Napisala Silvija Glavić Stocca Snimci: Darko Mihalić, Getty Images/Guliver i Sipa/JLP
Operacija je uspjela, organizam je prihvatio novi bubreg i Ivan Klasnić osjeća se odlično – glasila je kratka vijest koja je potkraj tjedna stigla iz Hannovera. Bio je to najljepši mogući kraj tajne misije 27-godišnjeg hrvatskog nogometnog reprezentativca i igrača Werdera iz Bremena, kojemu je ovaj put bubreg darovao otac, Ivan Klasnić. Naime, Klasnić je pod svaku cijenu želio izbjeći pritisak medija s kojim se potkraj siječnja morao nositi nakon prvog i, na žalost, neuspjelog presađivanja bubrega, pa su samo obitelj i najbliži prijatelji znali da ga sljedeći pokušaj očekuje 16. ožujka. Ali, čim je doznao da je sve prošlo u najboljem redu, napisao je svojoj internetskoj stranici nekoliko rečenica svojim vjernim navijačima: – Moj donor i ja dobro se osjećamo i presretan sam da ću ubuduće moći voditi "normalan" život. Operacija je iz medicinskih razloga bila potrebna već prije Uskrsa, pa sam brzo reagirao, obavijestio Klausa Allofsa i Thomasa Schaafa (čelni ljudi kluba op.a) i otputovao u Hannover. Želio sam izbjeći da se u medijima ponovo govori o mojoj operaciji. U zadnje vrijeme se dosta pisalo i o produžetku ugovora, kao da mi je u ovom trenutku to bilo najvažnije. Siguran sam da razumijete moju želju da u ovako teškom trenutku želim imati vremena za sebe. Zahvaljujem mojim roditeljima, bratu, supruzi, posebno mojoj kćeri, kao i svim prijateljima te svima vama na podršci koju ste mi dali. Lijepo je znati da postoje ljudi koji su uz mene. A zahvaljujem i liječnicima i medicinskim sestrama na svoj skrbi za mene. Nadam se da ću se brzo oporaviti i vratiti na travnjak…
Prije samo osam dana ležali ste u bolnici i pitali se hoće li ovaj put sve biti u redu. Sada ste kod kuće, sa svojom obitelji. Kakav je to osjećaj nakon svega? – Dakako da je bilo crnih misli, ali sada je sve u najboljem redu, onako kako sam i želio da bude. Liječnici su zadovoljni, ja se osjećam dobro, dobro je i moj otac, i nadam se da neće biti nikakvih komplikacija. Nastojat ću živjeti normalno u danim okolnostima, uz tablete koje svakodnevno moram uzimati te redovite mjesečne preglede u bolnici u Bremenu. Liječnici su mi rekli da bih za dva tjedna mogao početi lagano vježbati u teretani i plivati, a za mjesec ili mjesec i pol početi trčati, ali o tome uopće ne razmišljam. Svjestan sam da me čeka velika borba i zato nerado bilo što prognoziram. Najvažnije je da sam dobro i da se mojoj obitelji vratio osmijeh na lice.
Jeste li se pribojavali druge transplantacije? – Do prije godinu dana bio sam zdrav čovjek. Inače ljudi koji boluju od bubrežnih bolesti ne mogu spavati, imaju visoku temperaturu i druge probleme, no ja nikada ništa takvo nisam osjetio. Bio bih tek malo umorniji nakon utakmice, ali nakon 90 minuta napora, umor je normalna stvar. Da imam problema s bubrezima, doznao sam prije nešto više od godinu dana, nakon operacije slijepog crijeva. No, ni nakon uzimanja lijekova stanje se nije popravilo i pomirio sam se s tim da je transplantacija neizbježna. Ali, nije tako jednostavno doći do novog bubrega. U Njemačkoj se, kao uostalom i drugdje u svijetu, dugo čeka na organ za presađivanje, ali ja sam imao sreću da su mi svi moji rođaci, uža i dalja rodbina, željeli dati svoj bubreg. Pokazalo se da mi najviše odgovara mamin. S jedne strane, bilo mi je veoma teško zbog toga, a s druge sam bio sretan jer sam zaista izuzetno vezan uz svoje roditelje. U bolnici smo mama i ja bili na istom odjelu. Razgovarali smo mnogo, o svemu i svačemu. Bio sam zabrinut za nju, ali ona još više za mene. Mama je ipak mama. Mogu to razumjeti jer i ja svoju kćer volim najviše na svijetu. Sve je bilo u redu dok nismo doznali da zahvat nije uspio. Za oboje je to bio veliki šok. Srećom, cijelo smo vrijeme bili zajedno u sobi pa smo se uzajamno tješili. Zbog svega što sam prošao, naravno da sam se pribojavao kako će proći drugo presađivanje. Ali, eto, moj je organizam prihvatio bubreg koji mi je darovao otac.
Nakon prve transplantacije spominjao se s podatak da je vaš otac podrijetlom iz kraja u kojemu su dosta česte bubrežne bolesti pa da stoga nije mogao biti donor. – To prvi put čujem. Moj je otac podrijetlom iz Kravarskog blizu Velike Gorice i ni od koga iz tog kraja nisam čuo takvo što. A da su te priče netočne, dokazuje i ova transplantacija. Ja samo znam da je moj otac izuzetan čovjek. Kao mladić došao je u Njemačku trbuhom za kruhom i cijeli se život borio za svoju obitelj. Bile su mi samo četiri godine kad sam s bratom krenuo u nogometnu školu jednog malog kluba u Hamburgu, gdje sam se rodio i gdje smo živjeli. I vjerujte, dugo se skupljao novac za našu prvu loptu. Otac je bio izolater u jednoj privatnoj tvrtki i moji su se roditelji mnogo čega morali odreći da bi nas odgojili, othranili i odškolovali. Ja sam postao nogometaš, brat je zubar, ali najvažnije je da smo postali dobri ljudi na koje su naši roditelji ponosni.
I vaša supruga Patricia spominjala se kao mogući donor. – Moja bi supruga sve učinila za mene i našu kćer, i na tome sam joj zahvalan, ali ovaj put mi nije mogla pomoći. Budući da je medicinska sestra, najbolje je od svih nas znala što me čeka, ali nije to pokazivala, nego me bodrila, bila sve vrijeme uz mene, iako kod kuće imamo tromjesečnu kćerkicu koja treba svu njezinu pažnju.
Gdje ste upoznali Patriciju? – Prije deset godina upoznao nas je na jednoj zabavi zajednički prijatelj. Ona je Njemica i hrvatski razumije, ali ne govori baš dobro, no jezik nam nikada nije bio prepreka jer sam i ja rođen u Njemačkoj. Ali voli Hrvatsku i veoma joj se sviđa. Posebno Međugorje. Bili smo ondje prije dvije godine, a svakako ćemo otići i ovo ljeto, kad se dokraja oporavim.
Zbog bolesti ste se u 27. godini našli na prekretnici: jeste li razmislili čime biste se mogli baviti pokaže li se da više nećete moći igrati nogomet? – Ovo ljeto trebao sam nastaviti karijeru negdje drugdje. U kombinaciji je bio Juventus, kao i još nekoliko velikih klubova, ali odlučio sam ostati u Njemačkoj. I točno je da sam se našao na prekretnici, ali zaista nisam razmišljao o bilo kakvom drugom poslu. Nekako se još nadam da ću moći igrati. Znam da je situacija vrlo složena, pa zato ništa ne želim prognozirati, ali volio bih da se moje želje ostvare. Svjestan sam svih rizika koji mi prijete ako opet istrčim na travnjak i ne znam ni za jedan sličan slučaj, ali spreman sam sve pokušati da bih opet zaigrao nogomet. Pokušat ću dio tijela oko bubrega zaštititi posebnim ortopedskim pojasom i dao Bog da opet mogu raditi ono što mi je najdraže.
Kako sada izgleda vaš dan? – Ustajem u pola osam i bavim se svojom tromjesečnom kćerkicom Fabienne-Coleen. Ja joj mijenjam pelene, a supruga je hrani. Moja kći je najveće bogatstvo i njezin me osmijeh razveseljavao kad sam bio najtužniji. Rado je stavim u kolica i prošetam po kvartu, ili odem do kluba da vidim dečke, iako mi to sada, deset dana nakon operacije, nije lako. Mnogo šetam i s našom šestogodišnjom zlatnom retrivericom Ginom. A ostalo vrijeme uglavnom se odmaram. Čitam, gledam filmove, slušam glazbu i navijam za svoje dečke u klubu i našu reprezentaciju.
Stižu li vam i dalje pisma, poruke, e-mailovi podrške i lijepih želja? – Imao sam osjećaj da su svi uz mene. Posebno moj prijatelj Ivica Vranješ. Nakon svega što je učinio za mene, doživljavam ga kao brata. Ni sam ne znam koliko me ljudi zvalo, pisalo mi i slalo poruke, i na tome sam svima beskrajno zahvalan. A mnogo me toga ganulo do suza. Primjerice, nedavno je moj klub igrao protiv Bochuma. Svi koji su sjedili na tribini, bili su tako odjeveni i tako su posjedali da se izdaleka mogao pročitati broj 17, a razvili su i transparent na kojem je na hrvatskom pisalo "Ivane, ti si dio nas!".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....