EKSKLUZIVNO: Božo Vrećo prvi put govori o dramatičnim detaljima odrastanja i dualnoj duši

Za Božu Vreću (35), koji je u proteklih devet godina prošao put od baščaršijskog pjevača do zvijezde world music scene, cijeli je svijet pozornica. Sarajevski princ sevdaha dosad je objavio pet albuma, nastupao u najprestižnijim svjetskim koncertnim dvoranama i na festivalima, lani je rasprodao svoju prvu američku turneju, na proljeće putuje u Australiju, a hrvatskoj publici - koja ga dobro poznaje i obožava - vraća se na jesen. U međuvremenu namjerava završiti novi album, knjigu, glazbu za film i svoju prvu - modnu kolekciju. Iako su mu dovoljna samo četiri sata sna, dan mu je prekratak za sve što bi želio napraviti. Mnogo vremena troši i na uređivanje jer nije jednostavno u istoj slici skladno povezati bradu, naočale, šešir, štikle, haljinu, tuniku… Ekskluzivno za Gloriju Božo Vrećo pozirao je u svojim kreacijama u snijegom zametenim Umoljanima, gorštačkom selu na padinama Bjelašnice. Taj planinski ambijent, kaže, vraća ga u djetinjstvo - u Foču i na Zelengoru u istočnoj Bosni, gdje je odrastao. Tamo je otkrio i muško-žensku dualnost svoje prirode, koja mu je danas umjetnički zaštitni znak - iako je u konzervativnoj sredini zbog nje trpio brojne uvrede, poniženja, prijetnje i maltretiranja. - Svi smo mi krvavi ispod kože, a na mojoj je mnogo ožiljaka i rana koje s ponosom nosim jer ne želim zatajiti nijedan dio sebe, ni svoju mušku, ni svoju žensku stranu. To me i umjetnički ojačalo, svi ti ožiljci pretočeni su u stihove i opjevani u mojim pjesmama - priča Vrećo. Njegovi prijatelji kažu da ga kao čovjeka i umjetnika najbolje opisuje riječ - hrabrost. I prepričavaju nam događaj s otvorenja Sarajevo Film Festivala 2015., kad je Vrećo crvenim tepihom uz šok i zgražanje mnogih svojih sugrađana prodefilirao u štiklama visine 14 centimetara i fluorescentnožutoj haljini. A kad ga je novinar upitao što nosi ispod haljine, ljubazno mu je odgovorio - hrabrost.

Na pitanje odakle mu samopozudanje, odgovara: 'Upio sam ga s majčinim mlijekom. Kad je moja mila majčica, koja se i zove Mila, u mom pubertetu shvatila tko sam, u kući je tri dana vladala tišina. No, četvrtog dana mi je naviklala kosu i povela me u trgovinu Židovke Đulfe u fočanskoj staroj čaršiji, gdje mi je kupila tri haljine. Isprva smo ih zajedno nosili po kući, sve dok nije došlo vrijeme da ih ponesem i izvan kuće. Majčica je mojoj ženskoj prirodi otada neprestano davala krila i govorila da me ona takvog rodila, da me nije društvo takvim napravilo. Na tome sam joj beskrajno zahvalan, jer ne postoji veća radost od slobode i veći čin ljubavi od toga da svome djetetu u ovom prekratkom i ludom životu budete potpora u njegovim najvažnijim odlukama'.

Nosi li se lakše sa ženskom ili muškom stranom, bole li ga loši komentari, o ljubavi prema majci te odnosu s ocem koji se na vrlo simboličan način oprostio s njim nekoliko dana prije nego što je počinio samoubojstvo, u ekskluzivnom intervjuu Božo Vrećo govori za Gloriju.