Zlokobni Matanićev Ćaća otkriva mlade filmske dive

Novi film Dalibora Matanića , psihološki triler „Ćaća“, koji je u četvrtak 24. studenog stigao u k­ina, počiva u p­otpunosti na vizualnoj atmosferi i sjajnim glumačkim partijama. Uz očekivano odličnog Ivu Gregurevića i dobrog Igora Kovača, pravo su otkriće i snaga filma dvije mlade djevojke – Judita Franković i Iva Mihalić . ­

Matanić kroz cijelu svoju karijeru, od “Blagajnica hoće ići na more” do “Majke asfalta” i “Ćaće”, imponira pogođenim odabirom na filmu još ne posve afirmiranih glumica koje baš u njegovim djelima pokažu sav svoj talent i potpunu predanost poslu. To se dogodilo i u “Ćaći”, gdje je Matanić predstavio dvije mlade dame već poznate kazališnoj publici, ali tek odnedavno prisutne i na filmu.

­­

Redatelj nije ponudio neku tajnu formulu kojom uspijeva uvijek izabrati tako talentirane glumice. Odgovor je, ističe, u budnosti:

– Pratim cure koje izlaze s Akademije, ali ne samo njih, kako pokazuje i Juditin primjer. Uvijek se javljaju nove mlade snage, što je odlično, jer ih je izazovno promatrati kako rastu i razvijaju se. Treba samo pažljivo gledati.

Judita Franković oduševljena je što je već drugi put u kratkom razdoblju dobila priliku raditi s Matanićem.

– Matanić se nekako našao na početku i moje filmske karijere. Prva veća uloga mi je u “Majci asfalta” i oduvijek sam htjela s njime raditi, tako da sam iznimno sretna i iznenađena što me odabrao. Sve se odvijalo vrlo brzo, uključujući snimanje, ali to nije poremetilo Dadin način rada. Nadam da će me i ubuduće uzimati u obzir. Premda se uvijek pojave glasine da redatelj preferira ovu ili onu glumicu, vjerujem da još uvijek ima nekog prostora da ponovno radimo zajedno – rekla je Judita Franković, koja je osim redatelja željela istaknuti i rad uz Ivu Gregurevića.

– Divan, divan čovjek. Imala sam sreću raditi s njim i nakon “Ćaće” na debitantskom filmu Vlatke Vorkapić “Sonja i bik”, ali prvi put sam ga upoznala baš na “Ćaći”. Miran, staložen, osebujan, pravi profesionalac koji šuti, radi i čeka svoj red. Baš mi je bio gušt gledati ga u tom njegovom spokoju – čak i kad stvari postanu nesigurne ili napete on ima taj svoj predivan mir.

Ivi Mihalić uloga u “Ćaći” donijela je odmah i prvu veliku filmsku nagradu, pulsku Arenu za sporednu ulogu, koja joj je draga, ali ju prije svega shvaća kao obavezu za budućnost.

– Ovaj film bio je neki naš mali privatni eksperiment. Tako da mi nagrada znači, ona je priznanje radu i uvijek ju je lijepo dobiti, ali ne zanosim se. Treba se dalje truditi.

Mladoj glumici sigurno nije bilo lako snimati na ličkoj zimi – premda je sve junački podnijela, još se uvijek trese pri pomisli na temperaturu na setu.

– Uhuhu (smijeh). Bilo je hladno. Itekako! Ali super je što se pod adrenalinom sve preživi. Bila je dobra atmosfera i nekako se ni hladnoća onda više ne primjećuje. Ako te intrigira problematika filma, a uloga traži da se potpuno predaš, počneš ignorirati temperaturu od minus deset i sve druge teškoće. Vidiš samo ono što stvaraš, ono što želiš iznijeti zajedno s ekipom.

Film se bavi patologijom obiteljskih odnosa, pa je redatelj poticao Ivu da o njoj i sama razmišlja.

– Mene je najviše intrigirao sam moj lik, tj. njegova intima unutar toga općeg obiteljskog konteksta, način na koji ga on proživljava. Matanića je dosta intrigirala ta problematika, pa je i nas motivirao da o njoj razmišljamo pri radu na ulogama. S njim je divno raditi jer omogućuje glumcu da se potpuno preda i napravi neku vrstu pomaka i sam sa sobom, budući da je vrlo zahtjevan. No svakom je glumcu pozitivan izazov kada se pred njega postavi neki novi zadatak – rekla je Iva Mihalić.

O Matanićevom radu s glumicama svakako mnogo toga može reći doajenka hrvatskog glumišta Lela Margitić , koja u njegovim filmovima uživa i iz sasvim pristranih razloga, zbog kojih je, u društvu bivšeg supruga Borisa Miholjevića , i pogledala “Ćaću” već na zagrebačkoj premijeri. Njezin sin, naime, za Matanićeve filmove piše glazbu.

– Mislim da Dado prije svega uvijek dobro izabere, pa i ove dvije djevojke iz “Ćaće” stvarno su prekrasne, talentirane mlade osobe s kojima nije mogao pogriješiti. U ovom filmu sigurno nije imao vremena puno raditi s njima, budući da je snimljen tako brzo, pa je stoga najvažnije bilo dobro odabrati – zaključuje gospođa Lela.

Uz odličnu glumačku postavu, film je još jedna potvrda Matanićevog preferiranja vizualnog nad razgovornim i komornog nad spektakularnim. U ograničenom prostoru i s malim brojem likova, čiji su izrazi lica mnogo važniji od onoga što govore, ispričao je napetu priču izrazitog društvenokritičkog potencijala.