Priča varaždinskog kipara Nikole Vudraga sve je samo ne obična. Nakon životnih neprilika spakirao je kofere i uputio se u grad goleme konkurencije gdje uspjeh ovisi o talentu, ali i o sreći, koja ga je vrlo brzo pomazila pa danas njegove radove kupuju kolekcionari diljem svijeta.
Oduvijek su alkemičari sanjali kako hrđu pretvoriti u zlato, a svjetski priznati hrvatski kipar Nikola Vudrag (31) taj je san ostvario pomoću svog najdražeg alata - švasaparata. Hrđavi čelik tehnikom zavarivanja pretvara u skulpture kojima se gotovo preko noći probio u inozemne galerije i privatne zbirke. Na globalnom tržištu umjetnina godišnje se obrće gotovo 70 milijardi dolara, no većina hrvatskih umjetnika nema pojma o zakonitostima tog tržišta. Varaždinac Vudrag spoznao ih je tek kad je dotaknuo dno života. Dugo je u njemu raslo ogorčenje što u domovini stagnira kao umjetnik, a nakon što je u istom danu ostao bez cure, stana i posla, kad više nije imao što izgubiti, sav jad sklupčan u njegovu želucu eksplodirao je u odluku da sreću potraži u Parizu. Svoju nevjerojatnu priču ispričao je samo za magazin Gloria.
Probudivši se jednog jutra u kombiju, ukočen i smrznut, shvatio je da nema drugog izbora. Kako bi je uvijek imao pred očima, na zapešće si je utetovirao Hanibalovu izreku “Aut viam inveniam aut faciam”, ugrubo prevedeno “Ako ne pronađem put, napravit ću ga”. Vođen tim junačkim geslom, s nešto malo novca i kartom u jednom smjeru, krenuo je u osvajanje pariških galerija. Premda je u Hrvatskoj njegovo ime još nešto i značilo, u Parizu, gradu s više od 60.000 registriranih umjetnika, Nikola Vudrag bio je nitko i ništa, kap u moru kreativaca sličnih nakana. Tek što je stigao u Pariz, skoro su ga ubili neki gangsteri jer je navečer skrenuo u pogrešnu ulicu. Na Trgu sloge obreo se usred okršaja demonstranata s policijom i jedva utekao iz tog kaosa nalik građanskom ratu.
Sve ga to nije pokolebalo u njegovom pohodu. Obišao je oko 150 galerija, nudio svoje radove, stoički podnosio odbijenice, a šestog dana svoje pariške odiseje prešao je prag glasovite galerije Carré d’artistes i upustio se u razgovor s voditeljicom galerije Amelie Fevre. Otkrili su da mogu razgovarati na hrvatskom jer Amelie je iz Travnika i od svoje 20. godine živi u Parizu. Dva sata nakon tog sudbonosnog susreta Nikola je već prodao prvi rad. - Nazvala je klijentica iz Bejruta, kojoj je Amelie rekla da upravo razgovara s novim umjetnikom. Mobitelom joj je poslala sliku mog rada, ona je to pogledala i kratko rekla: Dajte mi račun. I tako je prije dvije i pol godine Nikola Vudrag postao jedini Hrvat među 600 probranih umjetnika što ih kroz svoje 33 franšize diljem svijeta zastupa galerija Carré d’artistes.
Ubojit tempo
Uz ostalo, to je značilo da radove mora isporučivati ubojitim tempom. Sljedećih šest mjeseci gotovo nije izlazio iz ateljea niti iz ruku ispuštao aparat za zavarivanje. Malo je spavao, još manje jeo, konstantno je udisao željeznu prašinu i sve se to odrazilo na njegovo zdravlje, tako da je u tom razdoblju nekoliko puta završio u bolnici na infuzijama. U ožujku 2019., uoči prve izložbe u Parizu, pukao mu je čir na želucu. - Krvario mi je želudac, a ja otvaram izložbu u Parizu, blijed, nikakav - prisjeća se Nikola. - Meni je ta prva izložba bila šok i zbog toga što su dva dana nakon otvorenja svi moji radovi bili rasprodani. Bio je to trijumfalan početak međunarodne karijere varaždinskog kipara, koji otada u svojoj matičnoj galeriji uživa povlašteni premium status.
Poslije toga i druge su ugledne galerije, primjerice pariška De Medicis, počele izlagati Vudragove kreacije od hrđavog zavarenog čelika. Švasanje je zavolio još kao dijete uz svog djeda Martina, varioca u Tvornici pokućstva “Florijan Bobić”. Kad su Nikoli bile četiri godine, djed Tinča prvi mu je put u ruke dao elektrodu da zavari svoj polomljeni autić. - Od djeda sam naučio da se svaka stvar može popraviti, da se svakom mrtvom predmetu može udahnuti nov život. Objašnjavao mi je da sam se rodio pun energije i da tu energiju za života moram kreativno izbaciti iz sebe, jer čovjek s ovog svijeta mora otići prazan. I to deda govori klincu od devet godina! Nažalost, nije doživio moj uspjeh, ali ga zato doživljava sa svakim radom koji napravim.
Slijedeći sirenski zov umjetnosti, sporazumno se rastao od sjemeništa i svećeničke karijere. Umjetničko obrazovanje započeo je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, a dovršio na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Doživio je 2012. da ga sudski progone zbog jedne umjetničke dosjetke - crteža s natpisom “Art macht frei“. Optužen je zbog remećenja javnog reda i mira, priveden i kažnjen, a sporni crtež, zamišljen kao višeslojna parodija, spaljen je na lomači. Da ironija bude veća, u tom je razdoblju u Berlinu dobio diplomu Anhalt univerziteta primijenjenih znanosti za spomeničku plastiku i lingvističke odnose u umjetnosti.
- Meni je sve to bilo super jer je značilo da se netko zamislio nad mojim djelom. Poanta je umjetnosti da remeti učmalost i konformizam neke sredine - kaže osuđivani umjetnik, u Parizu poznat i kao “Željezni Vudrag”. Unatrag dvije i pol godine u inozemstvo je isporučio oko 140 radova i zbližio se s mnogim zanimljivim kolekcionarima. Primjerice John Simonian, vlasnik losangeleske urarske tvrtke Westime i glavni sponzor Stalloneova filmskog serijala “Plaćenici”, jednom je autom prolazio pokraj galerije Carré d’artistes i kroz izlog zapazio Vudragov rad Kralj Arthur - mač zaboden u stijenu od zavarenog armaturnog željeza. Vratio se u rikverc, iskočio iz auta i uletio u galeriju. - Izvukao je taj mač, počeo njime vitlati i vikati da on to mora imati. Kupio je rad, rekao da mu to zapakiramo i ostavio adresu. I to je bilo to. Sviđaju mi se takvi likovi jer su toliko jednostavni, simpatični i prizemljeni. Ugodan život, dobar posao, zabava i da svima oko njih bude dobro, to je za njih smisao života.
Isprva Nikola nije htio biti umjetnik, nego svećenik. Pohađao je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu, školu koja ga je naučila radu, samodisciplini i promišljanju svega postojećeg, ali nije mogla zadovoljiti njegovu neutaživu potrebu da stalno nešto stvara vlastitim rukama. Slijedeći sirenski zov umjetnosti, sporazumno se rastao od sjemeništa i svećeničke karijere. Umjetničko obrazovanje započeo je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, a dovršio na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Doživio je 2012. da ga sudski progone zbog jedne umjetničke dosjetke - crteža s natpisom “Art macht frei“. Optužen je zbog remećenja javnog reda i mira, priveden i kažnjen, a sporni crtež, zamišljen kao višeslojna parodija, spaljen je na lomači. Da ironija bude veća, u tom je razdoblju u Berlinu dobio diplomu Anhalt univerziteta primijenjenih znanosti za spomeničku plastiku i lingvističke odnose u umjetnosti.
Poznanstva s klijentima
Često Nikola ulazi u domove svojih klijenata kako bi im savjetovao gdje postaviti kupljenu skulpturu. - Kod jednog se klijenta nisam usuđivao prići zidu na kojem visi slika Jean-Michela Basquiata vrijedna četiri milijuna dolara, da je slučajno ne poderem ovim svojim željezom. On inače živi između Pariza, Jeruzalema i Miamija, a upoznao sam ga u Dubrovniku. Nakon sat vremena razgovora naručio je poveću količinu mojih radova i tako je počela naša suradnja. Suradnju je produbio i s mladom atraktivnom Ruskinjom nastanjenom u Parizu, koju je upoznao ne znajući da je već kupila hrpu njegovih radova, - Razgovarali smo o umjetnosti i filozofiji, ispalo je da ima dva faksa, govori sedam jezika, pleše balet i da je s 26 godina objavila dva znanstvena rada. Tek sam naknadno doznao da je kupila moje radove i htjela je da ih ja osobno postavim. Sad smo poslovni suradnici. Ona otvara veliki art-klub u Parizu, a ja joj radim popis umjetnina za interijere, htio bih tu staviti i neke hrvatske umjetnike. Dogovaramo i razmjenu umjetnika, tako da se iz toga izrodilo nešto dobro za sve oko nas. Susreće Nikola u svom poslu puno lijepih žena, ali i dalje živi sam. Kaže da trenutačno nema curu niti o tome razmišlja.
- Kako mi se Pariz pojavio u životu, tako će mi se pojaviti i ona prava. Ja vam jako vjerujem univerzumu da će riješiti neke stvari umjesto mene. Zasad sam u braku s gospođom Umjetnost i njoj sam predan. Ona ne ostavlja puno vremena za lutanje, izlaske, cure… Ne mogu to zvati poslom, jer s posla dođeš doma pa više nisi umjetnik; ovo je poziv. Budim se i liježem kao umjetnik i moram stalno raditi da to izbacim iz sebe, inače bih poludio. Da je Vudrag vojnik umjetnosti, čovjek reda, rada i discipline, vidi se i po tome što voli nositi odjeću nalik na austrougarske uniforme. Ispod te do grla zakopčane crne uniforme krije se torzo bogato istetoviran živopisnim simbolima i crtežima skulptura koje želi ostvariti. Kaže u šali da mu koža služi kao notes gdje bilježi što još mora napraviti. Samokontrolu i samodisciplinu smatra najvišim oblicima slobode. Filozofe poput Nietzschea i Wittgensteina, znanstvenike poput Einsteina, matematičare poput Ramanujana, sve njih zove frendovima i svojom ekipom jer se s njima stalno druži u glavi. Kad na letu za Pariz gleda zalazak sunca iznad oblaka, iskreno žali što Michelangelo nije živio u doba zrakoplova pa da može vidjeti takav prizor.
- Kakve bi on oblake klesao u kamenu, jedino bi on bio sposoban to napraviti - uzdiše Nikola Vudrag. U osnovi svakog njegova rada je propitivanje odnosa forme i materije i kroz sva svoja djela provlači filozofske, teološke i lingvističke reference. Najboljim kiparskim ostvarenjem svih vremena smatra željezni toranj francuskog konstruktora Gustavea Eiffela i pri svakom posjetu Parizu obvezatno obiđe taj veličanstveni spomenik nepobjedivosti ljudskog duha. - Neki imaju Bibliju, neki Kuran, a ja imam knjigu sa svim originalnim Eiffelovim nacrtima za njegov toranj, svim izračunima, statikama, funkcijama i patentima. Naravno da mi to pomaže u radu, to je temelj. Nakon uspjeha u Parizu, Nikolu zasipaju poslovima i u Hrvatskoj. Državne ustanove, korporacije, domaći kolekcionari, razne organizacije i političari od njega naručuju biste, skulpture, spomenike, medalje, priznanja i numizmatička izdanja zlatnika i srebrnjaka.
- Ne bježim od poslova gdje treba napraviti nešto po narudžbi jer i to je u službi umjetnosti - kaže Nikola, koji se početkom listopada počeo useljavati u svoj novi atelje. Bude li sve išlo prema njegovim zamislima, postat će to jedna od najpoželjnijih umjetničkih adresa u Hrvatskoj. U dogovoru s čelnicima grada Varaždina i varaždinskog komunalnog poduzeća Varkom, a u suradnji s nekolicinom kolega umjetnika, unajmio je prostor u šumi pokraj rijeke Drave, usred žicom ograđenog kompleksa bivše građevinske tvrtke Aquatehnika. Vudrag je svoju novu bazu nazvao RezervArt i svečano će je otvoriti početkom prosinca. Bit će to mjesto gdje će se umjetnost stvarati, prodavati, izvoziti, podučavati i izlagati u parku skulptura, prostor otvoren za sve umjetničke discipline i kulturne manifestacije. Prvi Vudragov rad zgotovljen u tom rezervatu umjetnosti bit će 12,25 metara visoka i četiri tone teška skulptura njegova imenjaka Tesle.
- Nidžu ćemo postaviti ispred Tehnološkog parka u Varaždinu, stotinjak metara od takozvane Munjare, kućice gdje je prvi put u gradu uvedena struja - tumači Nikola. - Mnogi su ga htjeli, no uvijek bi se preplašili tog našeg ukletog balkanskog poimanja je li Tesla naš ili njihov. Na kraju se vraća doma u Varaždin, koji je, za razliku od svih, odabrao imati najvišu skulpturu Tesle na svijetu. A Tesla je stvarno u jednom momentu boravio u Varaždinu kod ujaka Paje, austrougarskog časnika, i tada je zavolio varaždinsku noju, mješavinu vinčeka s ovih naših zagorskih brega. Tko zna, možda ga je baš varaždinska noja inspirirala za neke od njegovih genijalnih ideja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....