Najpozantiji Velšanin i najstariji dobitnik Oscara, na početku karijere nije se odvajao od boce, odavno je raskrstio s kćeri jedinicom, a sreću u ljubavi pronašao je s 27 godina mlađom suprugom zbog koje je počeo slikati i prodavati svoja djela.
Kad je Anthony Hopkins ovih dana drugi put u karijeri dobio Oscara za najbolju mušku ulogu, sa svoje 83 godine postao je najstariji dobitnik te nagrade u povijesti i, kao što i priliči toj dostojanstvenoj dobi, svečanu je dodjelu u Los Angelesu mirno prespavao, a govor zahvale održao tek sutradan pred kamerom u rodnom Walesu, kamo se sa ženom povukao na dulji odmor.
Nadahnuti glumac prodorno plavih očiju, koji je tijekom karijere dulje od 60 godina snimio niz filmova, među kojima su “Nedostižni most”, “Pobuna na brodu Bounty”, “Zorro osvetnik”, “Legende jeseni”, “Na kraju dana”, “Amistad” i mnogi drugi, te se nedavno pojavio u sjajnoj seriji “Westworld”, prvog je Oscara dobio kao Hannibal Lecter, možda najstrašniji negativac u povijesti filma, dok mu je ovogodišnji kipić pripao za ulogu ostarjela oca koji se muči s gubitkom pamćenja u filmu “Otac” redatelja Floriana Zellera.
U stvarnom životu Hopkins nema problema s pamćenjem, možda i zato što ga neprestano vježba: svira klavir, uči napamet stihove T. S. Eliota i W. H. Audena da mu, kako kaže, mozak ostane aktivan, a pamti i goleme količine dijaloga za filmske uloge, uključujući i replike na talijanskom i latinskom za ulogu pape Benedikta XVI. u filmu “Dva pape” u kojem mu je partner u ulozi pape Franje bio Jonathan Pryce.
Svoj tekst Hopkins uči tako da ga čita i prečitava i ponavlja čak do 250 puta, dok ga posve ne usvoji. - Tekst je poput ulice popločene kamenom. Vadim kamene ploče da vidim što je ispod i kako su povezane, a onda ih vraćam na mjesto. Ništa komplicirano. Kad čujem ljude na televiziji kako pričaju o “procesu”, pomislim, daj zašuti i radi što se od tebe traži - rekao je više puta Hopkins, koji nikako ne voli mistificirati glumački posao.
Potomak pekarske dinastije
- Moja žena kaže da ja vrlo marljivo radim. Ali ja uopće nemam osjećaj da radim. Uživam u tome. Ne uzrujavam se i ne mučim. Volim učiti tekst napamet. Sad postoji tehnika pomoću koje vam puštaju dijalog u slušalice, to se često radi u Americi. Ali ja ne. Mislim da je to najbrži put u demenciju - kaže Hopkins koji naglašava kako je gluma “naprosto luksuz koji si mogu priuštiti”.
- Na filmu ja zapravo ne radim ništa. Čovjek koji mi čisti prikolicu ujutro ili mi dodaje rekvizite, šminkeri, frizeri, kamermani, to su ljudi koji moju blesavu facu stavljaju na ekran. Ja nisam ništa. Ja sam samo sredstvo. A tko god za sebe vjeruje da je nešto posebno, na putu je za pakao na zemlji - skromno je izjavio Hopkins.
'Kad čujem ljude na televiziji da pričaju o ‘procesu’, pomislim, daj zašuti i radi što se od tebe traži, kaže za glumu'.
Jedinac rođen 1937. u Port Talbotu u Walesu, gdje je proveo djetinjstvo, mali Anthony nije bio baš dječak koji obećava. Volio je slikati i svirati klavir, ali škola ga nikako nije zanimala. - Imaš veliku glavu kao slonić Dumbo, šteta što ti je prazna - rekao mu je jednom djed, pekar kao i Hopkinsov otac Richard, za kojeg je Hopkins rekao: - Moj otac bio je dobar otac, ali manjkalo mu je naobrazbe pa se zato često ljutio i bio je prilično strog. Nije znao drugo nego naporno raditi, a ja sam to od njega naslijedio: radnu etiku i stav da nema cendranja.
Uspomenu na oca i djeda - starinske otresite muškarce koji ne znaju s emocijama - glumac je poslije ugradio u svoju najdražu ulogu, onu kralja Leara. Gluma ga je spasila od toga da i sam postane pekar. Nakon što je pročitao oglas u novinama koji je pozivao mlade talente na prijamni ispit, Hopkins se upisao u Royal Welsh College of Music and Drama u Cardiffu na kojem je diplomirao s 19 godina. Slijedila je Kraljevska akademija dramskih umjetnosti i ubrzo stalni glumački angažman u Nacionalnom kazalištu u Londonu.
- Dobio sam i previše sjajnih prilika, ali može se reći da sam ugrizao ruku koja me hranila - rekao je poslije Hopkins, priznajući da je unatoč tome što je ispočetka sve išlo tako glatko, ili možda baš zato što je išlo i prelagano, bio neprestano nezadovoljan, ogorčen, svadljiv i pritom je previše pio. U jednom času mladi je glumac shvatio da je pred njim budućnost ispunjena ulogama u Shakespeareovim komadima i obuzela ga je groza.
Put do otrežnjenja
- Stajao sam iza pozornice u Old Vicu u zgužvanim tajicama i pomislio: “Još jedna beskrajna predstava” i sinulo mi je da će mi tako biti dovijeka - sjeća se Hopkins. S takvom se budućnošću nije htio pomiriti. Sreću nije našao ni privatno, u prvom braku s glumicom Petronellom Barker, s kojom se vjenčao 1966. i dvije godine poslije dobio s njom dijete. Brak se definitivno raspao kad je Hopkins upoznao Jennifer Lynton, tajnicu koju su poslali po njega iz Pinewood Studija da ga dovuče na snimanje na koje je u pijanstvu posve zaboravio. Ništa ga više nije držalo u Britaniji pa je 1972. izišao iz kazališta, doslovce na pol predstave “Macbetha”, i s Jennifer, s kojom se vjenčao, preselio se u Los Angeles gdje se nadao filmskim ulogama.
Na filmu se Hopkins već uspješno okušao u Britaniji, u ratnoj drami “Nedostižan most”, u režiji Davida Attenborougha, koji ga je opisao kao “nedvojbeno najboljeg glumca svoje generacije”. No, početak u Hollywoodu nije bio lak. Prvu ulogu dobio je u “Djevojci iz Petrovke”, slabo primljenoj romantičnoj komediji s Goldie Hawn čija se radnja odvija u Sovjetskom Savezu; film se trebao snimati u Beogradu, ali se na kraju snimao u Beču jer su se jugoslavenski filmaši bojali uvrijediti Ruse. Kritike su bile porazne, a Hopkinsa jedva da je tko spominjao. Sa sljedećim filmom, u kojem mu je partnerica bila Shirley MacLaine, zaradio je pak nominaciju za Zlatnu malinu za najgorega glumca.
Karijeri mu nije pomogla ni reputacija teškog pijanca, ali nakon što se jednog jutra 1975. probudio u hotelskoj sobi u Phoenixu u Arizoni a da pojma nije imao kako je onamo dospio, odlučio je prestati piti. - Shvatio sam da srljam u propast i u pakao ako ne promijenim način života - objasnio je Hopkins koji odonda nije popio ni kap alkohola.
Krajem 1980-ih vratio se sa suprugom u Britaniju i počelo je dobro razdoblje, s mnogo rada u kazalištu i na filmu. Nakon što je 1992. ulio svima strah u kosti kao dr. Hannibal Lecter u filmu “Kad jaganjci utihnu”, snimio je neke od svojih najboljih filmova - “Na kraju dana” prema romanu Kazua Ishigura, koji mu je ujedno i najdraži film, te “Shadowlands” i “Howard’s End”. - Sve je naizgled bilo dobro. Ali bio sam nemiran. Nisam uopće bio sretan. I zbilja nisam znao što zapravo želim - priznao je glumac.
Kad ga je 1994. redatelj Oliver Stone pozvao da glumi Ricarda Nixona, Hopkins je prvo odbio. - Jesi lud? Pa treba ti glumac Amerikanac, rekao sam mu, ali Stone je svejedno došao u London i pozvao me na doručak. Kad sam izlazio iz kuće, Jenni mi je rekla: “Nemoj prihvatiti ulogu jer ćeš napraviti budalu od sebe.” “OK”, rekao sam ja. I dok sam prolazio kroz Hyde Park na putu do hotela, stao sam i pomislio: No, mogu ostati ovdje do kraja života i igrati fine uloge, imati pristojnu karijeru, BBC, teatar, malo ujaka Vanje i to. Ali je li to ono što želim? Glas u meni odgovorio je: Ne, želiš pustolovinu - sjeća se Hopkins.
Novi život uz treću ženu
Poslušavši taj unutarnji glas, glumac se ponovno preselio u Kaliforniju, gdje i danas živi; čak je 2000. postao američki državljanin. Nakon razvoda od Lynton, 2003. vjenčao se s 18 godina mlađom Stellom Arroyave, rođenom Kolumbijkom koja se bavila prodajom umjetnina i antikviteta. Upoznali su se kad je on ušao u njezinu trgovinu u Los Angelesu i ubrzo nakon toga postali su par.
'Radio sam gadne stvari u životu, ali mi je Stella rekla: Za boga miloga, oprosti si, Svi smo ih činili. nemoj biti tako strog prema sebi'.
Stella je svojeglavog glumca koji je tražio pustolovine pretvorila u poslovnog čovjeka s vlastitim carstvom. Potiče ga da svoje slike prodaje po galerijama diljem svijeta kao i da komponira, a čak ga je nagovorila da na tržište lansira “rodno neutralni” parfem AH te liniju mirisnih svijeća i raspršivača mirisa za dom, od kojih sav prihod ide u dobrotvornu zakladu za gladnu djecu Amerike. I to nije sve: Stelli za ljubav Hopkins se pojavio u njezinom filmu “Elyse”, čija je junakinja emocionalno nestabilna žena nalik na Stellinu majku.
“Čovjek se mora upitati zašto se, zaboga, Anthony Hopkins pojavio u takvom amaterskom uratku, ali odgovor postaje jasan kad shvatimo da je posrijedi redateljski prvijenac stanovite Stelle Hopkins, čije prezime nije puka slučajnost”, zlobno je napisao kritičar Hollywood Reportera. No, Hopkins je sretan sa Stellom, koja se odlično brine za njega. Pazi da svaki dan pliva u bazenu, trči na traci i diže utege te mu priređuje zdrave salate, zelene sokove i jela s mnogo proteina.
Čitajte i: Kralj intervjua čiji se poziv u show nikad nije odbijao, ženio se osam puta, a umro je kao samac
- I pametnija je od mene - tvrdi Hopkins. - Radio sam gadne stvari u životu. Povrijedio sam mnoge ljude. Ali ona mi je rekla: “Za Boga miloga, oprosti si. Svašta si radio. Svi smo. Nemoj biti tako strog prema sebi”. I više nisam.
Kad je bio mlađi, Hopkins je volio sjesti u auto sam i krenuti u istraživanje Amerike; jednom je udaljenost od Charlestona u Južnoj Karolini do Pittsburgha - gotovo 1000 kilometara - prešao u jednom danu. Sad više ne ide na tako zahtjevna putovanja, ali i dalje voli voziti pa se često sa ženom odveze u brdoviti predio Big Sur gdje hodaju po stazama kroz prirodu. Do luksuza mu, kaže, nije stalo.
- Volim fino pojesti, ali ne idem na otvaranja restorana i takve stvari. Volim raditi i vježbati i održavati kondiciju. Raskoš nije moj stil. Volim ljude, ali većinu vremena provodim sam. Slikam, komponiram i sviram klavir. I to mi je najbolje. Nemam ambicija, nemam potrebu ništa dokazivati - objasnio je Hopkins nedavno. Ali ne sprema se za mirovinu.
- I dalje ću raditi jer što bih inače sa sobom? Umirovit ću se kad mi ispadnu zubi i otpadne kosa. Kakvog smisla ima sjediti i zuriti u televizor? Osim toga, golf ne igram i ne želim ga igrati - izjavio je glumac te dodao kako uživa u životu dok može, jer će, kako je rekao, “ubrzo zaspati i spavati jako jako dugo”.
Smrti se ne boji. Za sebe kaže da nije baš vjernik, nego grešnik kao i svi, i da što je stariji, sve više vjeruje da postoji golem dio života o kojem ne znamo baš ništa. - Moram vjerovati da postoji nešto veće od mene. Da sam ja samo mikrob. To mi pruža najveće olakšanje - priznati da sam zbilja nitko i ništa. I moram reći, tko god vodi ovu predstavu, hvala vam.
Čitajte i: Život Tigera Woodsa kao film: Od golferskog čuda od djeteta, do sunovrata u porocima - i nazad
Mudrac na Twitteru i zvijezda na Tik-Toku
Dok su zajedno snimali film ‘Transformeri: Posljednji vitez’, mlađi kolega Mark Wahlberg pokazao je Anthonyju Hopkinsu kako funkcionira Twitter i tad već 78-godišnji glumac našao je novu zabavu. Za svojih gotovo 900 tisuća pratitelja Hopkins redovito objavljuje poslastice: ili pleše pred jednim od svojih velikih ulja na platnu, ili svira Gershwina na klaviru dok mu mačka sjedi na krilu, ili recitira velškog pjesnika Dylana Thomasa na očevu grobu. Voli katkad podijeliti i mudre savjete kao što je ovaj koji je objavio još 2017: ‘Najsnažnijeg, najhrabrijeg sebe možemo doživjeti kad potpuno prihvatimo sve. Prihvatite život kakav jest’. Aktivan je i na Instagramu, kao i na Tik-Toku, gdje pak ima milijun pratitelja koji su nedavno naveliko dijelili njegov ples uz stvar ‘Tootsie Slide’.
Starci i kćeri
Od svih Shakespeareovih komada, Anthony Hopkins najviše voli ‘Kralja Leara’ kojeg je prvi put igrao još 1986. u kazalištu u Londonu, u režiji Davida Harea. - Predstava je bila sjajna, ali ja sam ubrzo shvatio da nisam dorastao ulozi jer sam premlad - priznao je poslije Hopkins. Nova mu se prilika pružila u dobi od 80 godina u filmu Richarda Eyrea kad je maestralno utjelovio ostarjelog kralja razdrtoga u mučnom sukobu s kćerima, koje su glumile Emma Thompson, Emily Watson i Florence Pugh.
- U međuvremenu sam prikupio iskustva za tu ulogu. Kako je jednom rekao Goethe, svaki starac zna o čemu se radi u kralju Learu - objasnio je Hopkins, koji o tome možda zna i malo više od ostalih, jer sam s kćeri ima vrlo složen odnos. Abigail Hopkins, koja za sebe kaže da je pjevačica, glumica i redateljica, rođena je 1968. kad se Hopkinsov brak s njezinom majkom već raspadao. Glumac je većinu vremena provodio na poslu ili uz bocu tekile, a na kraju je doslovce pobjegao u Ameriku s novom ženom, a bivšu ženu i kćer ostavio u Londonu.
- Viđala sam ga možda jednom godišnje, ako i toliko - poslije se požalila Abigail koja je odrasla u nesretnu, nesređenu mladu ženu. Dok je očeva slava rasla, Abigail se trpala amfetaminima i alkoholom i razmišljala o samoubojstvu. Abigail i Hopkins uspjeli su se ipak zbližiti kad je glumac dobio Oscara za ulogu Hannibala Lectera; počeli su se pojavljivati zajedno na premijerama, a otac je čak pomogao kćeri da dobije i manje filmske uloge te da kupi stan.
No, Abigail mu nije mogla oprostiti što ju je zapostavljao u djetinjstvu niti je mogla živjeti u njegovoj sjeni pa su odnosi ponovno zahladili. Kad su ga 2018. pitali ima li unuke, Hopkins je morao priznati da - nema pojma. - Ljudi se rastaju. Idu svojim putem. Ne morate nužno voljeti svoju obitelj. Djeci se njihovi roditelji ne moraju nužno sviđati. Ne morate voljeti jedni druge - komentirao je Hopkins. Kad su mu predbacili da zvuči hladno, odgovorio je: - Pa da. Život je hladan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....