna, te još toliko skica, koji su predstavljeni u prestižnom muzeju Caixa Forum, smještenom nasuprot Muzeju Katalonije.

Iako je još kao student slikarstva u Ljubljani proglašen čudom, a njegove slike i grafike godinama su bile nezaobilazni statusni simbol svake bolje građanske obitelji na području bivše Jugoslavije te predmet interesa kolekcionara diljem svijeta, Mersad Berber veće priznanje od ovoga za svoj rad nije mogao ni zamisliti.

Predgovor za katalog napisao mu je sir Edward Lucie Smith, jedan od najznačajnijih britanskih povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara, koji ga je proglasio najvažnijim postklasicističkim autorom. A na otvorenju izložbe, koju je priredila jedna od najvećih svjetskih zaklada suvremene umjetnosti, okupila se društvena krema Katalonije, predvođena Juanom Antonijem Samaranchom, doživotnim počasnim predsjednikom Međunarodnog olimpijskog odbora, s kojim se Berber upoznao 1984. u Sarajevu, kad je portretirao njegovu suprugu.

U znak prijateljstva umjetnik mu je na otvorenju izložbe darovao zajedničku fotografiju, snimljenu u njegovom tadašnjem atelijeru na Koševu, te vrijedno ulje na platnu. U Barcelonu su stigli i njegovi prijatelji, štovatelji i kolekcionari iz cijelog svijeta, a među njima je bila i turska multimilijunašica Demet Samanci, suvlasnica obiteljskog imperija koji uključuje i vlasništvo Fashion TV-ja, te trgovačkog lanca Carrefour. Izložba u Barceloni možda bi bila drukčija da za opsade Sarajeva 1992. u granatiranju nije potpuno uništen Berberov atelijer na Koševu.

Prva granata, u znak odmazde, na njega je pala kad je u Dnevniku objavljeno da s prijateljem Ivom Pogorelićem i redateljem Ademirom Kulenovićem snima spot protiv opsade Sarajeva i rata u BiH. Nakon toga Berber se sa suprugom Amgisom, 63-godišnjom modnom dizajnericom s kojom je u braku četiri desetljeća i ima sinove Ensara (38) i Azera (35), preselio u Zagreb. I danas tu živi, u Bosanskoj ulici, gdje mu je i atelijer.

Kako to da ste prvu retrospektivnu izložbu priredili upravo u Barceloni? – Da me netko davno prije pitao gdje bih želio imati takvu izložbu, odlučio bih se za Barcelonu ili Firencu. Ideju je prije desetak i više godina dao moj veliki prijatelj Juan Antonio Samaranch, koji je predložio da ta izložba bude u njegovoj rodnoj Kataloniji. Njegov prijedlog mi se svidio jer je Barcelona jedno od najvažnijih središta suvremene likovne umjetnosti: tu su najveće muzejske zaklade, poput Caixa Foruma, u njemu su radili vodeći umjetnici poput Pabla Picassa, Juana Miroa, Antonina Gaudija i drugih.

Godi li vam takvo priznanje? – Da mi je 30 godina, skakao bih do neba od sreće. Dakako da je to veliki trenutak za mene, moju obitelj i krug prijatelja koji su me svih ovih godina poštovali i štitili. No, zapravo su ti ljudi s kojima sam proveo život moje najveće bogatstvo, bez obzira na sve pohvale, uspjehe, nagrade i priznanja. I drago mi je što su neki od njih danas sa mnom u Barceloni.

Zašto ste se dugo protivili nazivu izložbe Mersad Berber: Retrospektiva? – Bježao sam od tog naziva jer me asocira na kraj, a smatram da je moja knjiga još otvorena i bit će dokle god me zdravlje bude služilo. Draže bi mi bilo da se zove Izbor, ali retrospektiva vjerojatno zvuči efektnije. U protekla četiri desetljeća nakupilo se dosta materijala, a izlažem slike iz sedam ciklusa, uglavnom one koje su osvajale nagrade na svjetskim izložbama. Zapravo, bilo mi je najvažnije da publika na izložbi osjeti moju pripadnost srednjoeuropskom likovnom krugu i figurativnom štafelajnom slikarstvu, gdje vrijednost zanata još nešto znači.

Koji gradovi su ključni za vas kao umjetnika? – U Ljubljani sam studirao, u Sarajevu proživio najljepše godine, u Zagrebu sam upoznao suprugu Adu i tu s obitelji živim od 1992., kad sam u dramatičnim okolnostima, u norveškom transporteru, stigao zbog rada na scenografiji za predstavu “Osman” u zagrebačkom HNK. Osim toga, već 35 godina ljetna baza mi je u dubrovačkom naselju Lozica, gdje imamo kuću u susjedstvu operne dive Ruže Pospiš Baldani. Koja su vam najdraža mjesta u Zagrebu? – Još kao student odlazio sam na štrukle u hotel Esplanadu, a sviđa mi se i kavana hotela Palace. Ipak, Esplanada mi je najdraža, obožavam njezin građanski štih. A najdraži restorani su mi Zelendvor i Kod Ferenčine, to su moja mjesta za izlaske i druženje.

Zašto ste studirali u Ljubljani? – Na preporuku svojih profesora iz srednje škole počeo sam rano objavljivati ilustracije u novinama i časopisima, pa sam s kolegama u školi pokrenuo list Stršljen, čiji sam bio urednik. Zbog tekstova u kojima smo kritizirali ponašanje narodnih zastupnika u Skupštini BiH, kolega i ja smo završili na ispitivanju na policiji, gdje su nas proglasili trockistima. Naravno da to nije imalo veze sa stvarnošću, ali zbog toga, za kaznu, nisam mogao položiti maturu u roku, nego tek naknadno. Tako sam shvatio da moram otići. Prvo sam u Zagrebu upisao studij arhitekture, a iduće godine prebacio sam se u Ljubljanu na slikarstvo.

Što je bilo presudno da upišete studij slikarstva? – Kao srednjoškolac nabavio sam nekoliko džepnih knjiga o klasicima suvremene umjetnosti poput Paula Kleeja. Tada sam naslutio da je slikarstvo moj poziv, a definitivno sam se uvjerio kad sam u zagrebačkoj Modernoj galeriji, kao student arhitekture, vidio radove velike trijade hrvatske moderne, Miroslava Kraljevića, Josipa Račića i Vladimira Becića. Tako da sam na prijamni ispit na ljubljansku akademiju stigao s mapom radova “Uspomene na Bosnu”, prema kojima sam kasnije, uz poticaj profesora, izradio bakropise. Oni su me i proslavili. Još kao student osvojio sam Prešerenovu nagradu i izlagao na stotinjak izložbi diljem svijeta – od Londona do Tokija.

Kako ste upoznali suprugu Amgisu, vašu životnu ljubav i muzu? – Ada potječe iz ugledne obitelji sandžačkih trgovaca, ali je odrasla i školovala se u Zagrebu. Došla je na moju izložbu, koju sam kao ročnik priredio u tadašnjem Domu JNA, danas HV-a, u Zvonimirovoj ulici: upoznao nas je moj tetak, a ubrzo se rodila i ljubav. Među eksponatima na toj izložbi bio je i drvorez “Vrbaski stol”, koji sam kompletno izradio za odsluženja vojnog roka u Zagrebu. Gotovo je nepoznato da su svi likovi na vašim slikama stvarne osobe, a najčešći je Rom Beriša, vaš model iz Sarajeva.

Kako ste došli do njega? – Njemu je trebao novac i postao je model meni i mojim studentima u Sarajevu, gdje sam predavao na Umjetničkoj školi i Likovnoj akademiji na Obali. Slikao sam ga prema skicama i nakon što je umro, jer je takvog autentičnog i osebujnog modela teško naći.

Iz kakve ste obitelji? – Rođen sam u Bosanskom Petrovcu, u patrijarhalnoj obitelji. Moja pokojna majka Sadika bila je jedna od najvećih vezilja u ovom dijelu Europe: virtuozno je tkala orijentalne, klečane ćilime, a u Banjoj Luci je neko vrijeme imala svoju školu. Dar za likovnost i boju sam naslijedio od nje, kao i sklonost prema prirodnim pigmentima, te poštovanje prema materijalu. Moj pokojni otac Muhamed bio je frizer, imao je svoj salon u Banjoj Luci, a svirao je i violinu. Početkom devedesetih moji su roditelji izgnani iz obiteljske kuće, te su svaki s nekoliko plastičnih vrećica prešli Savu kod Gradiške, gdje sam ih dočekao. No, tuga ih je ubrzo slomila, pokopani su na zagrebačkom Miroševcu. To je bio njihov drugi egzodus: početkom Drugog svjetskog rata morali su pobjeći iz Petrovca, gdje sam rođen, jer su ih prijatelji Srbi upozorili da se četnici spremaju na pokolj muslimana. Najosnovnije stvari potrpali su u kola, a mene, bebu, pokrili su sijenom: preko vrleti bosanskog gorja stigli smo u Banju Luku.

Po čemu pamtite djetinjstvo u Banjoj Luci? – Jedna od prvih predstava na repertoaru našeg kazališta bila je “Hasanaginica”, a i danas se sjećam svoje zanesenosti tim čarobnim kulisama imaginarne, romantične Bosne. Imao sam sreću što sam za tu istu predstavu, koju je 2006. u zagrebačkom HNK postavljao Mustafa Nadarević, radio rekvizite: nedavno smo proslavili jubilarnu, pedesetu, izvedbu.

Odakle su Berberi? – Moji su krajišnici, živjeli su na granici Mletačkog i Otomanskog Carstva. I moje ime Mersad ima veze sa životom na granici: ono znači izvidnik, čovjek koji s kule izviđa okolinu.

Kako ste sinovima odabrali imena? – To je bio Amgisin izbor. Njezino ime na perzijskom znači “kraljica noći”, stariji sin Ensar dobio je ime po plemenu koje je prvo prihvatilo učenje proroka Muhameda, a Azer na perzijskom znači “oganj, vatra”.

Jeste li u Sarajevu živjeli boemski? – Vrlo intenzivno, rekao bih. Tada nije bujala samo likovna scena, nego i rock, teatar, film, pjesništvo… Sjećam se da sam s kolegom Brankom Bačanovićem izradio plakat za Kusturičin debitantski film “Sjećaš li se Dolly Bell”, družio sam se s Duškom Trifunovićem, koji je napisao najveće hitove Bijelog dugmeta i Indexa, a najbolji prijatelj bio mi je pjevač Davorin Popović: za album Indexa “Modra rijeka” napravio sam omot.

Je li odlazak iz Bosne još vaša otvorena rana? – Veliki pjesnik Duško Trifunović jednom mi je rekao: ako ikad odeš iz Bosne, ostavi svoju prošlost tamo, a ponesi uspomene. Tako sam i napravio, a Bosna je, da citiram drugog pjesnika, Skendera Kulenovića, “sve što imam”, zemlja “velike dobrote i velike mržnje”, kako mi je u pismu napisao književnik Meša Selimović. Na žalost, mog Sarajeva više nema, s ratom se sve raspalo: mnoga prijateljstva su nestala, a grad i zemlja potonuli su kao Titanic u sudaru s ledenjakom.

Želite li biti pokopani u Bosni? – Ne razmišljam o tome i ne smatram da je bitno gdje na kraju završe vaši ostaci, nego je mnogo važnije ono duhovno što ostavljate u naslijeđe generacijama koje dolaze. Definitivno pripadam europskom figurativnom krugu, koji se proteže od Krakowa i Münchena do Zagreba i Sarajeva i sretan sam što sam poneki rad dobro naslikao.

Je li vam, kao i mnogim umjetnicima, važna samoća u atelijeru? – U Zagrebu imam svoj krug prijatelja, ne živim samotnjački, ali kad ulazim u atelijer, osjećam da je to posvećeno mjesto. Kad stvaram, pobožno sam predan poslu, živim asketski i dovoljni su mi platno, boja i kist.

Osjećate li još uzbuđenje pred praznim platnom? – Ne. Najveće uzbuđenje je rađanje teme ili ciklusa. Trenutačno sam zaokupljen “Srebreničkim ciklusom”, koji je nastao prema knjizi “Grobnice: Srebrenica i Vukovar” forenzičara Erica Stovera i fotografa Gillesa Perresa, a ovo ljeto ću ga izložiti u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. To je velika, himnična tema o žrtvama najvećeg genocida u Europi nakon Drugog svjetskog rata, kojima na svoj način odajem počast. Za razliku od mnogih mojih kolega, u umjetnosti nikad nisam bio ciničan i destruktivan, nego sam nastojao sačuvati humanost i ljubav prema životu, bez obzira na teške teme i zlo oko nas.

Jeste li ikad napravili autoportret? – Samo nekoliko skica. Za platna sam birao druge junake: model za Dedala bio mi je sin Ensar, supruga Ada ima zapaženo mjesto na mojim slikama, njezin portret s ružom dobio je Grand Prix u Firenci. Moji portreti su ljubavne poeme, slikao sam samo ljude s kojima sam bio u prisnom odnosu.

Žalite li što vam sinovi nisu umjetnici? – Oni imaju taj senzibilitet, ali su im putevi drukčiji od mog: stariji Ensar je studirao hotelski menadžment u Švicarskoj, a danas je moja desna ruka. On je uspostavio ključne kontakte s brojnim galerijama i kolekcionarima u svijetu, a u ovih desetak godina, koliko radimo zajedno, za dokumentaciju mojih radova učinio je više nego sve institucije u protekla četiri desetljeća. Sudjeluje i mlađi Azer, koji je diplomirao novinarstvo u Zagrebu, ali je on više posvećen privatnom biznisu.

Je li supruga svoju karijeru podredila vama? – Ada je diplomirala ekonomiju, a sigurno je prvih godina zapostavila svoju karijeru na račun moje. No, poslije se našla u modi, surađuje s važnim studijima u Europi i kreira za njih, ali ne želi da se o tome mnogo priča.

Koliko vam je novac važan? – Novac određuje dostojanstvo čovjeka i način života. Nikad nisam za njim jurio, nego sam slijedio svoju artističku zvijezdu, a on je sam dolazio i odlazio. U ratu smo bili gladni svega, a pogotovo mi je nedostajao duhan, jer sam strastveni lulaš. Osim toga, izgubio sam golemi atelijer s tisućama radova i instrumenata, koji sam u Zagrebu isprva zamijenio podstanarskom sobicom. No, ne žalim se, za umjetnost nije dobro kad je život lišen uzbuđenja i dramatičnosti.

Kruno Petrinović