Novoimenovana predsjednica Uprave Podravke koju pamtimo po "ulozi" bivše potpredsjednice Vlade i šefice gospodarskog resora, u intevjuu za magazin Gloria otkrila je kako je uz karijeru, tijekom koje je samo jednom bila na bolovanju, očuvala obitelj i brak te što je za nju najbolja antistresna terapija. Prisjetili smo se ekskluzivnog intervjua objavljenog prije točno tri godine, u veljači 2018. godine, koji bi mogao zanimati i njezine nove suradnike jer, između ostalog, govori kakva je šefica, što očekuje od svojih ljudi, kako gleda na propuste...
S Martinom Dalić (tada 50, op. a.), potpredsjednicom Vlade i ministricom gospodarstva, doista nije jednostavno držati korak. U njenom radnom danu nema predaha, a čak je i navečer posvećena poslu jer odgovara na propuštene mailove i poruke. Iako voli nakit i lijepu odjeću, za nju je najveći luksuz - koja minuta slobodnog vremena. Kad to ugrabi, trči... Trčanje je za nju antistresna terapija. Stoga smo sastanak radi ovog intervjua - na koji je pristala tek nakon nekoliko mjeseci - dogovarali SMS porukama kasno navečer.
Ministrica, koja slovi za jednu od najmoćnijih žena u državi, dosad nije govorila o svom privatnom životu pa je čak i operacija štitnjače - na kojoj je iznenada završila prije tri mjeseca - prošla bez velike medijske pompe. Jednako tako, možda samo njeni najbliži prijatelji znaju zašto obožava visoke potpetice te da je s Nikom Dalićem, članom Uprave Ine, te 2018. godine proslavila 25 godina braka.
Kakva ste šefica?
- Upravljanje ljudima je individualna vještina. Netko reagira na šarm, a ja na sadržaj i znanje. Kod zaposlenika mi je najvažniji trud i poznavanje materije kojom se bave. Zato se dobro slažem s onima koji imaju rezultate i znanje.
Kako motivirate zaposlenike?
- Svojim primjerom i energijom koju ulažem u posao. Cilj mi je da ta energija ponese i njih. Volim biti upućena u detalje svakog posla i tako suradnicima dajem do znanja da ih cijenim i razumijem. Srećom, mnogi kvalitetno i predano rade svoj posao, ne štede se jer, kao i ja, vjeruju da rade za opće dobro.
Ako se u vašoj radnoj sredini dogodi propust, kako reagirate?
- Nisam za javno iskazivanje nezadovoljstva, nastojim suradnike ne dovoditi u položaj da im je zbog njihovih eventualnih pogrešaka pred drugima neugodno. Međutim, ta moja energija i potreba da budem upućena u svaki posao ponekad dolaze do izražaja.
Kako izgleda vaš radni dan?
- Počinje između osam i devet sati i traje do kasno navečer jer još često odgovaram na propuštene e-mailove, SMS-ove... Koristim i Viber i WhatsApp pa mi je neugodno ostaviti nekoga da čeka. Trudim se svakome odgovoriti iako to nekada bude i u pola jedan poslije ponoći.
Radite i vikendima?
- Tako je. Vikendom nadoknađujem sve što zbog zgusnutog rasporeda tijekom radnog tjedna ne stignem. Prije svega sam ekonomistica i važno mi je znati što se događa u svijetu, volim pročitati stručne znanstvene članke i doznati kako se drugi nose s izazovima.
Kako takav ritam podnosi vaša obitelj?
- Moj suprug i sinovi su se naviknuli, ne očekuju da ću doći kući u četiri popodne jer to nikada nisam činila. Naš život je takav.
Kako je izgledao vaš prvi porodiljni dopust?
Bila sam kod kuće sa starijim sinom svih dvanaest mjeseci i nakon toga sam rekla da to više neću ponoviti. I nisam. U to vrijeme, prije 25 godina, radila sam na Ekonomskom fakultetu i iskoristila sam porodiljni dopust da magistriram. Osjećala sam odgovornost prema instituciji u kojoj sam bila zaposlena pa sam učila i obranila magistarski rad, kao što bih to učinila i da nisam bila odsutna. Ne bih se dobro osjećala da mi je vrijeme prošlo samo u mijenjaju pelena.
A vaš drugi porodiljni?
- Tada sam bila pomoćnica ministra u Ministarstvu financija i vrlo kratko sam bila odsutna. U Hrvatskoj smo pripremali uvođenje poreza na dodanu vrijednost i neki se možda sjećaju kako sam s trbuhom do nosa vodila Povjerenstvo za praćenje kretanja cijena. Iako je to razdoblje bilo vrlo stresno i kaotično, nisam ni pomišljala na porodiljni, radila sam do pred porođaj u ljeto 1998. Čak sam dva tjedna prije nego što se rodio moj mlađi sin bila na dočeku hrvatske nogometne reprezentacije, koja se iz Francuske vraćala s broncom. Na posao sam se vratila nakon četiri mjeseca, a u svemu sam imala veliku podršku mame Ane. Trudnoća nije bolesno stanje, iznimka su žene koje imaju zdravstvenih teškoća. Na sreću, moje su trudnoće bile uredne pa nije postojao nijedan razlog da sjedim kod kuće. Trudnoća i djeca nisu ograničavajući faktor ili izgovor da se nešto ne može.
Kako obitelji kompenzirate to što ste često odsutni?
- Kada su sinovi bili manji, veliku pomoć pružao je moj muž. Sada su oni već odrasli ljudi pa je sve puno fleksibilnije. No oduvijek smo slobodne trenutke provodili zajedno, a ja sam inzistirala da djeca imaju normalnu organizaciju života. Tako je i danas. Uvijek se mora kuhati, ne jede se instant hrana, ide se na tržnicu i spravljaju se jela od svježih namirnica s placa. Zajednički ručak subotom i nedjeljom je obavezan. Dogovor s mužem i podrška moje mame bili su ključni, pogotovo kada su sinovi bili manji, ali moja majka još uvijek daje velik doprinos.
Kako prodavači na tržnici reagiraju kada vas vide s druge strane štanda?
- Odlično jer već godinama, zajedno s mužem, svake subote idem na Dolac i kupujem svježe sezonsko voće i povrće kod istih ljudi.
A nakon tržnice, tko je zadužen za kuhanje?
- Vikendima uvijek kuham iako se ne smatram velikom kuharicom. Korektna sam, uglavnom spravljam tradicionalna hrvatska jela. Dok sam bila djevojka, puno sam bolje kuhala jer je to vještina kao i svaka druga, s praksom postajete sve bolji.
Kako održavate vitku liniju?
- Vjerujem da je zaslužna genetika, ali i to što nemam potrebu za slatkim, kao ni za teškom hranom. Ne jedem pečeno ni pohano, a s godinama sam zavoljela ono što prije nisam. Jedem puno povrća, a iako nisam vegetarijanka, mogu bez mesa. Za razliku od svojih sinova, koji bez njega ostaju gladni. Osim toga, rekreativno trčim.
U koje vrijeme?
- Najčešće navečer. Krenem od kuće prema Mirogoju ili prema Maksimiru. Volim trčati sama, ne nosim čak ni slušalice.
Kada ste počeli trčati?
- Točno se sjećam tog dana. Bila je jesen 2007. Još sam bila u Ministarstvu financija i došla sam kući nakon strašno dugačkog i neproduktivnog sastanka, sva ukočena od cjelodnevnog sjedenja. Imala sam silnu potrebu za kretanjem. Istrčala sam van, a taj prvi dan nisam izdržala ni 300 metara. Posljednjih godinu i pol imam, na žalost, manje vremena za trčanje, ali uvijek nastojim da to bude najmanje dva puta tjedno. To mi je najbolja terapija protiv stresa. Osim toga, trčanjem se podiže hormon sreće pa na lakši i jednostavniji način proživljavam svakodnevne situacije.
Koliko možete pretrčati?
- Već godinama trčim rutu do sedam kilometara, a u posljednje vrijeme sam smanjila na pet do šest. Pomalo mi idu i godine... Za tu mi udaljenost treba nešto manje od pola sata.
Što još volite činiti u slobodno vrijeme?
- Pokušavam se družiti s prijateljima, ljeti obično čitam, jako volim kriminalističke romane. Obožavam znanstvenu fantastiku, serija “Zvjezdane staze” i film “2001.: Odiseja u svemiru” su mi među najboljima.
Što slušate?
- Generacija sam Novog vala pa volim Azru, a uživam i u klasičnoj glazbi. No ne idem na velike koncerte, ne volim gužve jer se osjećam jako osamljeno.
Koliko vam je sna potrebno?
- Cijeli svoj radni vijek idem na spavanje poslije ponoći, a budim se u šest, pola sedam. No, prije spavanja volim se opustiti uz neku laganu seriju pa sam posljednjih mjeseci - zahvaljujući snimalici - pratila “Dobru ženu”.
Biste li si mogli priuštiti dan bez mobitela?
- Bih. Samo moram odlučiti da uzimam odmor, kao što je to bilo nedavno kada smo suprug i ja otputovali na vikend za Novu godinu. Nemam problema s tim da ostavim mobitel na jedan dan iako je to uz moj posao malo teže. Nisam ovisna, više mobitel gnjavi mene nego ja njega.
Tko u vašem domu određuje na što se troši kućni budžet?
- Dio novca odlazi na hranu i kućne potrepštine, a o ostalom se dogovaramo. Kada smo kupovali auto, muž i sinovi su se angažirali oko pronalaska modela, a ja sam odabrala boju.
Kao vrsnu financijašicu, traže li vas prijatelji savjet u što da investiraju novac?
- Ne dajem im takve savjete.
Jeste li kupili Bitcoin?
- Ne.
Volite li ići u shopping?
- Kupnja me relaksira, kao i mnoge žene, i žao mi je što nemam više vremena za lutanje po dućanima. Volim vidjeti što ima novo, ali ne po shopping centrima, jer me zbog zvukova i suhog zraka zaboli glava pa uglavnom kupujem u dućanima po Ilici. Najbolje je kada se neplanski naleti na nešto dobro, no to lunjanje može rezultirati i kupnjom nepotrebnih stvari. Imam jedne cipele koje od jesenas stoje u ormaru, još ih nisam obula. Uopće mi nije jasno zašto sam ih kupila.
Kupujete li u online trgovinama?
- Ne, jer mi nije jasno kako bih odredila veličinu i procijenila kvalitetu. Više volim vidjeti i isprobati odjeću prije kupnje.
Zašto se od 2011. ne možete odvojiti od crvene Lancel torbe?
- Jako volim tu boju, a i torba je lijepa. Kupila sam je na sniženju u Hrvatskoj, stajala je oko 2000 kuna. Nosim je u raznim prigodama iako je to dnevna torba i ljetni model.
Kada ste počeli djeci davati džeparac?
- U petom ili šestom razredu osnovne škole. Uglavnom smo im davali određenu sumu novca za mjesec dana, koju bi oni trošili na sladolede, sokiće ili rođendanske darove prijateljima. Oba naša sina su dosta skromna. Nikada nije bilo problema s novcem jer oni nisu imali dramatičnih prohtjeva niti neobičnih želja.
Kamo su vaši sinovi išli u srednju školu?
- Stariji je pohađao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju, a mlađi XVI. gimnaziju u Križanićevoj ulici. Danas on studira na Pravnom fakultetu, a stariji će ove godine završiti Zagrebačku školu ekonomije i menadžmenta, no sigurna sam da neće ići mojim putem. Više ga zanimaju poslovne financije.
Kako biste reagirali da vam sinovi kažu da se sele u inozemstvo zbog boljih ekonomskih prilika?
- Dobro je za mlade da tijekom školovanja odu van, ali i da se vrate. Iz iskustva znam koliko je u inozemstvu teško biti stranac. Nikada nisam željela trajno otići iz Hrvatske.
Volite li putovati?
- Naravno, no na poslovnim putovanjima često nemam vremena za turističko razgledavanje. Postoje mnoga mjesta koja bih voljela vidjeti; primjerice, ostatke drevnih civilizacija u Južnoj Americi i pustinjski pejzaž u Arizoni.
Koliko pažnje posvećujete zdravlju?
- Nastojim održavati fizičku aktivnost, ne jesti lošu hranu i redovito odlaziti na kontrolne preglede.
Jeste li kada bili na bolovanju?
Samo pet dana prošle jeseni.
Kako je to izgledalo?
- Dosta kaotično, zbog događaja na političkoj sceni koji su se preklopili s mojim oporavkom pa to baš i nije bilo klasično bolovanje.
Mnoge vaše odluke nisu baš popularne: kako se nosite s kritikom?
- Računam na neslaganje i neodobravanje. No važno mi je da su odluke koje donosim utemeljene na argumentima i da su u općem interesu.
Biste li nešto promijenili?
- Ne. Prije svake odluke dobro promislim, a ono što izaberem - s tim živim. Nitko me ni na što ne sili.
HAJDUČKO SRCE
Rođeni ste u Velikoj Gorici dok je još ondje bilo rodilište, idete li često u rodni grad?
- Moja mama i moja pet godina mlađa sestra ondje žive pa odem jednom tjedno u obiteljski posjet.
Po čemu pamtite odrastanje?
- Krenula sam u osnovnu školu u vrijeme kad se u Veliku Goricu doseljavao velik broj ljudi - uglavnom iz Bosne i Hercegovine - koji su svojim načinom života i govorom mijenjali grad. I moji su bili doseljenici, ali iz Dalmacije, pa smo se štokavskim književnim govorom i mi izdvajali od domaćih. Često je znalo doći do veselih situacija.
S kim ste bili najbliži?
- Nisam išla u vrtići tako da sam najviše vremena provodila s djedom po majčinoj strani i njegovom majkom, mojom prabakom. Majčina obitelj se doselila iz Dalmatinske zagore, najprije u Đakovo, a zatim u Veliku Goricu da djeci omoguće školovanje. Djed je puno očekivao od mene jer sam bila najstarija od unuka.
Jeste li ispunili djedova očekivanja?
- Mislim da jesam. On je cijeli život čvrsto vjerovao u nastanak hrvatske države i u takvom sam ozračju odgojena.
Kakav je bio vaš odnos s ocem Vladom?
- Jako dobar. Tata je vjerovao u mene, pamtim ga kao strpljivog, smirenog i nadasve dobrog čovjeka.
Osjećate li se kao Dalmatinka?
- Odrasla sam s Dalmatincima i navijam za Hajduk, kao i svi moji ujaci. Jedino je moj tata bio dinamovac. No ne određuje me geografska regija.
Kako se slažete sa sestrom?
- Ona je više umjetnički tip. Potpuno smo različite, ne samo po karakteru, već i po interesima pa je tako ona doktorirala hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Također, napisala je knjigu o modnom nazivlju u hrvatskom jeziku.
Zašto ste nakon MIOC-a, umjesto FER-a na kojem ste položili i prijamni, odabrali studij ekonomije?
- Kao i svi đaci MIOC-a, polagala sam prijamni na FER-u iako sam već bila odlučila da ondje neću studirati. U to je vrijeme jedan moj rođak završio studij kibernetike na Ekonomiji pa sam upisala taj smjer jer su me zanimale informatika i primjena tehnologija. No došlo je do društvenih promjena i jako su me zainteresirali uzroci, ali i rješenja ogromnih problema s kojima se suočavala bivša država. Tako se rodila moja strast za ekonomijom i ekonomskom politikom.
Kakav ste bili student?
- Odličan, završila sam s prosjekom 4,6. Čak sam dobila i rektorovu pohvalnicu.
ŽIVOT NA VISOKOJ PETI
Kakvu odjeću volite?
- Držim se smirenih boja i ravnih krojeva.
Bez kojeg odjevnog predmeta ne možete?
- Volim suknje dužine do koljena.
Koliko je vaš odjevni stil uvjetovan vašim položajem?
- Vjerujem da jest. Najveći dio radnog vijeka provela sam u svijetu financija, a ondje su pravila odijevanja vrlo konzervativna.
Slažete li se da žene u politici ne bi trebale nositi štikle jer nisu na izboru za Miss?
- Ne vidim razlog zašto političarke ne bi nosile visoke pete. Ja ih volim i godinama nosim. U cipelama s niskom potpeticom idem ponekad na plac i u kafić na kavu. Visoke potpetice nemaju veze s poslom kojim se žena bavi.
Zašto uvijek oko vrata imate maramu Croata?
- Osim što su vrlo lijepe, one su i hrvatski proizvod. Nemam potrebu za nekim drugim markama. Kad mi padne na um marama, odem i kupim Croatu.
Čije kreacije još volite nositi?
- Nisu mi važne marke niti imam vremena pratiti koji je dizajner trenutačno u modi. Kupim ono što mi se sviđa.
Imate li stilista?
- Ne, oslanjam se sama na sebe.
Što nikada ne biste odjenuli?
- Cvjetne motive, sjajne tkanine i krupni nakit.
Osim vjenčanog prstena, što još nosite?
- Narukvice, čvrste, ali diskretne. Uglavnom ono što sam dobila od dragih ljudi.
Koji dar za vas ima posebnu sentimentalnu vrijednost?
- Onaj koji nisam izgubila. Jako mi je draga bila narukvica koju sam dobila, ali mi je nedavno nestala na aerodromu tijekom skidanja stvari za skener. Jako sam je voljela, ali više je nema.
Što sve nosite u torbi?
- U poslovnoj tablet i kompjutor, a u običnoj iPad, mnoštvo olovaka, punjač, obavezno torbicu za šminku i novčanik.
Volite li se šminkati?
- Samo diskretno. Često me pitaju - zašto se nisi našminkala? Ja kažem jesam, ali se to ne vidi. Najviše se volim šminkati sama, a kada nastupam na televiziji prepustim se njihovim vizažistima.
Koji vam je omiljeni parfem?
- Chanelov Coco Mademoiselle. Ne volim teške mirise.
Bez kojih kometičkih preparata ne možete?
- Bez krema za lice Environ. Sve drugo mi izaziva alergije.
Jeste li kad imali dugu kosu?
- Nikad, najduža je bila do ramena, u osnovnoj školi.
Poželite li ponekad promijeniti boju kose?
- Prirodno sam tamnosmeđa i kao takva se najbolje osjećam. Trenutačno imam nekoliko svjetlijih pramenova, da me malo osvježe.
Koliko vam ujutro treba da se dotjerate?
Jedan sat. To uključuje tuširanje, šminkanje, izbor odjeće, borbu s kosom... Perem je svaki treći dan, probala sam i sprejeve za suho pranje, ali od toga je samo u gorem stanju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....