Obožavana kolumnistica Glorije: 'Ljubav svakome, pin nikome!' - fascinantan život Žuži Jelinek

Sjećam se reakcija na moje kolumne “Nema života bez seksa” i “Život je jedan, a muškaraca je mnogo”... kako su se obrušili na mene kad su pročitali “Ne budite sami u krevetu” - prisjetila se Žuži Jelinek “šamara” malograđanskom licemjerju koje je dijelila u svojim kolumnama od prvog broja Glorije, a ovo posljednje bilo je u njezinoj zadnjoj lekciji iz “Životne škole Žuži Jelinek” objavljenoj sredinom studenoga 2015.

Vjerne čitateljice gutale su Žužine kolumne u Gloriji više od dvadeset godina, zvale su je i tražile savjete, prihvaćale su njezinu “životnu školu” kao prvi self help priručnik s ovih prostora. Uživala je u svojoj “prosvjetiteljskoj ulozi” - i kad je nakon rata novu partizansku elitu učila eleganciji i građanskom ukusu u svojem salonu na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, i kad je desetljećima poslije postala naoko frivolna, luckasta Žuži koja o seksu govori i u devedesetima.

Žuži sa 17 godina - tada je već radila u pariškom atelijeru slavne modne dizajnerice Nine Ricci.

No Žuži je uvijek dobro znala što radi, živjela je za svoje “poslanje” i tako postala nezaobilazno mjesto hrvatske pop-kulture, ultimativni celebrity i prije nego što smo masovno prihvatili taj engleski izraz. Kad je prestala osvajati i šarmirati iz svoje bolesničke sobe tipkajući na prastarom pisaćem stroju, Žuži se samo ugasila početkom 2016.

Ovih dana, sa Žužikom, dotjeranom i nasmiješenom, s puno nakita, šminke i komplimenata za sve žene oko sebe, da je još malo poživjela, proslavili bismo njezin stoti rođendan. Iako smo već konstatirali da je umrla 2016. u 99. godini. Vjerojatno.

S mamom Ružom, koja je tvrdila da joj je kći rođena 1920. u Budimpešti, dok je očeva verzija bila - Ludbreg 1917.

Naime, Žuži je često ponavljala da datum rođenja žena može birati pa ona svoj prilagođuje, “po izboru ili prema prilici”. Odlučila se za maminu verziju: rođena je u Budimpešti u srpnju 1920. Tata nije prema njoj bio tako dobrohotan i tvrdio je da se rodila u Ludbregu, odakle je bila njegova obitelj, i to čak tri godine ranije.

No, muški, prizemniji pogled na život nije Žuži nikad osobito zanimao. Još kao djevojčica počela je sama kreirati svoju stvarnost te je prilagođavati svojim željama i potrebama. Pa ipak, čak i bez “uljepšavanja”, život Žuži Jelinek velika je epopeja, hrvatska, partizanska verzija filma “Zameo ih vjetar”, o ljubavi i ratu, novcu i blatu, razočaranju i vječnoj vjeri u “novi dan”.

Veselo predratno društvo: Žuži s prijateljicama

U svojem prvom intervjuu Gloriji, davne 1994. prisjetila se tih nevjerojatnih sudbinskih obrata.

- Jednom sam u Hollywoodu bila gošća na televiziji. Unajmili su za mene jednu od najljepših soba u Hotelu Beverly Hills. Imala sam i vlastiti bazen... I tu sam se sjetila kako sam u partizanima spavala na goloj zemlji, šćućurena s mužem ispod kamiona dok je oko nas lijevala kiša - rekla je.

Sama je krojila svoj život

Ispričala je i kako se u talk showu na NBC-ju 1961. našla zahvaljujući svojoj dovitljivosti. Nedugo prije radila je, naime, reviju u jugoslavenskoj ambasadi u Tokiju i htjela je da to poprati televizija, što bi joj pomoglo da proda sve modele i da ih ne vuče natrag. No TV producenta nije zanimala moda iz socijalističke zemlje.

Fotografija snimljena na dan oslobođenja Zagreba, 8. svibnja 1945.

- Shvatila sam u sekundi da bih trebala učiniti nešto što nije nitko prije mene... Pitala sam ga bi li me snimali kako u pet minuta od komada tkanine pravim suknju. On je pristao i ja sam to doista izvela pred kamerama. Nacrtala sam kroj, izrezala, spojila i obukla manekenku - prisjetila se Žuži svojeg velikog krojačkog uzleta nakon kojeg je dobila ponudu da to isto napravi na američkoj televiziji.

Bilo je uvijek obrazovanih, zapravo privilegiranih žena koje Žuži nisu voljele jer im se činilo da je sve svoje kolumne i desetak knjiga posvetila neosviještenom, feministički nazadnom narativu prema kojem je muškarac centar ženina života.

Prvi muž bio joj je zagrebački stomatolog Erich Jelinek, s kojim je pobjegla u partizane.

No to je bio privid. Žuži je gotovo fanatično čuvala svoju tajnu - nikad njezinim životom nisu upravljali muškarci, ona ga je sama krojila po svojoj mjeri, i to otkad je kao 12-godišnja curica sjela za šivaći stroj i napravila si haljinicu kakvu joj roditelji nisu mogli kupiti. Žuži je gradila mit o sebi kao suvremenoj gejši, a zapravo je živjela emancipirano, samosvojno, posve slobodno.

Da, Žuži jest ponavljala “ja u ljubav vjerujem”, ljubav je sve. Pričala je često o tome kako je izgubila ljubav svog života, prvog muža, Ericha Jelineka, i to baš nakon najvećeg profesionalnog uspona, inozemnih revija i velike zarade.

- Najviše žalim što sam zaboravila na potrebe svojeg prvog muža, posvetila se poslu i provodila mjesece na putovanjima i tako ga izgubila. Našla sam ga u naručju guvernante, a on je bio jedan od onih muškaraca koji nikad ne varaju, ali kad se to dogodi, smatra da se tom drugom ženom mora i oženiti.

Sa sinom Ivom i kćeri Dianom u Zagrebu 1954.

Bila je zaljubljena u ljubav i brojne muškarce, no znala je da emancipacija uvijek započinje ekonomskom emancipacijom i jedna od njezinih najvažnijih ljubavnih zapovijedi glasila je “Ljubav svakome, PIN nikome!”.

'Primali su nas u kuhinju'

Žuži, Suzana, odnosno mađarski Zsuzsanna, kako ju je nazvala mama Ruža, mađarska Židovka, koja je živjela u Budimpešti i ondje u zavodu za obrazovanje gluhonijemih upoznala Izidora Ferbera, kao djevojčica doživjela je poniženje koje je zauvijek zapamtila i otvoreno priznavala da je zbog toga mrzila siromaštvo i skroman život.

- Moj je otac bio iz dobre međimurske obitelji trgovaca i jedna njegova sestra udala se u finu zagrebačku obitelj. Primala nas je samo u kuhinju. Ja sam bila mala djevojčica, ali sam uvijek mislila: “Ja ću jednom postati netko. Samo čekaj. Onda ću ja tebe primati u kuhinji” - prisjećala se Žuži, koja je znala da dijeleći teške intimne trenutke pomaže drugim ženama da prebrode svoje.

Američka manekenka Suzy Parker u Žužinoj kreaciji početkom 60-ih u New Yorku

Žuži nije isticala da nitko nikad nije bio njezin “padre padrone”, ni otac, ni muževi, ni ljubavnici. No znala je reći da je od djetinjstva bila svjesna toga da je “jako loš sluga, a dobar gospodar”, da ona mora raditi ono što sama odluči i da će jedino tako uspjeti. Kći siromašnih gluhonijemih roditelja, četkara iz tada zagrebačke periferije na dnu Vlaške ulice, koja je nijemog oca “zastupala” pred sucem u jednoj od njegovih brojnih parnica kad joj je bilo samo pet godina, bila je zapravo protofeministica, pa i onda kad sama nipošto ne bi pristala da je tako opišu.

Roditelji nisu otprve shvatili da je Žužina sudbina da bude kreatorica, da odijeva i sebe i druge. Završila je Građansku školu, potom su je tjerali u privatnu trgovačku, zaposlili kao daktilografkinju, no nije se iskazala pa je izgubila posao. Očajni roditelji poslali su je maminoj sestri u Budimpeštu “da je ona nekako spasi”. Ona je imala glasoviti modni salon, prepoznala je Žužin talent i poslala je samu vlakom u Pariz k Nini Ricci, netom prije početka Drugog svjetskog rata kad djevojke nisu same putovale preko pola Europe. Grad svjetlosti, mode i ženske ljepote nije joj se svidio, iako se u salonu slavne kreatorice odmah snašla, čak joj dijelila savjete što joj pristaje i kako da se odjene. I to pred njezinom prijateljicom Coco Chanel.

Muzej grada Zagreba organizirao je reviju Žužinih vintage modela 2006.

- U Parizu mi je bilo grozno. Mrzim ga iz dna duše. No Pariz nije ništa kriv... Kad nemate novca, svaki je grad užasan... Ali ja sam i tamo bila uvijek vesela jer sam takve naravi. Mogla sam se dobro provoditi, muškarci su me gledali, mogla sam, da sam htjela, na lak način doći do novca. Ali nisam to željela, htjela sam postati netko - pričala je Žuži i dodala kako je tad shvatila da mora prvi put dati sve od sebe. Dolazila je na posao prva, odlazila posljednja i već je nakon šest mjeseci držala ključeve cijele modne kuće.

Povratak iz Pariza

Kod Nine Ricci ostala je dvije godine, naučila francuski, uz mađarski koji je govorila kao hrvatski. Vratila se u Zagreb i postala “directrice” zagrebačkog modnog salona Fuchs. Iako je tamo bilo i jala i podmetanja, nije joj trebalo dugo da otvori vlastiti salon te je već nakon godinu dana imala šest pomoćnica. S dvadeset godina imala je svoj biznis, ušteđevinu i unajmila si je sama trosobni stan iznad salona u Praškoj ulici. Za sebe je govorila da “lijepa nije bila nikada, ali da to ionako nije važno”. Bila je vedra, izrazito vitka, besprijekorno dotjerana. Ubrzo je imala kavalira, Ericha Jelineka iz ugledne židovske liječničke obitelji.

Voljela je velike muškarce i velike aute - uz svoj cadillac na obali Ženevskog jezera, gdje je imala četiri vile

Dao joj je jedan dan da sve obavi, ali samo ako mu “vrati u krevetu”. Žuži nije puno govorila o teškim ratnim godinama, no priznala je da je bila spremna na sve, pa čak i na seks s neprijateljem da spasi goli život i svoje roditelje, nakon što je doznala da su njezina tri brata ubili ustaše.

Kad je pala Italija, Jelinekovi su sa Žužinim roditeljima otišli u partizane. Prepješačila je cijelu Liku, u jednom zbjegu rodila na travi uz pomoć muža, no prijevremeno rođenu bebu su nažalost izgubili. Poslije svega u Zagreb su se vratili kao pobjednici pa je Žuži dobila dopuštenje da u ordinaciji Jelinekovih na glavnom gradskom trgu otvori salon. I ubrzo je postala glavna modna savjetnica nove elite. Šivala je Beli Krleži i Jovanki Broz, Tita savjetovala o izboru kravata, počela je putovati i prodavati po New Yorku, Tokiju, Australiji...

U Lausannei se 1963. udala drugi put, za Švicarca Franka Lüthyja

No sreća u ljubavi i poslu trajala je veoma kratko. Došao je 10. travnja, NDH, i njezin kavalir pobjegao je na Sušak, kod Talijana. Ona je ostala u Zagrebu i dalje vodila svoj salon. Sve dok se jedan ustaša nije pojavio kod nje i rekao joj da sve Židove vode u sabirni logor u Savskoj ulici. Objasnila mu je mirno da ima nenaplaćene dugove koje želi naplatiti prije nego što ode i onda isplatiti svoje radnice, “koje nisu Židovke i ne moraju zbog mene stradati”.

Njezin financijski i društveni uspjeh te odbijanje da vodi državno poduzeće u socijalističkom društvu kojim je vladao “egalitarni sindrom”, nisu mogli proći bez posljedica. Tito je apostrofirao Žuži kao primjer zastranjivanja u izgradnji komunizma i najednom, 1962., osjetila je da je ostala bez ičega - bez muža i svojeg salona. Sjetila se da je na luksuznom brodu QEII, kojim se vraćala iz Amerike, upoznala švicarskog tekstilnog industrijalca.

Sa kćeri Dianom i unukom Suzanom.

Spakirala je djecu, Ivicu i Dianu, te svoje roditelje i odvažno odjurila autom u nepoznato, u Ženevu. Zaposlila se u tvornici kabanica svojeg znanca s broda, gdje je dobro zarađivala. Udala se za advokata Franka Lüthyja, koji joj je pomogao oko državljanstva, iako ga - priznala je poslije - nije voljela ma koliko se trudila.

Otvorila je salon u Švicarskoj, potom u Jugo­slaviji doživjela političku rehabilitaciju i ponovno otvorila zagrebački salon. Imala je već trećeg muža (“na papiru, bez papira se ne računa”), Vladimira Majdera. Putovala je dva puta mjesečno svojim cadillacom u Ženevu pa natrag u Zagreb i radila na obje adrese. Legenda o Žuži i njezin zlatnim prstima bila je ispisana do kraja: djevojčica iz siromašne obitelji imala je na kraju četiri vile na najboljoj adresi uz Ženevsko jezero, vile na Hvaru i u Opatiji, imala je vjerne čitateljice koje je voljela koliko i one svoju neuništivu, nasmiješenu Žuži.

Petar Jurica

Žuži s četvrtim suprugom Miloradom Ronkulinom i sinom Ivom.

Obiteljski život

Jedinom velikom pogreškom u životu Žuži je smatrala svoj nagli, ‘bijesni’ razvod od prvog muža, kojeg je zatekla u preljubu. U poznim godinama znala je reći da se za važne stvari treba boriti, da bi i ona i njezina djeca bili sretniji da je ostala u braku s Erichom Jelinekom i pridobila ga natrag. Priznala je da nije voljela drugog muža, Švicarca Franka Lüthyja, no bila mu je zahvalna na pomoći da se snađe u novoj životnoj sredini.

Nakon njegove smrti udala se za bivšeg ministra, visokog, naočitog Vladu Majdera. Imponirali su joj samo uspješni muškarci, ‘oni koji su netko’, a neuspješne, nesamostalne, nazivala je beskompromisno ‘papcima”. Tvrdila je da je, osim Ericha, voljela samo četvrtog muža, umirovljenog suca Milorada Ronkulina, za kojeg se udala 2001. Živjeli su svatko na svojoj strani Trga bana Jelačića, svakodnevno se dva puta sastajali, mahali si s prozora...

Suprug broj tri Vladimir Majder

Iako su je mnoge zagrebačke uskogrudne gospođe nazivale ‘pustolovkom’, obitelj je Žuži bila najvažnija. Cijeli život brinula se za svoje roditelje koji su s njom živjeli, sa suzama u očima sjećala se svoje braće stradale u ratu i uvijek oduševljeno govorila o svojoj djeci, sinu Ivici, strojarskom inženjeru, te akademskoj kiparici Diani Marazzi. Isticala je da su oboje završili po dva fakulteta. Bila je jako ponosna na svoju unuku Suzanu, Dianinu kćeri, te unuka Jana, kojem je ona ‘promijenila život kad ga je sama odabrala u domu u Nazorovoj ulici’.

S 80 godina četvrti put mladenka - vjenčanje s umirovljenim sucem Miloradom Ronkulinom, s kojim je ostala do smrti

Think Big!

Žuži je bila prva hrvatska sljedbenica ‘think big’ filozofije. Željela je veliki i uspješan salon, vjerovala je u rast i razvoj, napisala je tisuće stranica kolumni i nije odustajala ni vezana uz krevet, bolesna. Znala je reći da voli ‘samo velike muškarce i velike automobile’. I njezini psi bili su veliki, imala ih je nekoliko iste pasmine francuskih ovčara briarda.

I u ljubavi vjerovala je da je više - više. Napisala je ‘Vodi ljubav s kim stigneš, kad stigneš i gdje stigneš’. A to onda nikome ne treba priznavati!

Gotovo 22 godine svaki je tjedan pisala kolumnu za Gloriju i ispisala ih - 1088!

Pročitajte i:

Jimmy Stanić o djetinjstvu, karijeri i ljubavi: 'Žene su me opsjedale, a muževi proganjali'

Nekad je čistila kuće i konobarila da bi pomogla obitelji, a danas je Australka na vrhu Hollywooda

Slavna nobelovka promijenila je svijet, a uvlačili su je u skandale i zamjerali joj što je strankinja i žena

FELJTON Ralph Lauren: Kreativni milijarder

Filantrop kojeg ne vole: Životni put čovjek koji je promijenio svijet i donirao milijarde, a nije morao