Julijana Matanović otkrila da su Osijek i odlazak u mirovinu bili pogreška: 'Plakala sam kao ljuta godina'

Kako ste odabrali naslov za svoju zbirku internetskih kolumni - “Ljuta godina”?

- Jer su to tekstovi nastali tijekom godinu dana, a pridjev je vezan uz moju “osječku godinu” u kojoj sam često plakala kao - ljuta godina.

Zašto ste se nakon deset mjeseci vratili u Zagreb iz Osijeka, u kojem ste s kćeri i suprugom planirali ostati četiri godine?

- Vratili smo se kad smo se uvjerili da rečenica izgovorena pred naš dolazak - “Što oni imaju tražiti ovdje” - nije bila šala.

Što vas je potaknulo na pisanje bloga?

- Potreba za pričanjem. Monitor sam doživljavala kao predavaonicu, a komentare kao rasprave na nekom kolegiju.

Koga je to najviše iznenadilo?

- Moje bivše studente pred kojima sam često tematizirala nelagodu, čak i strah, od gubitka istinske komunikacije. Svađala sam se sa studomatima, e-dnevnicima, slavila ukuhanu kavu uz koju se gledamo u oči i kazujemo dugo i iskreno. I nakon svega, otvorila stranicu na Facebooku.

Zašto tekstove objavljujete uvijek u isto vrijeme, u 18 sati i pet minuta, u srijedu i subotu?

- Počela sam s prvom objavom u 18.05. Prvih stotinu dana pisala sam svaki dan, a nakon toga prešla sam na lakši ritam - ali u istom terminu.

Jeste li požalili što ste kao sveučilišna profesorica otišli prije vremena u mirovinu?

- Bila je to nepromišljena odluka. Da se mogu vratiti u ljeto 2017., nikada ne bih podnijela zahtjev za odlazak u mirovinu.

U kojim situacijama zašutite?

- Sve manje šutim, ali ne polemiziram i ne pišem drugima “mrš”, kako to čine neki moji kolege. Reagiram pričama. Više ne bolujem od potrebe svidjeti se svakom, shvatila sam tko me voli, a tko ne.

Je li treći brak za vas - treća sreća?

- Bilo bi mi prejednostavno i prepovršno reći samo: “Da”. Od toga s kim ste započeli zajednički život važnije je s kim ste odlučiti ostarjeti. Sigurna sam da mi je Bog namijenio lijepo završno poglavlje.

Što su vam kći Magdalena i suprug, književnik Pavao Pavličić, nedavno darovali za 60. rođendan?

- Magdalena cijeli dan nije spomenula školu. To je najveći mogući dar. Darovala mi je i Barbiku, ženu moje generacije, čak i stariju, ne mnogo, ali ipak… mjesec i tri dana. A Pavao mi je pokazao plan ljetnog putovanja od sjevera do juga zemlje u kojoj sam rođena.

Razmišljate li o pisanju zajedničke knjige?

- Iskreno, u postupku je. Pavao je, kao odgovorniji i marljiviji, svoj dio završio.

Tko je od vas dvoje pažljiviji vozač?

- Ja, i to je razumljivo. Godinama smo u automobilu bile samo Magdica i ja. Pavao je zato odlučniji vozač. A što misli o vožnji može se čitati u njegovim kolumnama u Vijencu.

A tko je vještiji u kuhinji?

- On ulazi u kuhinju samo kad unosi špeceraj i kad objedujemo. Staromodna sam i ne dam kuhaču iz ruku.

Koji bi vam bio prvi korak da ste ministrica kulture?

- Nikada se ne bih mogla naći u toj ulozi. Ne bježim i od toga da sam kukavica.

U kojim situacijama prešućujete istinu?

- U onim kad trebam zaštititi druge, ne sebe.

Kada pristajete na kompromise?

- Samo kad je u pitanju moje dijete. Ali pristala bih i zbog tuđe djece.

Vjerujete li više u žensko-ženska ili muškoženska prijateljstva?

- Vjerujem i u jedna i u druga, pa čak i nakon brojnih bolnih iskustava.

Opraštate li izdaju prijatelja ili osoba do kojih vam je stalo?

- Više ne. Danas mi je žao što sam nekim ljudima dala previše prilika i što sam zatvarala oči u svakoj situaciji koja bi se mogla opisati izdajom.

U čemu ste uporni?

- U vjeri da je ljudima potrebna dobrota i da se ona još “isplati”.

A u kojim ste situacijama popustljivi?

- U onima koje psiholozi opisuju u priručnicima o odgoju djeteta. Dosljedno sam nedosljedna.

Kojih se rituala ne odričete?

- Duge jutarnje, ukuhane kave, s Pavlom. Idealan napitak uz idealnog sugovornika.

Što biste radije zaplesali - valcer, tvist ili salsu?

- Valcer. Uz pučku pjesmu “Divan je kićeni Srijem”. To je bila prva pjesma koju sam odsvirala 1968. na harmonici, u radničkom domu u Đurđenovcu. A sad mi je i suprug Srijemac.

Može li riječ - izliječiti?

- U to me svakodnevno uvjeravaju divne čitateljice mojih tekstova na blogu. Prepoznaju se u pričama i vraćaju poštovanje vlastitim životima