Zvonko Bogdan: Kavana je za pjevača najbolja škola

U kavansko pjevanje unio je neodoljiv šarm, suptilnost i gospodsko držanje, a svaki je njegov nastup glazbena šetnja kroz prostor i vrijeme te predstava za sebe. Njegove autorske skladbe, poput “Ej salaši na sjeveru Bačke”, “Govori se da me varaš” ili “Već odavno spremam svog mrkova”, toliko su popularne da ih mnogi već smatraju narodnim blagom. Riječ je, dakako, o 69-godišnjem Zvonku Bogdanu , pjevaču, skladatelju, etnomuzikologu, tekstopiscu, višestrukom kasačkom šampionu, treneru konja i golubaru.

Jedan od posljednjih pjevača starog kova, koji je ime i reputaciju stekao sedamdesetih svojim izvedbama starogradskih pjesama te mađarskih i ruskih romanci, ali i nezaboravnom suradnjom s legendarnim tamburaškim orkestrima Janike Balaža i Šandora Lakatoša, veliki je baštinik tradicije bačkih Bunjevaca. A to nisu samo bunjevačke pjesme, nego i autentičan stil života te životne vrijednosti, koje su u njegovom slučaju neraskidivo povezane – o čemu Zvonko Bogdan pjeva, tako i živi. Iako je svjestan da je život bačkih Bunjevaca kakav je upoznao u svom djetinjstvu u Somboru vjerojatno nepovratno izgubljen, Zvonko Bogdan se još herojski bori i ne potpisuje predaju.

Autentičan pjevač i čovjek, koji kao da je u naše doba zabunom ispao iz vremeplova, iz nekih drugih, mirnijih i sretnijih vremena, na intervju je pristao u povodu skorog koncerta u Spaladium Areni 17. prosinca. Koncert je prvotno trebao biti održan 12. studenog, no zbog pjevačeve bolesti prebačen je na novi termin. U Split se sa svojim tamburaškim sastavom vraća nakon tridesetogodišnje stanke i jedva čeka ponovni susret sa svojom publikom u Dalmaciji.

Tko su bili najmuzikalniji članovi vaše obitelji? – Dida Franja je doma imao sve tamburaške instrumente. Bio je fijakerist i cestar, graditelj puteva od kaldrme, koji je volio pjesmu, ljude i kavane, kao i moj otac Stipan. Pamtim da je mnogo puta stizao kući u cik zore u fijakeru u pratnji tamburaša. Sve to je prolazilo opušteno, bez trzavica i svađa s majkom Macom, koja mu je u pjesmi uvijek bila pratnja, drugi glas. Lijepo pjeva i moja sestra Zdenka, a najljepše tetka Ruža.

Otkad vaša obitelj živi u Bačkoj? – Moj pradida i naši preci su tu od 1800., dalje u prošlost nisam istraživao. Prema popisu stanovništva iz 1920. čak 72 tisuće ljudi se izjasnilo kao Bunjevci. To je moj svit, ljudi koji mene zanimaju i kojima se bavim, nastojeći sačuvati naše pisme i običaje.

Koju ste školu završili? – Srednju ekonomsku i to izvanredno, jer sam je u jednom trenutku zapustio zbog teatra, koji mi je u mladosti bio opsesija. Kad nisam uspio kao glumac, potpuno sam se okrenuo glazbi, a kao 28-godišnjak s velikim kavanskim iskustvom u Beogradu sam upisao glazbenu školu i solo pjevanje. Poslušao sam savjet svog mentora, slijepog pijanista Ladislava Baloga, čike Baloga, četrdeset godina starijeg od sebe, koji mi je rekao da bez škole neće biti ništa od ozbiljnog posla.

Odakle vaša strast prema kazalištu? – Miris teatra zavolio sam uz vrhunskog glumca Boru Stojanovića, koji mi je bio redatelj u Somborskom kazalištu. Kao srednjoškolac sam se zalijepio za njega i do danas se nisam maknuo s pozornice. Njegove riječi da je u životu najteže naći pravu mjeru, te da sve što je preko mjere nije dobro, vodile su me kroz život. Druga važna osoba bila je gospođa Jelka Asić, koju sam kao 20-godišnjak upoznao u Subotičkom teatru, gdje sam jednu sezonu bio u angažmanu. Ona je u Zagrebu završila glumačku i muzičku akademiju, i na njezinim privatnim satovima sam naučio osnove tehnike disanja, dikcije, scenske izražajnosti i artikulacije.

Kako ste stigli do Beograda? – Želio sam upisati studij glume, ali nisam položio prijamni pa sam, čekajući iduće ljeto i novi rok, počeo živjeti od svog glasa. Pjevao sam u restoranima Košuta, Kalemegdanska terasa, Stambol-kapija, a punih osam godina i u hotelu Union. Ondje je bilo 120 mjesta, a za publiku je bila obavezna rezervacija te kravata za muške. Nije bilo napojnica i nije se smjelo jesti za vrijeme nastupa, a muzičari su morali biti točni, uredni i pedantni, i radili su za mjesečnu plaću. Tamo sam stekao ime, ali sam se i istrošio, jer smo nastupali šest večeri u tjednu. Slobodan dan provodio sam na Petrovaradinskoj tvrđavi s orkestrom pokojnog Janike Balaža.

Kako ste se upoznali? – Janika je bio koncert-majstor tamburaškog orkestra u Novom Sadu s dvadeset i dva člana. Prijavio sam se na audiciju 1968., a naša suradnja je potrajala sve dok se Janika sredinom osamdesetih nije razbolio.

Jeste li ikad bili prisiljeni raditi išta drugo osim pjevati? – Hvala Bogu, nisam. Kavana je za pjevača najbolja škola, svaki dan se na pozornici morate potvrditi, nema ništa od posla ako ljudi odu kući nezadovoljni. Godinama sam radio bez slobodnog dana, a moje muzičke šetnje očito su se svidjele ljudima, jer su sva mjesta bila rezervirana po petnaest dana unaprijed. Tako se tada živjelo i u Beogradu i u Zagrebu, ljudi nisu izlazili iz kavane. Tu kavansku atmosferu sad nastojim prenijeti u dvorane. Svejedno mi je nastupam li u kazalištu, dvorani, šatoru ili pjevam na svadbi, atmosfera mora biti – kavanska.

Jeste li i stanovali u hotelu Union? – Ne. U Beogradu sam petnaest godina bio podstanar, od toga sam sa suprugom i dvoje djece šest-sedam godina živio u stančiću koji smo uredili u bivšoj šupi.

Pjevači, znači, nisu tada živjeli kao bubreg u loju? – Ma kakvi, godinama sam radio za golu plaću. Ali nisam zažalio što sam poslušao savjet svog oca koji mi je rekao da ne trčim za novcem, jer ću sve što mi je suđeno kad-tad dobiti. To se i ostvarilo.

Kad ste počeli skladati? – Zasitio sam se tuđih pjesama i ponovno se sjetio očevih riječi: “Što naučiš do dvadesete, to ćeš znati, a što stvoriš do četrdesete, to ćeš imati”. Shvatio sam da se približavam toj dobi, a još ništa nisam stvorio. Prvu kompoziciju sam skladao 1968., a prvu pjesmu “Ej salaši na sjeveru Bačke” napisao tri godine kasnije. Naprosto se dogodila jednog zimskog dana, 16. veljače 1971., u autobusu na putovanju iz Beograda do Sombora, a zapisao sam je kad sam stigao kući. Otada svake godine u prosjeku napišem po jednu skladbu.

Kako ste upoznali suprugu Mirjanu? – Upoznali smo se 1973. na Dužijanci, bunjevačkoj žetvenoj svečanosti u Subotici. Otpjevao sam “Salaše” i ugledao prelijepu mladu damu u bunjevačkoj nošnji. Da se vjenčamo, presudio je utjecaj njezinih roditelja, vrlo sposobnih ljudi, koji su na mene stavili šapu. Mirjana se preselila k meni u Beograd i tamo smo 1974. dobili sina Sigmunda, a dvije godine potom i kćer Evelin.

Gdje žive i čime se bave vaša djeca? – Evelin je medicinska sestra i sa svojom obitelji živi u američkom Ohiju. Moja snaha je Brazilka, tako da mi sin danas živi u Brazilu. On je bivši vaterpolist, vaterpolski trener i kuhar, govori pet jezika, i podario mi je trogodišnju unučicu Sofiju. Kći ima dvoje djece: 10-godišnju Ninu i 6-godišnjeg Aleksandra. Zimi ja posjećujem njih, a ljeti dolaze oni k meni.

Kako to da žive tako daleko od vas? – U najteže doba, u vrijeme Miloševićevog režima, poslao sam ih u Ameriku, na Floridu. Tamo su nekoliko godina zajedno živjeli, a potom ih je život odveo svakog na svoju stranu.

Kruno Petrinović

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli intervju sa Zvonkom Bogdanom pročitajte u tiskanom broju Glorije (br.878) ili se pretplatite na PDF izdanje