Traviata voli biti dobra baka

Operna primadona Nada Ruždjak, koja je uz redatelja Božidara Viol­i­ća na svečanosti u zagrebačkom HNK 24. studenoga dobila Na­g­ra­du hrvat­skoga glu­mi­šta za životno djelo, bila je uzbuđena kao da je pred njom najvažniji nastup u životu. Nije mogla sakriti koliko je potajice priželjkivala tu nagradu, to više što o njoj odlučuju predstavnici struke. Njezina operna karijera počela je 1963. godine.

Rođena Zagrepčanka, po majci iz varaž­dinskoga kraja, a po ocu Slovenka, na kazališnu je pozornicu zakoračila u riječkome HNK Ivana pl. Za­jca kao prelijepa Marica u opereti “Splitski akvarel” Ive Tijardovića. Sa scene je sišla nakon četiri desetljeća u zagrebačkome HNK kao jedna od najljepših i po glasu blistavih visina najpamtljivijih Violetta u Verdijevoj “Traviati”. Premda su godine prošle otkako se zastor za njom zauvijek spustio, gospođa Ruždjak, koja se na pozornici pojavila s prezimenom Siriščević, i danas je, u 74. godini, njegovana i lijepa žena, koja svoj izgled zahvaljuje prirodi. Ne osvrće se često unatrag, niti okreće listove ka­lendara, ali se sjeća kako su joj kazališne frizerke i garderobijerke često komplimentirale na izgledu: – A ja sam se pitala: “Bože, o čemu to one govore?!”.

Uvijek sam zbog izgleda imala komplekse, posebice kao mlada djevojka. Bila sam mršava, a sve moje prijateljice “punije”, što se meni više sviđalo. Čak sam poduzimala kure za debljanje, ali neuspješno. Ne mogu reći da nisam imala hofiranata, ali bila sam odgojena, i takvo je vrijeme bilo, da nisam s plesa išla sa svakim tko bi se ponudio za pratnju. Morala sam se strašno zaljubiti da bih s ne­kim krenula, biti luda od sreće, da ništa ne vidim i da hodam kao noj s glavom u pijesku. U Rijeci je Nada radila kao službenica u Torpedu i nije se formalno školovala za pjevačicu, premda je bila svjesna da ima lijep glas, koji je naslijedila po majci. – Kad je pjevala, kao da se kristali prosipaju – prisjeća se Nada, koja je počela s pjevanjem narodnih pjesama uz tamburašku pratnju u emisijama Radija Rijeka. Kako je bila “naturzengerica” počela je privatno učiti s riječkom prvakinjom Micom Glavačević, a njezinim odlaskom u Zagreb nastavila s poznatom riječkom Carmen Nadom Auer.

Kad je riječko kazalište raspisalo audiciju, Nada se prijavila i bila primljena. Ubrzo je položila i audiciju u Gradskom kazalištu “Komedija” i 1963. vratila se u rodni grad, a dvije godine poslije dobila je stalni angažman u Operi HNK, u kojoj je ostvarila sve uloge koloraturnog soprana. Stariji se još sjećaju kad je pjevala naslovnu ulogu u Donizettijevoj operi “Lucia di La­mmermoor” i nakon otpjevane znamenite scene ludila svi su pljeskali – prepuno gledalište, zboristi na pozornici, di­rigent i orkestar. Dodjela Nagrade “Milka Trnin­a” 1972. nije ju mogla mimoići. Ipak, njezina je antologijska uloga Traviate, milosnica pariških bogataša koja jednom u životu susreće iskrenu ljubav. Pjevala ju je 22 godine, često s njom go­sto­vala na inozemnim pozornicama, a u Berlinu je pjevala pod dirigentskim vodstvom Lorina Maazela.

Ulogu je studirala sa svojim životnim pratiteljem, slavnim bari­tonom Vladimirom Ruždjakom, koji je bio i uspješan operni redatelj: – Provela sam s njim petnaest prekrasnih godina. Vladeka nema već 21 godinu! Život s njim bio je lijep, jednostavan i lak. Koliko je bio grandiozan na pozornici, toliko je privatno bio čovjek pun ljubavi, razumijevanja i poštovanja.

Sama ali ne i osamljena

Uz Vladimira Ruždjaka odrastao je i Nadin sin Dra­žen, rođen u njezinu prvom braku s jednim zagrebačkim inženjerom, danas poznati urednik emisije Opera box i Dramskoga programa HRT-a.

– Dražen je kao dijete zavolio operu. Dolazio je na mo­je probe i predstave, nakon kojih bismo dugo u noć diskutirali i raspravljali. Dražen je Vladeka obožavao. Uz njega je zavolio i slikarstvo – kaže sretna majka uz či­jeg je supruga njezin jedinac naučio i dobro kuhati. Sa suprugom Marijom Vuković i njihovom kćerkicom Ančicom, koja je učenica 4. razreda osnovne škole, Dražen živi u stanu na Srednjacima, a Nada, koja kritički prati sve TV emisije sina i snahe, sama je u stanu blizu Avenije Vukovar. Primjećuje kako oboje svoj posao rade s mnogo ljubavi, ali kad se zajedno nađu nedjeljom, blagdanom ili kojom drugom prigodom za stolom – o poslu ne razgovaraju. Velika zagrebačka Traviata voli biti dobra baka.

Odveze svoju Ančicu do škole, dočeka je kad završi nastava, a kad se Dražen zasiti omiljene ribe, koja bi svakodnevno mogla biti na njegovu jelovniku, majka mu automobilom doveze na Srednjake veliki lonac “cušpajza”. A kako kuha, najbolje znaju brojni prijatelji, među kojima su liječnici, dirigenti i Nadine kolegice s pozornice, koje voli ugostiti u svojemu domu prepunom uspomena na bogatu i nesvakidašnju karijeru.

Željko Slunjski