Surađivao je s velikim Oliverom, Balaševićem, a na turneji s očevim nekadašnjim bendom Parnim valjkom - shvatio je i zašto mu je tata Rastko Milošev Ras govorio je da je biti rock-zvijezda najbolji posao na svijetu. Poslušavši i njegov drugi savjet - upustio se i u pisanje vlastite muzike, s kojom je nedavno ovaj mladi klasični glazbenik, osvojio brojne obožavatelje.
Glazbenik koji je u svojih 29 godina prikupio zavidan broj suradnji s velikanima domaće glazbe, stoga je Matej Milošev u muzičkim krugovima već odavno poznat. Violončelist, klasičar, s velikom strašću za pop i rock glazbom nedavno je iskoračio iz samozatajne uloge pratećeg svirača i ohrabrio se u stvaranju vlastite glazbe. Projekt je zamislio i ostvario kao suradnju s brojnim poznatim imenima s naše scene, a prva koju je Milošev predstavio je pjesma "Drugom prilikom". Pjesmu je otpjevala Dunja Ercegović, poznatija kao Lovely Quinces, a djelo je, baš kao i video spot u režiji Renate Lučić oduševio javnost.
Tim smo povodom razgovarali s mladim glazbenikom, kako bismo ga bolje upoznali i predstavili. Na pitanje odakle je on, Matej nema jednostavan odgovor, nego opisno pokušava obuhvatiti tijek svog života.
"Moji su iz Zagreba, njihovi pak s nekoliko različitih strana, a ja za sebe volim reći da sam od svuda pomalo, ali ako baš od nekud, onda Istra. Rođen sam u Salzburgu, nakon toga smo one ratne godine proveli u Njemačkoj, i onda su roditelji odlučili preseliti u Istru. Tamo sam krenuo u školu, i počeo svirati violončelo - i proveo na selu one najljepše godine kao klinac - gradeći kućice po drveću, svako jutro na stolu friško kozje mlijeko, branje šparoga kad ih je bilo, istraživanja okolnih brda i dolina, sve one dobre stvari. To je vjerojatno razlog zbog kojeg svaki put kad prođem Učku osjetim da lakše dišem. To, i divni ljudi i divna zemlja i divna hrana. I divno vino. U Zagreb smo se vratili netom prije mog petog razreda osnovne - i od tada mi je ovo stalna adresa", rekao je Milošev u razgovoru za portal Gloria.hr.
Iako je uz muzičku akademiju imao "dvogodišnju epizodu" kada je studirao na još jednom fakultetu - od toga je odustao te se potpuno posvetio glazbi. Matej je magistrirao violončelo na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu, prije toga ovaj je klasično obrazovani glazbenik završio osnovnu i srednju školu na Glazbenom Učilištu “Elly Bašić”. Kroz muzičko školovanje je sudjelovao na mnogim državnim i međunarodnim natjecanjima, gdje je, kako kaže - osvajao kojekakve nagrade. One najdraže su mu prve s državnih natjecanja.
Suradnje s glazbenim velikanima
Osim u autorskom projektu koji će javnost tek upoznati, Mateja se može čuti u njegovom kvartetu Libra. "Mi smo dio ekipe koja na HRT-u snima The Voice i A-stranu. Inače sam zaposlen u kazalištu Komedija, kao član orkestra. Osim toga, puno surađujem s estradom, kako studijski tako i uživo", kazao je. I kako to obično biva, neke suradnje istaknule su se svojim značenjem, posebno mjesto ima suradnja s jednom našom glazbenom legendom.
"U počecima mojih doticaja s ovim svijetom, imao sam sreću da nekoliko godina sviram u pratećem orkestru Olivera Dragojevića - što je bilo neprocjenjivo iskustvo već tada, a kamoli sada kada ga više nema. To je uspomena koja će mi uvijek značiti puno, nešto posebno. Tim više, ove godine sam u studiju snimio par dionica violončela za njegov još neobjavljeni posthumni album, što ne moram ni govoriti kolika mi je čast", istaknuo je Matej.
Uz Olivera Milošev se ponosi i suradnjama s Đorđem Balaševićem, s kojim je odsvirao nekoliko koncerata. A tu ubraja i koncerte s Parnim Valjkom, na njihovoj turneji "Runda 44".
"To je imalo veliku vrijednost ne samo za mene kao svirača, već i emocionalno - ipak je to bivši bend mog pokojnog oca. Divno su me prihvatili i velika mi je stvar bila dijeliti pozornicu s takvim veličinama. Da ne govorim o osjećaju koji te ispuni kad sviraš pred rasprodanim arenama koje pjevaju pjesme koje je nekad tvoj stari svirao. Stari je uvijek govorio da je biti rock-zvijezda najbolji posao na svijetu, i to sam shvatio tek tada", prisjetio se Matej, sin pokojnog Rastka Miloševa Rasa, prvog gitariste grupe Parni valjak.
Od novijih suradnji istaknuo je još uvijek aktualnu s pjevačicom Luce. "S njom sam prošao puno lijepih stvari i upoznao neke vrlo drage ljude, a spomenuo bih i mojih nekoliko godina u bendu Nine Kraljić, to je bila odlična škola za mene kao svirača i osobu. Volio bih istaknuti i suradnju s Aljošom Šerićem na svim njegovim projektima unazad par godina, divan je autor i sva sreća da čovjek voli gudače", našalio se Matej. A upravo će Šerić biti jedan od suradnika na autorskom projektu ovog mladog glazbenika, uz njega i Dunju Ercegović pjesme će otpjevati i Jelena Radan, Edo Maajka i druga imena iznenađenja.
Koji su vam uzori u svijetu klasične glazbe?
Vrlo rano sam kao klinac shvatio da se zapravo ne želim baviti klasičnom glazbom, već više nečim što je bliže ovome što danas radim. Međutim, ako već moram birati - izabrao bih možda Giovannija Sollimu - nevjerojatnog talijanskog instrumentalistu i kompozitora, koji je violončelo završio kod Janigra, a kompoziciju kod Kelemena - i osim klasike piše i svira jazz, rock, glazbu za filmove, ali ima i suradnju s Patti Smith. Imao sam tu sreću da ga upoznam preko svoje bivše profesorice, Dobrile Berković - Magdalenić, i čak imao par masterclassova s njim. Genijalac.
Uzori u pop-rock i drugoj glazbi?
Na prvu, Trent Reznor. Čovjek je nevjerojatno talentiran, i sve što dotakne pretvori se u zlato. Osim toga, ne da je svestran nego skoro pa nema što ne može. Ima ih još par takvih iz te generacije, recimo Josh Homme ili Thom Yorke, ali ne baš u tolikoj mjeri. Trent, prvi. Uvijek. To je dugogodišnja ljubav. Od ovih "starijih", definitivno Beatlesi, pa Peter Gabriel, Police i Sting, Springsteen, Queenovci, ali i oni stari bluzeri - Howlin’ Wolf i ekipa.
Iskorak klasičara u pop glazbu u Hrvatskoj se ne viđa često, pogotovo u smislu da je glazbenik i autor teksta i glazbe... odakle ta potreba kod vas?
Meni je otac često znao govoriti da je jako lijepo svirati i interpretirati, ali da je najveća ljepota u stvaranju i skladanju. Dugo pojma nisam imao o čemu je pričao, dapače kako su godine prolazile krug ljudi s kojima sam surađivao je sve više rastao i bilo je sve više posla, i nije mi falilo ništa. I onda se polako u meni počelo buditi to nešto kreativno i sve se više širilo dok na kraju nije počelo izlaziti van. Naravno, neke životne situacije su tome znatno doprinijele - ali ispostavilo se da je stari bio u pravu. Jednom kad sam krenuo pisati, shvatio sam na što je mislio prije svih tih godina - stvarno nema ništa ljepše od stvaranja.
Kad ste pisali pjesme? Što vam prvo dođe, melodija ili riječi?
Pjesme s albuma su kao neke osnovne skice i ideje nastale krajem prošle, početkom ove godine. I proces mi nije zadan, nema nekih pravila. Tekstove najčešće pišem odvojeno od muzike, imam puno previše bilježnica u koje zapisujem kako mi i što padne na pamet. A muzika isto tako živi zasebno, sjednem za instrument, najčešće violončelo, i sviram što mi se mota po glavi u tom trenu dok ne čujem nešto što mi se svidi, i onda od toga gradim dalje. Kad imam nekakvu osnovnu formu instrumentala snimljenu, onda se igram s melodijama i kopam po tekstovima koje imam da vidim koji ovdje najbolje "leži". Ako baš ne bude nijedan, onda napišem novi ili pustim da stoji. A opet, zna se dogoditi da mi eto baš glazba i tekst izađu nekako vezani jedno za drugo, u isto vrijeme. Kao što rekoh - nema pravila, osim što se nikad ne tjeram. Sve po osjećaju, i kako mi dođe.
Kako ste birali suradnike, pjevače? Jeste li ih mnogo morali nagovarati?
Išli smo po nekom našem osobnom nahođenju, producenti Jere (Šešelja), Tomislav (Šušak) i ja - koga mi ovdje čujemo, kako to zamišljamo. A onda je opet zapravo najbitnija stavka cijelog projekta da se svi ti gosti osjećaju dobro i ugodno, što znači da su oni ti koji su u konačnici birali pjesmu za sebe. Tako da nije bilo nagovaranja, već se nekako poklopilo da su svi našli onu pjesmu u kojoj se mogu prepoznati kao vokali.
Što još možemo očekivati?
Svašta nešto dobro, još puno nove muzike i divnih gostiju iznenađenja.
Dunja Ercegović i pjesma "Drugom prilikom" su prvi u predstavljanju projekta - kako da ste odabrali baš tu pjevačicu i pjesmu?
Dunju sam upoznao pred koju godinu na zajedničkoj turneji s Luce, s kojom sviram već godinama. I od toga trenutka na dalje, apsolutno je obožavam. Ima takav karakter u nastupu, takvu moć u glasu i izričaju da sam još tad zaključio da jednog dana moram nešto s njom raditi. A kako je “Drugom prilikom” pjesma kakva je, tražila je nekoga kao Dunja - netko kome ćeš povjerovati kad ga čuješ. A pjesma se nametnula kao prvi singl jer nam se učinilo da je dobar pokazatelj onoga što slijedi i da je dovoljno jaka da otvori predstavljanje projekta.
Kakve su reakcije na prvu pjesmu?
Za sada univerzalno oduševljenje, što mi je i dalje potpuno nevjerojatno. Znao sam da iza svega toga stojim, i da mislim da nešto vrijedi - ali baš ovakvo odobravanje nisam očekivao. Neizmjerno sam zahvalan na podršci koju sam dobio, odnosno dobivam.
Pjesma je i više nego aktualna, kada ste ju napisali?
Muzika je nastala najesen prošle godine, a tekst sam napisao ljetos, uslijed jedne vrlo teške osobne situacije. Bio sam na mračnom mjestu, i zapravo cijelu pjesmu napisao kao neki moj razgovor sa samim sobom - onaj gdje priznajem da mi je teško i da nije dobro - ali se isto tako tješim i nadam da će jednog dana možda opet sve biti onako kako je i bilo, lakše i ljepše. Zapravo vrlo osobno i intimno, sve dok Renata Lučić nije uzela spot u svoje ruke i cijeloj pjesmi dala dimenziju koju je poprimila sada. Odjednom se taj moj monolog pretvorio u nešto s čime se svi možemo poistovjetiti, pogotovo u ovoj ludoj godini koja i dalje traje - i hvala kako njoj i produkcijskoj kući More-Magnets, tako i cijeloj ekipi sa snimanja - napravili su predivan posao.
Kako je na vas utjecala pandemija, potres, socijalna distanca ... ?
Svakako više nego što sam si u početku priznavao. Ne govorim sad o činjenici da za nas muzičare nema posla, što je apsolutno istina, nego o ovim nekim ljudskim, životnim situacijama. Pandemija je učinila to da nas je sad sve zapravo strah od/zbog nečega. Strah od virusa, od cjepiva, od egzistencije i otkaza, od potresa i nasilja. Živimo u stanju konstantne tjeskobe i grča. Ali, tu smo i dalje. Kako bi rekao TBF - ustat il’ odustat. A mi ne odustajemo.
Kako ste vi smirujete kada vas stisne tjeskoba, život...? Imate li neki recept za smirenje?
Razgovor s nekim bližnjim ili pospremanje po stanu. Pravilno, umjereno disanje. Ako ništa ne upali, samo se sklupčam na kauč i čekam da prođe. A uvijek prođe, kako je i došlo.
Što radite kada ne svirate?
Volim knjige, serije i filmove. I igrice, naravno. Puno kuham, obožavam hranu i volim jesti - slano prije slatkog, i sir prije pršuta ili kulena. Ali volim i dobru kavu, kao i čašu vina ili fine craft pive. I malo domaće istarske rakije s vremena na vrijeme. Da mogu, najradije bih samo putovao i jeo - tako se najbolje upoznaje svijet, a i sebe.
Što vam najviše nedostaje iz starog normalnog?
Putovanja, definitivno. Ali i koncerti, kako na pozornici, tako i u publici, grljenje bez straha, život bez maski. Takve neke stvari.
I za kraj, koji su vaši planovi u narednom periodu?
U planu je da kroz narednih mjesec, dva završimo kompletan album, koji bi u konačnici trebao izaći krajem ljeta/početkom jeseni 2021. Do tada želimo izbaciti još koji singl, da ipak damo do znanja da se nešto novo počelo događati, i da je tu da ostane.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....