Živim na rubu ili kako sam odlučila (ne) otići na koncert Crvene jabuke

Imate li neke mirise, knjige, mjesta, pjesme koje vas momentalno vrate u prošla vremena i bude neke lijepe uspomene? Mene Crvena jabuka veže uz prva solo ljetovanja, slobodu, bezbrižnost, prve ljetne ljubavi i ulaske u diskoklub kroz prozor kako bi uštedjela na ulaznici. Kampirali smo obiteljski u Istri, a većinu ljeta provela sam ondje sama s frendicom. Na trenutak da ponovno zažmirim i prebacim se u mod bezbrižne klinke poželjela sam premda se ne sjećam da sam ih od tada ikada slušala.

Rezervirat ću karte za Lisinski, preboljela sam Covid, cijepila se duplom dozom AstraZenece i napokon ću, nakon dvije godine agonije, otići na koncert- tko se boji korone još!

Zovem koncertnu dvoranu, karte su rasprodane, ostale su samo dvije jer je neka gospođa u izolaciji. "Recite molim vas, gdje su pozicionirana ta slobodna mjesta?"- pitam. "Tribina sredina, red 15, sjedalo 13 i 14". Zahvalim se i poklopim. Guglam mapu dvorane, frapiram se centrom svih centara i već zamišljam kako mi sa svih strana omikron prska iz ustiju ljudi dok vrište 'Tugo nesrećo'.... U razgovoru saznajem kako je riječ o velikoj dvorani te kako nema mjesto razmaka među posjetiteljima koji ne moraju nositi masku. Ma živjet ću na rubu, pomislila sam. Na sekundu. Zovem frendicu. "Kupit ću nam karte, nosit ćemo maske. Ostala su dva mjesta na sredini. NA SREDINI VELIKE DVORANE s ostalih 1846 LJUDI.

Čim sam to izgovorila na glas znala sam da lažem sama sebe.

FOTOGRAFIJE: IVO RAVLIC/CROPIX

Nelagoda zbog vesele mase koja pjeva u glas, vjerojatno jednako sjetnih za nekim slobodnijim danima preplavila mi je tijelo, a dodatno me obeshrabrio muk frendice s druge strane. Završile smo na Pelinu u lokalnom kafiću usuglašene oko stava da živimo na rubu svih rubova. Stižu me godine kada čovjek zastane i kad prošlost pogleda - nekim drugim očima.