Slavna televizijska reporterka, koja je izvještavala s najopasnijih ratnih žarišta, vratila se na posao mjesec dana nakon operacije raka jajnika i poručila ženama da redovito odlaze na preglede, slušaju svoje tijelo i ne dopuste da itko odbacuje ili umanjuje njihove probleme.
Nakon što je mjesec dana bila odsutna s TV ekrana, Christiane Amanpour se prošli tjedan iz Londona, gdje živi, na početku svoje emisije na CNN International obratila gledateljima da ih obavijesti kako su joj dijagnosticirali rak jajnika. Slavna televizijska reporterka odlučila je biti posve otvorena oko svoje zdravstvene situacije, s ciljem da potakne žene da redovito odlaze na preglede jer su izgledi za izlječenje tim veći što se bolest ranije otkrije. - Educirajte se o toj bolesti, uvijek slušajte svoje tijelo i ne dopustite da bilo tko odbacuje ili umanjuje vaše probleme - rekla je 63-godišnja Amanpour i navela kako se već podvrgnula uspješnoj operaciji, a sad je očekuje nekoliko mjeseci kemoterapije.
- Prognoza je dobra i uvjerena sam da ću pobijediti bolest - rekla je Amanpour gledateljima te naglasila kako je sretna što ima zdravstveno osiguranje i što su joj na raspolaganju nevjerojatni liječnici u sklopu britanskog nacionalnog zdravstvenog sustava. Prekaljena novinarka svojoj je bolesti posvetila tek nekoliko prvih minuta emisije, a potom se vratila poslu kojim se predano i sa strašću bavi već gotovo četrdeset godina. - To su bile moje vijesti. A sad idemo na druge - rekla je Amanpour. Istinska TV zvijezda, Amanpour pred kamerama zrači nekim neobičnim spojem autoriteta, ozbiljnosti i sućuti, a od početka je odskakala od okoline zbog svojeg pomalo egzotičnog izgleda i izrazito britanskog naglaska.
Rodila se 1958. u Londonu; otac joj je bio Iranac, musliman, koji je radio kao zastupnik aviokompanije, a majka Britanka i katolkinja. Kad joj je bilo samo osam mjeseci, obitelj se preselila u Teheran gdje je djevojčica, kao i njezina mlađa sestra, proživjela bezbrižno i povlašteno djetinjstvo. Malena Christiane natjecala se u plivanju, osvajala nagrade na konjskim utrkama i naučila tečno govoriti farski, engleski i francuski. Odmalena je pokazivala da je neustrašiva. - Kad mi je bilo pet godina, popela sam se na stol da dohvatim balon koji je odletio do stropa i pritom sam povukla i srušila cijeli luster - sjeća se Christiane.
S 11 godina poslali su je u strogi internat u Engleskoj, Holy Cross, gdje je, poslije je rekla, patila svih pet godina, a sa 16 je prešla u najstariju katoličku školu za djevojke u Engleskoj. Sanjala je da će postati liječnica, ali kad je shvatila da joj ocjene nisu dovoljno dobre, odlučila se za novinarstvo. U to vrijeme u Engleskoj joj je pridružila cijela obitelj jer su morali pobjeći iz Irana kad je šah svrgnut u revoluciji, a na vlast je došao Ajatolah Homeini, koji nije baš sa simpatijama gledao šahove prijatelje, među kojima je i bio i Christianein otac; strica su joj ubili u zatvoru.
No, Amanpour se nije nikad žalila na taj traumatičan događaj, premda joj je otac ostao bez imovine i novca. - Otac je izgubio sve i morali smo početi ispočetka - rekla je jednom, ali i dodala da je revolucija u Iranu najbolje što joj se dogodilo u životu jer ju je golemi prevrat koji je njezinu zemlju bacio u kaos natjerao da se otisne u svijet i nađe vlastiti put. Uz pomoć bake koja joj je platila školarinu, Christiane je otišla na studij u SAD gdje je upisala novinarstvo na Sveučilištu Rhode Island. Jedan profesor pomogao joj je naći prvi posao, na mjesnoj TV postaji koja je bila dio NBC-a, ali to nije bilo dovoljno za ambicioznu mladu novinarku.
Nisam mogla biti neutralna u Bosni. Postoje situacije u kojima se to ne može jer onda postaješ sudionik.
Odlučila se za CNN, tad razmjerno nov televizijski kanal kojem je vlasnik bio ekscentrični milijunaš Ted Turner. Kanal koji je emitirao vijesti 24 sata na dan učinio joj se idealnim mjestom gdje će moći učiti i razvijati se. Nakon što je 1983. diplomirala preselila se u Atlantu, s biciklom, jednim kovčegom i točno 125 dolara. Na CNN-u je dobila početnički posao - javljala se na telefone i prepisivala tekstove - ali odmah je svima dala do znanja da puca visoko. Šefu vijesti objavila je da će biti dopisnica, i to dopisnica iz svijeta, a kad joj je on blago napomenuo da to možda neće biti moguće, rekla mu je: “Samo čekaj, samo čekaj”.
Posebna veza sa Bosnom
Prvu priliku da se dokaže dobila je 1990. kad se otvorilo mjesto dopisnika u Frankfurtu, odakle je otputovala pratiti pad rumunjskog diktatora Ceausescua. Kad je u kolovozu 1990. iračka vojska napala Kuvajt, Amanpour se dobrovoljno javila da pokriva sukob, krenula onamo s odjećom za tjedan dana i ostala pet mjeseci. Kao mlada reporterka sudjelovala je u prvom izravnom prijenosu jednog rata, Prvog zaljevskog 1991.; nekoliko CNN-ovih reportera bilo je strateški raspoređeno na terenu, a Amanpour je među ostalim izvještavala s američkog nosača zrakoplova u Crvenom moru. Zbog svoje hrabrosti i iznimne sposobnosti da izvještava uživo s lica mjesta, bez unaprijed pripremljenog i napisanog teksta, stekla je izniman ugled među kolegama, a njezino je lice postalo poznato gledateljima diljem svijeta.
Karijera joj je tad krenula uzlaznom linijom i može se reći da nije bilo kritične točke na planetu odakle se ona nije javljala uživo s terena, od opsade Sarajeva do potresa na Haitiju. Priča se da su u Pentagonu izradili posebnu zemljopisnu kartu na kojoj su pratili njezino kretanje, tvrdeći samo napola u šali kako se po njoj može odrediti gdje će na svijetu izbiti neki sukob jer ona kao da to zna unaprijed.
Kad je izbio rat u bivšoj Jugoslaviji, Amanpour je inzistirala da je CNN pošalje u Bosnu, jer je, kako je rekla, naslutila da će to biti “rat njezine generacije”. - Prijašnji dopisnici imali su 2. svjetski rat ili Vijetnam. Ovo je moj Vijetnam - rekla je Amanpour. Njezine reportaže iz Bosne u kojima je Amanpour izravno optuživala Srbe za agresiju ljutile su Pentagon i američko Ministarstvo vanjskih poslova gdje su smatrali da izvještava pretjerano emocionalno, pa čak i pristrano; osim toga, Amerika isprva nije imala jasan stav o ratu u Bosni i nije se htjela upletati, dok je Amanpour uporno s terena javljala o masakrima i tvrdila da posrijedi nije nikakav građanski rat, nego srpska agresija.
- Svojim je izvještavanjem stvorila pritisak na vladu da nešto poduzme, ali ne zato što je bila pristrana, nego zato što je izvještavala o onom što je vidjela - ustvrdio je Richard Holbrooke, političar koji je poslije radio na Daytonskom sporazumu. Isto misli i Amanpour: - U Bosni su grozote radili najvećim dijelom Srbi. Srbi su granatirali civile, snajperom ubijali malu djecu, mučili, silovali i ubijali. To nije rat. To su ratni zločini. Nisam mogla biti neutralna u Bosni. Postoje situacije u kojima se ne može biti neutralan jer ako si neutralan, postaješ sudionik.
Da je to bila ispravna odluka, pokazale su i brojne nagrade koje je dobila upravo za izvještavanje iz Bosne, kao što su Emmy te nagrade Peabody i George Polk. Otada ih je nakupila povelik broj, među ostalim čak 11 Emmyja, kao i nagradu za hrabrost u novinarstvu. Izvještavala je o sukobima i krizama u Somaliji, Afganistanu, Iraku, Palestini, Izraelu, Ruandi i Haitiju, pratila suđenje Sadamu Huseinu i intervjuirala brojne političare, kao što su posljednji predsjednik SSSR-a Mihail Gorbačov, Hillary Clinton, Emmanuel Macron, Moamar Gadafi, Dalaj Lama, Malala Yousafzai i palestinski predsjednik Jaser Arafat koji joj je u telefonskom razgovoru prenošenom uživo na televiziji spustio slušalicu.
Premda je izvještavala s najstrašnijih ratišta i opisivala neopisive užase koje je vidjela i doživjela, Amanpour kao da ima čelične živce; kolege tvrde kako je nikad nisu vidjeli da se slomila niti pokazala strah, čak ni kad je 1992. u Sarajevu nastradala njezina kamermanka Margaret Moth koju je srpski snajper pogodio u lice. Moth je preživjela, ali morala se podvrgnuti operaciji čeljusti od čega su joj ostali trajni ožiljci. - Kad se to dogodilo Margaret, shvatila sam kako smo svi ranjivi. Ali nikad mi na pamet nije palo odustati od svojeg posla - odlučno je izjavila Amanpour, ali je ipak priznala: - Puno plačem, samo nikad ne plačem u javnosti.
Unatoč svemu, tvrdi da nikad, ali baš nikad nije požalila što je žena. - Mislim da je sjajno što sam žena. U mojem poslu to je kao biti muškarac, ali bolje - jednom je rekla, objašnjavajući da žene često mogu ući onamo gdje muškarcima nije dopušten pristup i doprijeti do ljudi bolje od svakog muškarca.
Treba grabiti s obje ruke jer nikada ne znaš kad će se sve promijeniti. Živi, voli i radi do daske, to je moj stil.
Da televizijskom izvještavanju može pristupiti i iz posve drukčijeg Amanpour je pokazala kad je 2018. snimila seriju reportaža pod naslovom “Seks i ljubav oko svijeta” u kojoj je u Tokiju, New Delhiju, Berlinu, Beirutu, Šangaju i Accri razgovarala sa ženama o vrlo osjetljivim temama. Dok su joj sugovornice povjeravale najintimnije pojedinosti o ljubavnim vezama i seksualnosti te preprekama na koje nailaze, Amanpour je i sama dijelom otkrila svoju manje poznatu, privatnu stranu.
Pomiriti privatno i poslovno
Kao što se može i očekivati kod žene koju nepredvidljivi posao šalje u najudaljenije kutke svijeta, privatni život Christiane Amanpour dugo je bio, posve razumljivo, prilično kaotičan. Nije da nije imala partnere: jedno je vrijeme bila u strastvenoj vezi s jednim oženjenim novinarom, hodala je s ratnim fotografom Lucom Delahayeom kojeg su, kao i nju, magnetski privlačila svjetska bojišta, a neko je vrijeme bila u vezi s radijskim novinarem Paulom Marchandom. No, nijedna od tih veza nije potrajala jer Amanpour nije mogla pomiriti privatno i poslovno.
Čitajte i: Jedan od najvećih svih vremena: Pred njegovim objektivom skidale su se najljepše žene na svijetu
- Mnogo sam toga žrtvovala, a s godinama mi je postalo sve teže podnositi te žrtve. Tijekom karijere uglavnom sam potpuno odbacivala svaku pomisao na brak i djecu. To se s vremenom promijenilo, ali ne može se to riješiti tako da pucneš prstima. Moraš naći onog pravog - rekla je jednom.
Onaj pravi za nju je bio dvije godine mlađi Amerikanac James Rubin, diplomat, novinar, glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova za vrijeme predsjednika Clintona te neformalni savjetnik Hillary Clinton i Baracka Obame. Ljubav je planula uz margarite koje su ispijali 1997. u Sarajevu, kamo je Rubin došao s tadašnjom američkom državnom tajnicom Madeleine K. Albright, nastavila se kratkim susretima za vikende i bezbrojnim telefonskim razgovorima, do ljeta 1998. kad se par vjenčao. Nakon dva obreda, katoličkog i židovskog, mladenci su slavili do kasnih sati u dvorcu Odescalchi na jezeru Bracciano pokraj Rima uz 250 uzvanika iz svijeta politike i medija, a zatim otputovali u Bocvanu na trotjedni medeni mjesec. Dvije godine poslije rodio im se sin Darius, zbog kojeg je, priznala je Amanpour, postala bitno opreznija na poslu.
- Bilo mi je nezamislivo da mi se nešto dogodi i da on ostane bez mene - rekla je jednom Amanpour, koja se zbog posla s cijelom obitelji preselila u London te tad izjavila kako je njezin suprug pravi junak jer toliko toga radi za nju i sina. Kad su Rubin i Amanpour nakon 20 godina braka objavili da se rastaju, on se vratio u Washington, a ona je ostala u Londonu. No, odnosi su im i dalje vrlo prijateljski pa je tako par viđen zajedno na proslavi sinove mature u njegovom internatu u Kentu.
- Ništa ne traje vječno - jednom je rekla Amanpour. - Nisam od onih ljudi kojima se čini da je svaka odluka zauvijek. Treba grabiti s obje ruke, jer nikad ne znaš kad će se sve promijeniti. Živi, voli i radi do daske, to je moj stil!
Užas u Ruandi
Amanpour kaže kako se boji dok se sprema ući u ratnu zonu, ali kad stigne na lice mjesta, sve je u najboljem redu. Ipak, jednom je izgubila hrabrost - u Ruandi. - To je sigurno nešto najgore što sam u životu vidjela, osjetila ili namirisala - izjavila je Amanpour. - Cijeli dan gledaš ljude kako umiru i ne možeš od toga pobjeći. Oko tebe su brda i brda tijela. Vidiš djecu kako se drže za usnule roditelje, a onda shvatiš da roditelji ne spavaju, nego su mrtvi. To je tako strašno da se ne da opisati. Ali ja moram. To mi je posao.
Uvijek iste čizme i frizura
Dok je izvještavala s terena, Amanpour je uvijek nosila jednostavnu odjeću - hlače, jaknu (jednu s mrljama od kiseline iz akumulatora) i uvijek isti par čizama marke Tod koje su joj potrajale gotovo 20 godina. Bila je u stanju spakirati se za put u roku od 15 minuta, ali uz tu radnu odjeću u kovčegu je uvijek bila i kašmirska dekica i papuče koje je dobila od Barbare Walters. U studiju se odijeva elegantnije, ali nikad nema dekolte ni tijesnu haljinu jer smatra da to odvlači pozornost od onog što govori. Šminka se vrlo diskretno i već godinama ima istu, prepoznatljivu frizuru. Malu promjenu dopustila si je na vjenčanju kad je kupila vjenčanicu Catherine Walker. - Bila je savršena, bijela, sa šlepom i bez rukava, jer sam tad još mogla pokazivati nadlaktice. Nosila sam veo i odgovarajuće cipele i osjećala sam se fenomenalno - rekla je Amanpour koja je prije desetak godina snimila i modni prilog za Harpers Bazaar, pokazujući besprijekornu figuru.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....